Sanaderova rutinska pobjeda
NEDJELJOM U DVA
Ivi Sanaderu trebalo je samo petnaest minuta na velikoj sceni da opet postane Veliki Gatsby hrvatske politike. Bivši premijer bio je duhovitiji od Željka Pervana:
– Jadranka Sloković i Čedo Prodanović brane me pro bono…
Sjajan vic! Toga se ni Mesić ne bi sjetio! Ili, podjednako dobro:
– Osjećate li potrebu da se zbog nečega ispričate hrvatskim građanima?
– Da, zbog Jadranke Kosor…
Prema državnom odvjetniku bio je razoran, prokazavši ga kao neviđenog dupelisca (“Mladen Bajić poklonio mi je dvije slike”; “Dolazio mi je u stan, ja njemu ne”; “Dvaput me molio za mandat”…), a prema bivšim drugarima iz stranke superiorno sarkastičan.
– Je li vam smetalo raditi s takvim poltronima?
– Što sam mogao kad mi u HDZ nisu htjeli doći Igor Mandić, Aco Stanković i Čedo Prodanović…
Ubi/tačniju ocjenu HDZ-a teško je i zamisliti. Gledatelj iz Tanzanije, neki neupućeni gost, zaključio bi da je riječ o žrtvi Andreja Višinskog, nevinom čovjeku u kafkijanskoj klopci. U jednosatnom nastupu Ivo Sanader opet je demonstrirao poslovičnu nadmoć, koja ipak nije nesavladiva – osim ako je se i ne pokuša savladati. Da se i protiv njega može biti ubojit pokazao je svojedobno na fantastičan način Mislav Bago, koji se sa silnicima u politici ponaša onako kako treba, kao “balkanski kasapin”, svodeći ih na pravu, ljudsku mjeru. No voditelju “Nedjeljom u dva” do toga nije bilo stalo. Aco Stanković prošao je sa Sanaderom kao Dinamo nakon ulaska u Evropu. Ostvario je decenijski san, doveo gosta svih gostiju, a onda doživio havariju. Četiri nula od Ajaxa, to je otprilike to. Na Facebooku su se pojavile razorne kritike: “Odabrao i vodio: Ivo Sanader, tekst čitao: Aleksandar Stanković.”
Znao je Aco doživljavati teške nokdaune, od Aleksandra Tijanića ili Ivića Pašalića, ali se borio, milosti nije tražio niti bi je dao (Dodik), i uvijek se dizao na noge. No već dulje vrijeme u emisiju, koja je postala slavna baš po fajtu, ulazi kao dalaj lama ili Mahatma Gandhi. Katkad to ne ispadne loše (Kerum je, recimo, samoinicijativno odšetao u minsko polje), no to je iznimka a ne pravilo. Stanković već dulje vrijeme nikoga ne napada. Kao da mu se fućka za sve. Da je tako radio na početku karijere, “ne bi stigao dalje od Turbeta” (Ćiro B.). Želi li doživjeti penziju kao voditelj ove emisije, ne bi smio raditi priredbe za treću životnu dob, nego obnoviti arenu i u njoj opet zamahati crvenom krpom.
SKANDAL LUSTIG
Branko Lustig, čovjek koji je preživio Auschwitz, producent koji je dobio dva Oscara, prema većini važećih kriterija vrlo kvalitetan Hrvat (svojedobno je pristao uzeti isti orden kojim je Franjo Tuđman odlikovao ustaškog stožernika Ivu Rojnicu), u Kninu je bojkotiran od strane lokalnih učitelja. Jedna šaka, kako bi rekao Krleža, provincijalnih trafikanata, arhimandrita i nesvršenih preparandista nije dozvolila djeci da odu na projekciju filma “Posljednji let Petra Ginza”, jer su oni – gospoda trafikanti i preparandisti – bili vrlo ljuti na producenta koji se drznuo izjaviti nešto skaredno. Naime, Lustig je rekao da nakon Auschwitza ne vjeruje u Boga (gledanje milijuna spaljenih sunarodnjaka kako izlaze iz dimnjaka nije ga navelo na vjersku ekstazu!), a to je naše pobožne prosvjetare iziritiralo do bola i nagnalo na zaključak kako Lustiga treba izbjeći, jer on ne zna što su to prave vrijednosti. Oni znaju što je život, oni znaju što je kršćanstvo i što je Bog, oni znaju tko u što mora vjerovati, jebe se njima za dimnjake kroz koje je isparilo više milijuna čifutskih trupala, pa što sad tu ima tražiti neki Lustig sa svojim neznabožačkim invektivama! Židovi su, uostalom, razapeli Isusa… Oni drže banke, kamatare, a ni danas ne znaju, kako bi Kerum rekao, “di im je misto”. U kninskim školama sigurno ne.
