Nedostaje mi zvuk kiše u olucima

Foto: Jovica Drobnjak

Nova knjiga Semezdina Mehmedinovića “Autoportret s torbom”, koju je nedavno objavila zaprešićka Fraktura, neka je vrsta dnevnika u kojem se autor potpuno razotkriva i s čitateljem dijeli svoje svakodnevne rituale, lektiru, razmišljanja o prolaznicima i prijateljima. Kratke priče i reportaže prate autorovi crteži na papiru i iPadu, nastali uglavnom na putu od kuće do posla.

Semezdin Mehmedinović rođen je 1960. u Kiseljaku kraj Tuzle: pjesnik je i esejist, radio je kao urednik u novinama, tjednicima, na radiju i televiziji. Uređivao je više časopisa za kulturu i bavio se filmom. Objavio je, uz ostalo, knjige “Sarajevo blues”, “Devet Alexandrija” i “Ruski kompjuter”. Od 1996. živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Knjiga “Autoportret s torbom” svojevrsni je intimni dnevnik: kako je nastajao?

Knjiga jeste neka vrsta dnevnika, barem po načinu na koji je nastajala: opisivao sam dnevne događaje u metrou, na putu do posla… Ima već nekoliko godina da me proganja ideja pisanja dnevnika. Počelo je to nakon jednoga, naoko bezazlenoga događaja: poštom mi je stigla policijska kazna radi prebrze vožnje, a obrazloženju je priložena i fotografija mog auta snimljenog na cesti u trenutku prekršaja. Uz fotografiju je ispisan datum, dan i sat kad se to dogodilo. Kad sam bolje razmislio, shvatio sam da od tog dana nisam ništa zapamtio, da on u mojoj svijesti ni na koji način više nije postojao. Shvatio sam da je policijska kazna, s tom fotografijom, jedini dokument i dokaz da sam u tom danu postojao. I mislio sam, koliko dana je tako prošlo da ništa iz njih ne pamtimo? A ako ništa ne pamtimo, onda kao da to vrijeme nije ni postojalo. Onda se pisanje dnevnika pokazuje kao spašavanje ili produljivanje vremena, barem u sjećanju. To je bio razlog da se na kraju upustim u pisanje nekog oblika dnevnika. A opet, valjda zbog tog dijaloga s vremenom postoji i svako drugo pisanje…

Posvuda prekobrojan

U knjizi opisujete svoju američku svakodnevicu, navike i običaje ljudi koje susrećete na putu od kuće do posla. Koliko se ta svakodnevica razlikuje od one sarajevske?

Da, u metrou, na raskršćima ulica, na putu do posla i na povratku kući, obraćam pažnju na ponašanje ljudi i onda to opisujem. Zanimljivo mi je to jer u toj snimci jasno vidim kako se neka šira politička slika američke stvarnosti preslikava na individualna psihološka stanja. Ovdje se događa drama na granici javnoga i privatnoga i to uvjerenje o važnosti privatnosti potpuno je drukčije od onoga što pamtim kao sarajevsku svakodnevicu: ondje granice između privatnoga i javnoga gotovo i nije bilo. Recimo, ovdje se sporo pomjera red za kafu u Starbaksu, kupci stoje ispred pulta i dvoume se hoće li kupiti ovu ili onu vrstu kafe, a iza njih svi drugi u redu strpljivo, ne buneći se, čekaju. U Sarajevu, uh, ondje bi neko ko tako dramatično uspori red u najmanju ruku bio izložen duhovitim dobacivanjima, pa bi se to pretvorilo u tipični javni ritual, u prilično živopisnu predstavu. Ukratko, u pitanju su dva različita kulturna kôda i dva različita doživljaja privatnosti.

Je li Amerika “napravila čovjeka” od vas?

Pozivate se na rečenicu iz jedne moje proze u kojoj kažem kako se nadam da će Amerika, u koju sam tada odlazio, možda od mene napraviti čovjeka. Ta je rečenica bila neka vrst igre sa sagovornikom, pa je možda ne bi trebalo shvatiti bukvalno, ali eto, pitate… Je li Amerika napravila čovjeka od mene? Nije, teško je napraviti ozbiljna, odrasla čovjeka od nekoga ko nije materijal za to.

U knjizi “Ruski kompjuter”, koju ste pisali neposredno prije odlaska u Ameriku, zapisali ste da “Americi samo moje bosanske pjesmice fale da bude kompletna! Ja sam u svakom stranom svijetu prekobrojan”. Slažete li se još s time?

