Pokret okupiranja i radnički pokret

Da mi nismo ravnopravni dio angloameričkog svijeta i njegove tradicije vidi se ne samo po načinu na koji se “integriramo” u političke institucije mainstreama tamo smišljene, već i u odnosu spram pravljenja tradicije odozdo – stavljanja novih pokreta i događaja u kontekste, njihova “kanoniziranja” i “normaliziranja” i sl. Još 1970-ih godina ovdašnjem, tada utjecajnom rock kritičaru Draženu Vrdoljaku, zalomila se dobra usporedba: “Kakav mainstream, takva i alternativa!” A je li činjenica što je naš mainstream spram atlantskog šlampav i neuspješan čak i u nametanju vlastitog interesa naš minus ili šansa, to zaslužuje dulju elaboraciju. No, što je s alternativom? I tu bi pitanje odnosa između autentičnog i nekritički preuzetog tražilo dulju elaboraciju, u kojoj ne moramo zapasti u neki identitetski esencijalizam. Pa što se onda događa s našim antikapitalističkim pokretom okupiranja?

Bilo kako bilo, dok u Americi occupy movement već proživljava fazu teorijske, publicističke i izdavačke obrade, u nas o njegovim aktivnostima – kojih je bilo i ima – nema puno tragova, većih od informacija za jedan dan. Jesu li naguravanja s desnicom i ponekad uspješna a ponekad neuspješna preuzimanja inicijative u političkim događajima, što se, sada već godinama, događaju na ulicama gradova, polučila kakve trajnije rezultate? Jesu li podigla svijest masa u spremnosti za buduće borbe? Sigurno, nešto se postiglo samom činjenicom da je, ne samo ova ili ona konkretna nepravda spram ovog ili onog radnog kolektiva, već i cijeli jedan način proizvodnje – kapitalizam – makar i samo retorički, doveden u pitanje. Na povike da je lako biti apstraktno protiv “svega postojećeg”, a da se samo konkretni i pragmatični rezultati računaju, treba ponoviti staru filozofsku mudrost, koju je marksizam baštinio u vremenu kada je i filozofiju njemačkog idealizma smatrao svojim izvorom: “Treba proći kroz pustinju apstrakcije, da bi se mogli ubrati plodovi konkretnog.” Treba uzdići svijest do razine kada ona u jednoj drugoj poetskoj slici, onoj Brechtovoj, može reći: “Čega nema, tog se ne odreci!” A tu “apstraktnost” danas si još, ili već, može priuštiti uglavnom manjina manjine, organizirana u grupe civilnog, studentskog, marksističkog i anarhističkog pokreta. Takva alternativa zna da ona samostalno može biti samo fitilj, okidač ili koju već metaforu uzeli za organiziranje ili pobunu, a da društveno oslobođenje može biti samo djelo radnih masa samih, koje se ponekad ipak može i “pogurati”, kao što pokazuju mnogi uspjesi u 20. stoljeću.

Zato je uvijek centralno pitanje kako razni alternativni pokreti susreću radnički pokret. Ovaj autor doživio je prije nekoliko godina, ali ne u Zagrebu, već u Ljubljani, taj susret doslovno, na ulici, makar i samo demonstrativno realiziran, kada se prilikom velikog štrajka grupa od nekoliko stotina alternativaca marksističke, anarhističke, ekološke, feminističke i drugih orijentacija ulila u radničko more, sačinjeno od tisuća sindikalno organiziranih radnika iz cijele Slovenije. Uz pljesak jednih drugima, u činu međusobnog “prepoznavanja i priznavanja” u savezništvu protiv istih neprijatelja. Sada, kada je kriza puno teža, takvo nešto, naoko paradoksalno, teško je zamislivo i u Ljubljani. I mi smo, u zimskim protestnim hodanjima kroz Zagreb, iz dana u dan osluškivali kada će nam se i ovdašnji sindikati, sa svojim masovno organiziranim članstvom, pridružiti. Uzalud.

Da je pitanje odnosa između occupy pokreta i radničkog pokreta, pa i kada se on reducira na sindikalni, ključno, o tome pišu mnogi autori socijalističke orijentacije u svijetu. Je li occupy pokret trgnuo zamrli radnički pokret ili će se desiti obrnuto, nedijalektičko je pitanje, na koje nema univerzalnog odgovora. Svaka je sredina u različitim vremenima različita i treba joj prići diferencirano. No, neke se zakonitosti svuda ponavljaju. Zato je dobro vidjeti na izvoru neoliberalne ideologije, u SAD-u, kako je i ona sama “počela velika”, te je glavne uspjehe u razbijanju radničkog pokreta zacrtala i dijelom ostvarila još sredinom 1970-ih. Po jednom američkom autoru, postotak sindikalno organiziranih radnika u SAD-u je od 40 posto tijekom 1940-ih spao 1970-ih na 12, a u samom privatnom sektoru na uvjerljivu manjinu od sedam posto. Drugi autor koji analizira opadanje moći radničkog pokreta govori o trećini organiziranih radnika 1960-ih spram današnjeg stanja od samo osam posto takvih. Kada bi se ta nedostajuća armija u privatnom sektoru zaposlenih a neorganiziranih uspjela postrojiti, brojala bi ona 20 milijuna ljudi. Suzimo li dioptriju na samo posljednjih pet kriznih godina, vidimo da u njima broj članova sindikata – i opet prividno paradoksalno – ne raste, već baš dalje radikalno opada. To govori da “pedagoški” efekti postojanja rezervne armije rada i povećana stopa nezaposlenosti, tj. davanja otkaza čine ljude na radnom mjestu najčešće manje, a ne više solidarnima.

Zato su pokreti poput occupyja tako dragocjeni. Oni uče idealima jednakosti, solidarnosti i direktne demokracije. Dirljiva su priznanja američkih radnika, koji su bdijući zajedno s ostalim drugovima u svojim gradovima pod šatorima, prvi put u životu otkrili da se njihova riječ računa, da ono što govore netko shvaća ozbiljno.

A kako je u nas? U nas se ni ne kompariraju statistike radničke organiziranosti u socijalizmu – prije i za vrijeme uvođenja neoliberalnih “reformi” – i danas, jer se one prve, zna se za čiji račun, ni ne računaju. A kada bi se to činilo, vidjeli bismo da je većina radnika u sindikatima nekada, usprkos priči o njihovoj sistemskoj “žutosti”, ipak bila odgojena tako da je mogla, kada su se borbe zaoštrile – nekada s njima, a nekada njima usprkos – organizirati i ozbiljne antisistemske štrajkove (od Labina do Srbije i Kosova), dok to današnji zaposlenici u usitnjenom privatnom sektoru ne mogu. Uostalom, nije li baš to jedna od bitnih pobjeda vladajućih, kroz procese pretvorbe i privatizacije privrede (koji, usprkos katastrofalnim rezultatima, ne staju!), nije li to pokoravanje radništva baš ono za što su se oni i borili?

No, mi u Hrvatskoj, Srbiji, BiH itd. imamo nešto što uzori naših elita kao problem nemaju (pa će evropsko “integriranje” to pokušati i u nas iskorijeniti). Riječ je o fenomenu okupacija radnih organizacija, koji ima svoju ozbiljnu granicu, ali još uvijek i prevratni potencijal. Hoće li occupy pokret prije uspjeti prenijeti dio svojih potencijala i na radnički pokret ili će izblijedjeti u sektaškim hepeninzima marginalnih grupa bez masovnog članstva, pitanje je koje je sve samo ne retoričko. Jer bez omasovljenja i dizanja na viši nivo radničkog pokreta nikakva radikalna promjena nije izvediva.