Čekajući vlak za nigdje

Foto: Jovica Drobnjak

Za što smo se mi borili? – izgovara ispod brka radnik kojeg smo zatekli u dvorištu Tvornice željezničkih vozila Gredelj u Vukomercu.

Čađav od mašinskog ulja, jednu ruku briše o pregaču, a drugom pokazuje papir na kojem je odluka o otkazu ugovora o radu; nakon 32 godine radnog staža, kaže nam, uskoro će morati na ulicu. Nakon odluke Uprave Gredelja, Trgovački sud je 1. listopada, zbog duga od pola milijarde kuna dobavljačima, pokrenuo stečajni postupak u toj tvrtki, pa je budućnost Drageca Piskora, radnika u Pogonu konstrukcije tramvaja i vlakova, i njegovih 1.449 kolega prilično neizvjesna. Radnici moraju odraditi otkazni rok u trajanju od mjesec dana, nakon čega bi stečajni upravitelj Petar Hrkač trebao sklopiti novi ugovor o radu s određenim brojem radnika; kolikim, to je enigma za sve zaposlene u toj tvornici.

Radnici u Gredelju nisu primili plaću za kolovoz, a nisu dobili ni novac za putne troškove; kada će, ni to nitko ne zna. U modernim pogonima u koje su se uselili prije tri godine još se proizvodi, bolje rečeno snalaze se sa sirovinom koja im je preostala, jer su im računi prema dobavljačima blokirani.

Nemar pod krinkom uštede

Dragec Piskor svakodnevno na posao putuje iz Križa kraj Ivanić-Grada, osamdesetak kilometara u jednom smjeru. Putnu kartu plaća iz vlastitog džepa, zbog čega se odrekao prehrane u radničkom restoranu, pa i hranu nosi od kuće.

Trenutačno stanje u Gredelju najbolje ilustrira transparent postavljen na ogradi nasuprot porte, na kojem piše: “Iznenada nakon 118 godina preminuo Gredelj. Ožalošćeno 1.450 radnika sa obitelji.” Radnici su dosad nekoliko puta prosvjedovali, ne mireći se sa stečajem: i sada nam kažu da posla ima i da je samo interes pojedinaca kriv za propast tvrtke.

Strojobravar Milan Stunja napunio je 33 godine staža i radi na servisu dizelskih elektromotornih vlakova koji prometuju redovnim putničkim linijama, a isporučuju ih HŽ Putničkom prijevozu, čiji je vlasnik država.

– Kada njemačka kancelarka Angela Merkel ide negdje u inozemstvo, oko nje je čitav tim gospodarstvenika i ona tada ne promovira politiku, nego nastoji plasirati svoje proizvode. Naši političari rade suprotno, pa na sajmu šinskih vozila u Berlinu, primjerice, nema Gredelja kao proizvođača vlakova. Koga onda to u Berlinu prezentira direktor Putničkog prijevoza, našeg dojučerašnjeg vlasnika? – pita Stunja.

Za informaciju o visokom dugu Gredelja, što ju je javnosti predočio ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić, Željko Starčević, predsjednik Samostalnog sindikata radnika TŽV Gredelj Remonter, kaže da je laž.

– On govori o pola milijarde, a Gredelj je dobavljačima dužan 150 milijuna kuna. Nama duguju Hrvatske željeznice, vanjski operateri oko 50 milijuna kuna. Imamo kredit od oko 270 milijuna kuna, što je leasing na strojeve i hipoteka na hale koji treba isplatiti do 2018., a to se može riješiti tekućim poslovanjem – tvrdi Starčević.

Također tvrdi da su dug od 500 milijuna kuna napuhali pojedinci u HŽ-u, ne govoreći istodobno o stvarnom stanju po kojem je u HŽ Cargu, Putničkom prijevozu i Vuči vlakova više milijardi kuna duga. Službene brojke o stanju u Gredelju, kaže Starčević, predali su vlasnicima i Vladi, koji to skrivaju u ladicama.

– Jedini u Hrvatskoj imamo atest da možemo održavati vagone i vlakove. Nagibni vlak u kojem su poginuli putnici u Rudinama trebao je biti održavan u Gredelju, ali nikada ni kotač nije došao do nas, održavale su ga kvaziradionice. U HŽ Putničkom prijevozu mijenjali su pravilnike i time odgađali redovite popravke vozila. Takav nemar, a sve pod krinkom uštede – kaže sindikalist.

Dobri svijetu, ne i doma

Zamoljeni smo da ne snimamo unutrašnjost pogona, kako ne bismo dodatno naštetili radnicima kojima, zbog blokiranih računa, nedostaje radnog materijala.

– Treba nam sve: kit, temeljna boja, traka za lijepljenje, omotni papir, razrjeđivači, svaka faza ima svoj dio posla. Tako odrađujemo samo sitne poslove. U pogonu rade 84 radnika, a da se otvore novi poslovi, trebalo bi zaposliti još ljudi – priča 57-godišnji Franjo Cerčić, poslovođa u pogonu antikorozivne zaštite.

Cerčić ima 38 godina radnog staža, pa ironično dodaje da je on jedan od onih koji će, nakon stečaja, sigurno dobiti posao jer je mlad i perspektivan.

– Od stečaja korist ima država. Jer, da su imali volje i razumijevanja, onda bi dali u proizvodnju vagone i vlakove koje trebamo raditi daljnjih 15 godina. U međuvremenu bi se još nešto našlo – kaže.

