Inspektor na meti gospode i drugova

Dragoljub Krušković vjeruje u pravdu. S pravdom se pokušava susresti već 27 godina i još se uvijek nada da će je jednom dočekati. A imao je razloga izgubiti vjeru i volju da je tako strpljivo čeka. Danas mu je 70 godina.

Nekada davno Dragoljub Krušković, stanovnik Kostrene pored Rijeke, za razliku od danas, živio je sasvim fino. Bio je samostalni kriminalistički inspektor u Trećoj milicijskoj stanici u Rijeci. Karijeru je Dragoljub, rođen u Srbiji, u Gornjem Milanovcu, započeo u JNA. U Divuljama, pored Splita, završio je Pomorsku vojnu akademiju, ali nikada nije imao vojnu karijeru – nije podnosio vojni ustroj, bio je previše slobodouman. Ipak, ostao je u odori, onoj milicijskoj. Uz rad se školovao i završio još jedan fakultet, pravni u Beogradu. Reklo bi se da mu je karijera bila zajamčena. Državni posao, dvije diplome, deseti na listi čekanja za stan, ljubav prema poslu, ambicije – samo je nebo bilo granica za Dragoljuba Kruškovića početkom osamdesetih u Rijeci. Ipak, uskoro je lupio glavom u zid i, nećete vjerovati, zid nije puknuo…

Govor pravdoljubivog milicionera

Bila je 1983. godina kada je pravdoljubivi Dragoljub, na sastanku organizacije Saveza komunista Jugoslavije, odlučio u praksi primijeniti dio teorije kojom su mu drugovi godinama ispirali mozak. Ukoliko u vašoj partijskoj ćeliji, u vašem radnom kolektivu, na vašem radnom mjestu ili bilo gdje drugdje uočite kakve nepravilnosti ili nepravdu, istupite javno i beskompromisno osudite sve devijantne pojave… Takve i slične rečenice kolale su glavom milicionera Kruškovića kada je druga sekretara partijske organizacije u Trećoj milicijskoj stanici, jednog sasvim običnog dana, zamolio da mu da riječ. “Izvolite druže Kruškoviću”, vjerojatno je rekao drug sekretar, očekujući uobičajeno dosadan monolog. Međutim, ono što je uslijedilo uznemirilo je duhove i zauvijek primijenilo život inspektora Kruškovića. Dragoljub je uzeo riječ i krenuo kolegama objašnjavati što ga tišti. Te u stanici vlada nedisciplina, te falsificiraju se pravilnici o nagrađivanju, te loša je kadrovska politika, te loši su međuljudski odnosi, i sve tako i u tom tonu. Drug sekretar i ostali drugovi nisu mogli vjerovati.

Iz današnje perspektive cijeli taj sastanak, cijelo to okruženje i sve što je Krušković govorio izgledaju benigno i smiješno. Taj svijet milicionera, drugova i drugarica, zvijezda na kapi, brkova, “fićeka” s rotirkama, sve je to danas ismijano, prezreno, zaboravljeno i pokopano. Živi su samo Dragoljub Krušković i njegova životna drama koja je uslijedila iza tog izlaganja. Drugovi su se osvetili.

Disciplinska komisija SUP-a krajem te 1983. godine donosi odluku da se druga inspektora udalji s radnog mjesta i da ga se dodatno kazni disciplinskim i, avaj, partijskim kaznama. Krušković, pravdoljubiv i obrazovan kakav jest, odlučio se na kontru. Tužio je SUP. Pravnik u njemu vjerovao je u pravo i pravdu. I doista, Osnovni sud udruženog rada donio je 11. septembra 1984. odluku da se inspektora Kruškovića, koji je tada imao 43 godine, ima vratiti na posao. Doduše, bez naknade. Drugarski mu je sugerirano i da se ne žali. Međutim, Dragoljub se žalio, a nakon toga žalio se i SUP.

Odluka sudskog vijeća falsificirana?

Drugovi u SUP-u Kruškovićevu su žalbu shvatili kao najavu rata. Napad je krenuo optužbama da Krušković u međuvremenu “nije pozdravio zapovjednika”, da je “prijetio kolegi”, da je “maltretirao uhapšenika koji je bio osumnjičen za prijevaru”. Na kraju je završio na Općinskom sudu u Rijeci. Trećeg aprila 1985. osuđen je na dva mjeseca zatvora, uvjetno na godinu dana!

Krušković se opet žalio. U postupku je utvrđeno da se iskazu uhapšenika o “potezanju za kravatu i čupanju, ne može pokloniti vjera”, a diskusiju na partijskom sastanku sud nije ocijenio kao težu povredu radne dužnosti. Ipak, kao povrede radne dužnosti ocijenjeni su “nepozdravljanje zapovjednika i verbalna prijetnja kolegi”. Zbog toga je 14. maja 1985. Kruškoviću potvrđen otkaz.