Pa, slažem se. Ali ja se, zapravo, oduvijek i svuda osjećam tako. Nije Amerika u tom smislu nikakva iznimka. Nema tog svijeta koji bih ja svojim prisustvom mogao kompletirati.

Je li Sarajevo za vas završena priča u smislu povratka i života u tom gradu?

I jeste i nije. Zato što sam u Sarajevu sada više stranac nego što sam to u Americi, iako ni ovdje nisam kod kuće, i ovdje sam stranac. Vratiti se, to bi značilo da još jednom počnem iz početka. Redovito me pitaju kad ću se vratiti: to je više manir, nego stvarna potreba za odgovorom. Kao da je to važno, to više ni meni nije važno. Postoje dva stanja s kojima me, nažalost, uspješno poistovjećuju: u Sarajevu me povezuju s egzilom, tamo se to zove dijaspora, i ja sam za njih čovjek iz dijaspore. I drugo, u Americi me poistovjećuju s ratom u Bosni. Dakle, pisac sam iz rata. U zadnjih sam deset godina uložio velik trud da se oslobodim tih identifikacija. Istina je da sebe ne doživljavam kao čovjeka koji živi u egzilu, ovdje sam se udomaćio, i dobro mi je… To, opet, ne znači da se u budućnosti neću vratiti. Hoću, vratit ću se da umrem tamo. Ako sve bude kako treba, uselit ću se u neku kuću iz koje neću izlaziti, osim do kafane koja bi trebala biti u istoj ulici, tako da se ne umaram. I tamo ću se sretati s jedinim prijateljem što je u gradu preostao. To je sve. I toliko je dovoljno.

Uskraćenost malih kultura

Kada ste ga 1995. napuštali, vjerojatno niste mislili da je to zauvijek. Što je presudilo za ostanak u Americi?

Mislio sam ostati kratko i brzo se vratiti. Našao sam grad u kojem ću živjeti, počeo stanovati, i dok sam se navikao na novu sredinu, mnoge su godine prošle. Šta je presudilo za ostanak u Americi? Vjerojatno lijenost. Trebalo je uložiti neki napor i organizovati povratak.

U jednoj priči kažete “a meni je odjednom trebao sagovornik, neko ko bi me sasvim razumio kad mu kažem da je umro Nedžad Ibrišimović, i da je na svijetu postojala mlada Vlasta Knezović, i da su njih dvoje jednom u haremu Begove džamije čekali da neki zlatar ili srebrnar na njenom prstenu zaletuje malu zmiju”. Je li to nostalgija?

Nisam siguran. Nostalgiju ne doživljavam kao emociju koja se javlja u odnosu na geografiju, nego u odnosu na vrijeme. Nešto kao u “Nostalgiji” Tarkovskog. Nostalgiju povezujem sa sjećanjem na doba adolescencije, kad smo pred sobom imali beskonačan broj puteva i mogućnost izbora, a onda, nekoliko godina nakon toga, izaberemo onaj jedan put i, nakon izvjesnog vremena, postanemo svjesni da je to jedini put, da su sve druge mogućnosti iščezle. Ja sam, dakle, nostalgičan u odnosu na to adolescentsko vrijeme, kad sam ispred sebe imao beskonačan broj puteva. A rečenica koju ste citirali izdvojena je iz teksta pisanoga nakon što je do mene stigla vijest o smrti bosanskoga pisca Nedžada Ibrišimovića i govori, prije svega, o uskraćenosti naših malih kultura: Nedžad Ibrišimović je izvrstan pisac, a čitaocima izvan našeg svijeta i jezika potpuno je nepoznat. Kad umre Carlos Fuentes, onda sve dnevne novine na Zapadu, kako i treba, objave pažljivo napisan tekst o preminulom autoru, napisan puno godina ranije i čuvan u arhivi za tu namjenu, a o Ibrišimoviću neće objaviti ni kratku vijest, ni slova, iako je ovdje, po mome sudu, riječ o dvojici pisaca istoga ili sličnoga formata. Inače, svakodnevno se srećem s potvrdama te uskraćenosti. Nekad sam imao potrebu da se tome opirem, a sada više nemam.

Što vam najviše nedostaje u Americi?

Volio bih da imam više slobodnog vremena. Ali, kad bolje razmislim, puno mi nedostaje zvuk kiše u olucima. Mislim, ovdje je takva arhitektura, rijetke su kuće koje uz rub krova i fasade imaju limene oluke niz koje se slijeva kiša… ne znam gdje se ovdje odlije voda s krovova u ljetnom pljusku… I taj zvuk kiše u olucima, to me je nekad budilo, to je lijep zvuk. Ovdje ga se nisam naslušao, nema ga. Ali, ima svega drugoga…

Ideje, a ne ideologija

Neki kritičari zamjeraju vam što u svoju prozu ne unosite nikakvu ideologiju. Kako to komentirate?