Niti jedna nacionalna televizija nije o tom skandalu izvijestila kako jedino dolikuje: kao o skandalu dana odnosno tjedna. Da je došao Spielberg, došla bi mu sva elita. Ova zemlja postaje sve beznadnija provincija. U okolnostima u kojima hrvatskog Samuela Goldwyna mogu nadrasti mudrijaši iz grada u kojem, kako je lijepo rekao pokojni Vojin Jelić, “nikad nije nedostajalo bure i budala”, na satu pameti odzvonila je ponoć, i jao si ga nama. Ovaj veliki propust nacionalnih televizija nije, nažalost, pitanje profesionalnosti, već simptom ozbiljnog poremećaja u kolektivnoj svijesti koji nećemo tako brzo zaliječiti, ako ikada i hoćemo. Jer, predugo to traje…
JUTARNJE VIJESTI, HTV
“Gospodarska situacija nam nije u zelenom svjetlu”, čita voditeljica formulaciju napisanu nakon ispijanja omanje doze bunike, u osam ujutro. Okej, rani je sat, bunovni smo i krmeljivi, kava još nije djelovala, pa se ova mamurna jezična pirueta još može istrpjeti, no simpatična Melita i u devet sati čita isto: “Gospodarska situacija nam nije u zelenom svjetlu…”
Nije kriza srozala tržišne potencijale hrvatskog novinarstva. Novinarstvo je iznevjerilo svoju publiku. Formulacije koje su nekada zasluživale status drugorazrednih uspješnica u “Feralovoj” rubrici “Greatest Shits” danas postaju jezični standard. Nažalost, preokret tog trenda još se ni ne naslućuje. Sudbina profesionalizma u novinarstvu nije nam u zelenom svjetlu, o, bome nikako nije.
LIBAR MILJENKA SMOJE
Dugo najavljivani serijal Željka Rogošića o najvećem splitskom piscu (kojeg, kako kaže Aleksandar Tijanić, priznaju posvuda osim u Splitu) u prvom nastavku može se ocijeniti kao solidan, profesionalan, premda pomalo školski ukočen uradak, u kojem se tri elementa mogu ocijeniti natprosječno dojmljivim. Prva dva su Smojine žene, Ines Fančović i Lepa Smoje. Obje su briljantne, duhovite, raskošne ličnosti, mediteranski tipovi snažnih osobnosti, čije anegdote ostaju gledateljima dugo u sjećanju. Ines Fančović pripovijeda kako je Smoje na vjenčanje s njom zakasnio, pa se ona naljutila i odlučila odustati od ceremonijala. Ines (Mare Mulica iz “Velog mista”) danas o tome priča s vedrim smiješkom, ležerno, duhovito… Treća spomena vrijedna stvar otkriće je da je Smoje 1947. godine upisao Katoličku bogosloviju u Zagrebu. Lepa, pak, kaže kako je Smoje, studirajući teologiju, na pameti imao uglavnom jednu stvar – kartanje.
Kroz cijelu prvu epizodu diskretno provejava, kao latentna ideološka matrica, državotvorna teleologija: u širokoj političkoj panorami grada, Splićani su početkom dvadesetih godina, kako vidimo, bili orjunaši i Jugoslaveni, ali – diskretno naglašava autor – tada još nisu bili svjesni kolika je to greška, jer su se plašili Italije. No, već oko polovice epizode uočava se širenje državotvorne svijesti, kao vjerojatno jedine ispravne ideološke pozicije. To je stara matrica ideološkog oportunizma. U brojnim jugoslavenskim serijama tako je nekoć prikazivano predkomunističko i predjugoslavensko stanje. Negdje u nutrini društva titrale su “zdrave snage”, koje su nekako preživljavale kroz bure i oluje nenarodnih poredaka, ali su onda, na koncu serije, ipak trijumfirale u ostvarenju jugoslavenske komunističke zajednice. Tako je u seriji “Više od igre”, tako je u “Velom mistu”, tako je u “Nepokorenom gradu”. No, u slučaju Smoje, nacionalni telos ide u jednom pravcu, državotvornom, u seriji očito hvaljenom kao jedini pravi put, dok Smoje ide u kontrasmjeru, on je antinacionalni reakcionar, urbani Jugoslaven, kako bi rekao današnji gradonačelnik Splita, njegova ricavost Željko Kerum… Bit će vrlo zanimljivo vidjeti kako će autor razriješiti ovo “krivo srastanje” pisca i njegova grada i zemlje u narednim epizodama.