Uslijedila je žalba Sudu udruženog rada Hrvatske. Sud sve vraća na početak i presuđuje da se mora ponoviti suđenje na Osnovnom sudu udruženog rada (OSUP) u Rijeci. Dvije godine kasnije, nakon brojnih parnica, presuda, žalbi i ponavljanja, Krušković gubi bitku i definitivno ostaje bez posla. Ne predaje se i 1987. podnosi tužbu protiv suca iz Rijeke Žarka Pajića i sekretara OSUP-a u Rijeci Kreše Juričića. Pajić je, prema tvrdnjama Jelenka Miškića koji je također bio član sudskog vijeća na suđenju Kruškoviću u Rijeci, odluku vijeća da se Dragoljub oslobodi optužbi svojevoljno promijenio. Naime, odluka vijeća bila je potpisana bjanko, pa ju je Pajić, tvrdi Miškić, tko zna po čijem nalogu falsificirao. Kada su o tome upitali ostale članove vijeća, oni su hrabro i beskompromisno izjavili kako se – ne sjećaju. Miškić je izjavio kako će potvrditi da je vijeće prevareno, da njegovi kolege lažu da se ne sjećaju i da je Pajić prevarant. Međutim, Vrhovni sud donio je odluku o odbijanju Kruškovićeve tužbe.

1990. nakratko primljen u MUP

Život ide dalje. Krušković s dvije diplome u džepu traži posao u Rijeci. Želi raditi bilo što. Ali, gle čuda, njemu su u slobodarskoj Rijeci sva vrata zatvorena. I tako godinama.

S olakšanjem je dočekao tzv. demokratske promjene devedesetih, ufajući se da će se za njega sada naći posla. S biljegom žrtve komunističkog jednoumlja, koje mu je zamalo slomilo i kičmu i duh, Dragoljubu Kruškoviću u novom bi sustavu trebale cvasti ruže. I stvarno, sreća mu se osmjehnula. Vraćen je na posao u studenom 1990. i raspoređen na mjesto mlađeg inspektora. Sreća je kratko trajala. Iz Zagreba, iz središta MUP-a, stiže u Rijeku novo rješenje. Potpisuje ga Krešimir Mikolčić, pomoćnik ministra unutarnjih poslova. U njemu se poziva na odluku suda iz 1984. o “zlostavljanju u obavljanju službe ili javnog ovlaštenja” zbog čega se poništava rješenje kojim je Krušković primljeni u radni odnos u MUP RH.

I tako za Dragoljuba Kruškovića, udaljenog s posla zbog “nepozdravljanja zapovjednika i verbalne prijetnje kolegi”, u MUP-u, gdje su primani kadrovi sa zatvorskim stažem i u Jugoslaviji i u emigraciji, među onima bez škole, među policajcima koji su godinama bili glavni oslonac režima Franje Tuđmana, nije bilo mjesta. I to uopće nije čudno. Dragoljub Krušković im ne pripada. Čudno je i nevjerojatno jedino to kako se i pod kojim okolnostima moglo dogoditi da jedan Krušković, Srbin iz Srbije, te 1990. godine, makar i nakratko, bude primljen u MUP. Jer, samo u jednom danu iz riječkog je MUP-a na ulici, bez objašnjenja, završilo 25 policajaca. I sada da jedan uđe, a ostali su izbačeni. E pa, neće moći. I nije moglo.

Kruškoviću, za razliku od ostalih, nije odmah uručen otkaz, nego mu je zabranjeno obavljanje dužnosti, uz obećanje da će se situacija riješiti. On je vjerovao da će biti umirovljen. Kako se skoro godinu dana ništa nije događalo, Krušković opet podiže tužbu tražeći isplatu plaća koje mu u međuvremenu nisu stizale. Mupovci mu tek tada daju otkaz.

Epilog predviđate. Dragoljub podiže još jednu tužbu. Traži da ga vrate na posao. Prvostupanjski sud presuđuje u njegovu korist, drugostupanjski daje za pravo MUP-u. Slijedi tužba Vrhovnom sudu i osmogodišnje čekanje na odluku. Odbijaju ga i Vrhovni i Ustavni sud. Krušković je na kraju, prije pet godina, podnio tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu.

Želimo vjerovati da će poštar jednog dana na adresu Dragoljuba Kruškovića, pravnika i policajca, karatista i pomorskog oficira, donijeti sudsku odluku što će ispraviti nepravdu koja traje evo već 27 godina. Nepravdu koja mu je razorila prvi brak i njegovom sinu pospješila bolest, nepravdu koja je uništila karijeru jednog intelektualca među jednoumnim kako milicajcima tako i policajcima, ali nije uništila nadu pojedinca u pravdu, sporu ali dostižnu.

Jarnjak “na usluzi”

Pravo je čudo, što valjda treba zahvaliti tome da se cijela priča odvijala u Rijeci, da Dragoljuba Kruškovića nitko nije odveo u nepoznatom pravcu, kao što je to bio slučaj s ljudima njegova statusa i nacionalnosti u drugim gradovima. Ipak, bilo je problema s dokumentima – četiri su mu godine trebale da dobije domovnicu. Ne bi je ni dobio – Dragoljub je, sjetimo se, rođen u Srbiji – da se za pomoć nije obratio Zoranu Pusiću, čovjeku koji se nije libio zaustaviti svemogućeg Ivana Jarnjaka i zamoliti ga da pomogne Dragoljubu. Stisnut uza zid, s “dosadnim” Pusićem za vratom, Jarnjak se isprsio i za samo nekoliko sati riješio ono što Dragoljub nije uspio u četiri godine. Dobar neki čovjek taj Jarnjak. Uvijek na usluzi…