Ideje privatne, novac javni

Višegodišnji uzbudljivi proces pokretanja Medijskog sveučilišta Europapress holdinga razvija se posljednjih tjedana u novu napetu epizodu s institucionalizacijom privatnog interesa o javnoj sisi. Ili, konkretnije: sveučilište sa sjedištem u Koprivnici, konačno, nakon potucanja s kraja na kraj Hrvatske, za koji dan treba početi s radom, no još nisu poznati neki zanimljivi detalji u vezi s njegovim radom, poput imena profesora i drugih njegovih predavača.

Ipak, kao što ćemo vidjeti, to nije bila zapreka da se na vlasništvu nad fantomskom ustanovom već ne obrne uvodnih, a za početak krajnje optimističnih nekoliko milijuna kuna.

Činjenica da se pri obilasku njezine internetske stranice (www.medijsko-sveuciliste.hr) ne može saznati ništa o posebnostima kuće, doista ne bi trebala kvariti idilični akademski zalet. Ali, duhovi su se i u Koprivnici uznemirili, pa su obaviještena i određena državna tijela koja su se tamo uputila da izvrše nadzor, ako im se ne dogodi da promaše Koprivnicu i nesretnim se slučajem vrate u garažu neobavljena posla, što im u vezi s Ninoslavom Pavićem ne bi bio prvi put.

Neuspjele putešestvije

No, prije našeg razgleda aktualnih prilika u tome gradu, da se ukratko podsjetimo na ono što smo vidjeli u prethodnom dijelu serijala. Posljednjeg dana svog ministarskog mandata, dakle, Dragan Primorac ljubazno je parafirao dopusnicu za početak rada Medijskog sveučilišta, prvoga takvog – kamoli privatnog – u Hrvatskoj. Ni tad nije bilo popisa profesora, nije to ni bio uvjet, no biznismenu Primorcu je ionako bio najvažniji njegov neobavezni dojam, uz bogato iskustvo s dotičnim osnivačem; dotad je već znao bez najave uskakivati za desk “Jutarnjeg lista”, recimo, da bi urednicima objasnio kako treba pisati o naplati visokog obrazovanja.

Bila je to prvorazredna obrazovno-politička bomba; izdavanje dopusnice, a ne ministarsko uređivanje novina. Pročulo se da ubuduće više neće biti paljeno zeleno svjetlo novim sveučilištima, pa se Pavić tako domogao izuzetno vrijednog dokumenta, zahvaljujući svom trgovanju medijskim ustupcima.

Ali, već i prije toga se medijsko-sveučilišni cirkus u nastanku bio zaputio u turneju Hrvatskom, sve od Dalmacije. Prva je štacija bio Hvar, no ukrcali su se ubrzo natrag na trajekt, neobavljena posla. Prilikom iskrcavanja u Splitu, gdje će se zadržati podulji niz mjeseci, upala im je u oko zgrada stare Sveučilišne knjižnice, namijenjena splitskom Filozofskom fakultetu, kao i plan te program po kojem se u okviru istog trebala razvijati njegova, javna mediologija.

Usprkos zagovoru ministra Primorca u obličju nekretninskog mešetara, te dobroj volji splitskog rektora Ivana Pavića, njihovi su se skeptični kolege s Filozofskog fakulteta uspjeli othrvati nasrtajima koji su se povrh svega oslanjali na jednu ugovornu stavku iz Pavićeva vlasničkog preuzimanja Slobodne Dalmacije, koju godinu ranije. Tamo je, uza sva blaga kojim će veliki gazda podariti bidni Split, bilo navedeno i osnivanje sveučilišta za izobrazbu medijskog kadra.

Od poznatih nam daljnjih postaja Križnog puta Stipe Oreškovića, Pavićeve desne ruke koja je u to doba operirala zemljom, slijedio je Varaždin. Baš u vrijeme uoči političkog zalaza tamošnjeg gradonačelnika Ivana Čehoka, udešeni su tamo bili svi detalji oko ugošćivanja Medijskog sveučilišta. Ustvari, gotovo svi – Čehok navodno ipak nije želio platiti EPH-u suvlasništvo, a bila mu je mrska i ideja da Grad preuzme obavezu stipendiranja svih redovnih studenata.