Ne znam za taj prigovor i teško mi je to shvatiti ozbiljno. Oni pisci koji u svoju književnost unose nekakvu ideologiju valjda pišu propagandnu književnost. Pisac ne bi trebao služiti nijednoj političkoj ideologiji. Ideje su drugo, one su važne… Ima ona jednostavna distinkcija između ideje i ideologije, pri čemu je “ideja ono što služi tebi, a ideologiji služiš ti”. Dakle, moje je mišljenje da pisci u svoju prozu, a jednako tako i u svoju poeziju, ne smiju unositi nikakvu ideologiju.

Kratke priče i reportaže u “Autobiografiji s torbom” prate vaši crteži, nastali uglavnom na putu od kuće do posla. Otkuda ta ljubav prema crtanju?

To je jedna sklonost koju sam godinama potiskivao. Prošlog augusta, kad sam počeo pisati tekstove za ovu knjigu, moja je namjera bila ilustrirati ih fotografijama, ali se pokazalo da je fotografiranje ljudi na javnim mjestima neka vrsta prekršaja, ljudi to, vjerojatno s pravom, doživljavaju kao atak na njihovu privatnost, pa sam, nemajući izbora, odustao od fotografiranja i pribjegao crtanju. Mislim da imam nekakvoga slikarskog dara. Već nekoliko godina, otkad su elektronske knjige ušle u modu, priča se o krizi knjige, govori se o njenom mogućem nestanku u tradicionalnom, papirnatom obliku. Ja nemam taj strah. Najprije, nemam ništa ni protiv elektronskih knjiga, ako će one poticati naviku čitanja. U isto vrijeme, znam da će stari oblik knjige i dalje postojati i da će, u izvjesnom smislu, biti unaprijeđen, time što će izdavači više brinuti o grafici i o dizajnu. Također, mislim da će se ilustracije vratiti u knjige. Mislim, naime, da će knjige u bliskoj budućnosti biti pravi art-objekti. To uvjerenje je bilo i jedan od razloga za crtanje, da “Autoportret s torbom” ispadne ovakav, sa slikama.

Koliko se današnje Sarajevo razlikuje od onoga koje pamtite?

Sarajevo koje ja pamtim je ono iz vremena opsade, kao i ono iz osamdesetih godina. Današnje Sarajevo prilično je duga lista posljedica rata. Cijeli jedan svijet je nestao i sada se formira neki novi, drukčiji svijet. To ide sporo, bolno i s puno unutrašnjih otpora. Postoji manjina na vlasti, kojoj je interes da taj proces traje što dulje. Zanimljivo je gledati kako se jezik mijenja, jer se formiranje novog svijeta događa i u jeziku. Recimo, kad čitam dnevnu štampu, vidim u novinskim tekstovima čestu upotrebu metafora i slika, jer određena stanja još nisu imenovana, pa ih se onda izriče opisno. Današnje Sarajevo samo arhitekturom podsjeća na ono jučerašnje, sve drugo je promijenjeno, sistemi vrijednosti su promijenjeni. Recimo, sjećam se Sarajeva u kojem je kultura imala neusporedivo važnije mjesto nego danas. Sjećam se izvrsnih izdavačkih kuća i sjećam se šta su knjige tada značile. Čini mi se da je jedan od važnih razloga za to bila potreba za spiritualnim, a budući da religijsko u državi ateista nije imalo svoju djelatnu, dnevnu funkciju, u prostor privatnoga i javnoga života integrirani su sekularni kulturni rituali: književnost je u tom smislu bila dnevna spiritualna potreba. Književnost je nadomještala funkciju religije. Ono što danas ove organizirane državne religije nude, nažalost, donosi više štete nego koristi ljudima, ali to je problem koji nije samo sarajevski nego cijelog područja koje eufemistički zovemo “regionom” ili “prostorom bivše države”. Dakle, Sarajevo se mijenja. A s druge strane, promijenio sam se i ja. Prilikom zadnjeg posjeta Sarajevu, prijatelj mi je rekao da ga jezik kojim govorim podsjeća na onaj jezik kojim se kod nas govorilo ranih devedesetih. To je prirodno, moj jezik nije pratio promjene koje je jezik u Sarajevu prolazio u zadnjih dvadeset godina. I upravo onoliko koliko se ta dva jezika razlikuju, to je i razlika između Sarajeva koje ja pamtim i ovoga današnjega.