Puka otimačina

Na ovome mjestu u priči možemo se podsjetiti i okosnice svih nastojanja Nina Pavića u poslu oko Medijskog sveučilišta; uvijek se radi o izbijanju gargantuovskih materijalnih pogodnosti od lokalnih uprava, ne samo u nekretninama.

Genijalnost projekta Medijskog sveučilišta, naime, sastoji se u planu koji je netko jednom u novinama već usporedio s poslovnom strategijom Ostapa Bendera – “Ideje naše, benzin vaš” – pa bi lokalna zajednica morala instituciji ustupiti primjerenu nekretninu, pokriti joj hladni pogon i, za polovinu studenata, onih u redovnom aranžmanu, osigurati pokriće svih troškova.

Posljednja pojedinost jako je indikativna, budući da se izdanja EPH-a, “Jutarnji list” iznad sviju, sustavno i strastveno posljednjih godina bore protiv besplatnog obrazovanja, a nipošto samo uz pomoć Dragana Primorca. Utoliko je i javno stipendiranje studenata EPH-ova sveučilišta puka otimačina budžetskih sredstava u privatnom interesu. Ali, posljednjom akcijom u Koprivnici, gdje je SDP benevolentno pripustio EPH proračunu, mada ta sredina baš i ne vapi za studijima ni kadrom novinarskim, medijsko-dizajnerskim ili medijsko-menadžerskim, otišlo se korak dalje.

U nakani da na koncu njihovima ostanu doista samo ideje – i politički te poslovni utjecaj kao plod istih, dakako – stratezi su se Europapress holdinga dosjetili da lokalnu zajednicu koja pristane na aranžman s Medijskim sveučilištem obavežu na dolijevanje benzina u motor, zadržimo li se još malo na citatu Iljfa i Petrova, tako što će joj prodati i sam rezervoar. Onu famoznu, raritetnu dopusnicu, dakle, pretvorili su u vrijednosni papir s kojim sveučilište vrijedi onoliko koliko se usuglase strane na tržištu, te su Gradu Koprivnici prodali tri četvrtine ustanove za oko tri milijuna kuna.

Koprivnica u dubiozi

Preostalu četvrtinu nije zadržao Ninoslav Pavić, nego je udio za približno milijun kuna otkupio Grad Varaždin, odnosno njegovo veleučilište VELV kao partner i nesuđeni, ranije planirani, većinski vlasnik Medijskog sveučilišta.

Pojedini članovi Hrvatskih laburista iz Koprivnice, prvenstveno Siniša Bosanac, podigli su glas na takvu trgovinu, kojom prvo EPH prenosi vlasništvo nad Medijskim sveučilištem na novoosnovanu tvrtku Media Uni d.o.o. i diže joj vrijednost temeljnog kapitala sa 20.000 kuna na 3,9 milijuna, a potom Grad uz rebalans proračuna ulazi u dubiozu od ukupnih pet milijuna za ovaj posao. I sve to bez studije isplativosti s kojom bi uprava izašla pred gradske vijećnike da opravda ulaganje dogovoreno s privatnim prodavačem.

Siniša Bosanac zatražio je očitovanje od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te dobio odgovor da je sve izvedeno u skladu sa zakonom, jer nije bilo trgovine dopusnicom, nego poduzećem koje je vlasnik i osnivač sveučilišta, dok samu dopusnicu ionako ne može dobiti trgovačko društvo, već isključivo visoko učilište. Njegov zaključak da je na kraju riječ o jednom te istom, MZOS je tako opovrgnuo tvrdnjom da, po zakonu – nije. A dojam o manipuliranju politikantski stečenim pozicijama nauštrb javnog interesa upotpunjuju i neki sumnjivi, nepotistički kadrovski izbori za pojedina administrativna mjesta na Medijskom sveučilištu.

Njih ćemo zasad preskočiti, da priču okončamo na idejnim pitanjima. Jer, nekoliko dana prije početka nastave EPH – još uvijek bez nastavnika – očito zapinje i s jedinom zadržanom obavezom: ustanovi osigurati znanje, makar iluzionistički.