Da su radnici Gredelja itekako na cijeni, govore i službeni podaci iz travnja, kada je Uprava izvijestila da su potpisali ugovor o obnovi i modernizaciji dizelskih električnih lokomotiva serije GT26. Posluje se s američkim tržištem, s Češkom je ugovoren posao od 65 milijuna eura. U sveopćoj recesiji, posluje se i s cijelom regijom i Italijom.

– Gredelj ne dobiva novac iz proračuna. Vidite, mi za Amerikance radimo za 30 dolara po satu, za Talijane za 30 eura, a za HŽ za 99 kuna po satu. Gdje su tu voda, struja, plin, radna snaga, materijal? Nas su posljednjih godina sustavno uništavali i normalno je da smo radili gubitke – priča sindikalist Starčević.

– Gredelj trenutno ima posla za 100 milijuna kuna, ali nema repromaterijala, nema novca da ga završimo. Vladi nije cilj ubrizgati u proizvodnju, nego smanjiti ljudstvo i prodati firmu. I da onda kažu: ti se vraćaš, ti se ne vraćaš… To je stvarnost Gredelja, koji nije imao uvjete za stečaj – tvrdi Starčević.

Što se događa kada se ugovoreni radovi ne završe na vrijeme?

– HŽ Putnički prijevoz za svaki produžetak roka popravka naplaćuje penale od dvije tisuće kuna po danu. To nam dodatno otežava situaciju, a istovremeno tjera kupce od nas, jer svatko želi pouzdanu radionicu koja će se držati ugovora. Mi smo svjesni kako se treba ponašati, ali nam naš vlasnik to ne dopušta – kaže Sanda Vrević iz Službe prodaje.

Zlatko Pasarić, predsjednik Sindikata Lokomotiva, dodaje da Gredelj posljednjih dvadeset godina ne temelji svoju proizvodnju na hrvatskim željeznicama.

– Gredelj radi za svjetsko tržište. Naše lokomotive voze od Južne Amerike preko Afrike do Azije… Dvadeset godina održavamo nuklearku Krško: ovih dana žele potpisati novi petogodišnji ugovor, no ovdje nemaju s kim razgovarati. Gredelj zarađuje svoj novac, 60 do 70 posto svoje proizvodnje bazira na vanjskom tržištu – govori Pasarić.

Sustavno uništavanje

O sustavnom uništavanju Gredelja posljednjih godina priča i Rudolf Horvatić, bravar sa 26 godina radnog staža, koji kaže da u pogonu nedostaje radnog materijala, počevši od običnog aluminijskog lima debljine dva milimetra.

– Naš je vlasnik točno određivao što ćemo na kojem vagonu raditi i za koji novac i znali su da se s tim poslovima ne možemo pokriti. To je osnova uništenja Gredelja. Ljudi su frustrirani i ne mogu se pomiriti da će nakon toliko godina morati otići iz tvrtke. Tu ima mjesta za svih 1.450 radnika – tvrdi Horvatić.

Nakon proglašenog stečaja i njemu se život okrenuo naglavce.

– To su strašne stvari, nije ni čudo što se ljudi ubijaju. Stvarnost je takva da si nigdje i da nemaš deset kuna za kruh jer ih ne možeš zaraditi. Žalosno je što je ova vlast najavljivala da će nešto napraviti, a uništavaju i ono malo što je ostalo – kaže nam.

Otkako je Gredelj u problemima, dvoje radnika izvršilo je samoubojstvo. Na dan našeg posjeta, neki su se upravo vratili s pogreba jedne kolegice.

U tvorničkom restoranu naizgled opuštenija atmosfera. Zalihe hrane su pri kraju.

– U našoj radnoj jedinici ima samohranih majki koje nemaju za prijevoz, a ako nakon preustroja završe na ulici, kako će sutra školovati djecu? Kolega ima dijete od četiri mjeseca, koje jedva prehranjuje jer je u kreditima – kaže nam Nadica Husar, a šefica kuhinje Ljubica Čvrljak nakon 32 godine staža otkriva da je u svom radnom vijeku svega četiri mjeseca bila na bolovanju.

– Ako nas privatiziraju, dat će nam minimalac od 2.750 kuna bruto i samo ćemo čekati kada će nam netko reći da smo stari. Ma, kome da se ja više dokazujem! – kaže Ljubica.

Voditelj skladišta Rajko Horvat tvrdi da su za Gredeljev pad jednako krive Uprava HŽ-a i Uprava Gredelja.

– Imali smo predsjednika Uprave u dva mandata (Ivan Tolić, op.a.), koji je došao kao vozač dizel-lokomotive, a otišao kao doktor znanosti. Otišao je u Gradsko poglavarstvo i odmah dobio posao. A mi? – pita Horvat.

Na kuhinjskom zidu gledamo slike političara: premijer Zoran Milanović, gradonačelnik Milan Bandić, predsjednik Ivo Josipović… Vani, radničke parole: “Čačiću, zar još ima mjesta na burzi?”, “Bandiću, gdje ćeš raditi tramvaje?”, “Dončiću, zar drugi nude više?”…

Ništa bez generalnog štrajka

Pristajemo na smanjenje od najviše 300 do 350 ljudi. Zbrinuli bismo ih poticajnim mjerama, što je predlagala i Vlada, sa 160.000 kuna po osobi – kaže Željko Starčević i dodaje da najveći potraživači – UniCredit leasing, Zagrebačka banka, Končar-Ket – nisu pokrenuli stečaj, učinio je to Gredeljev vlasnik.

– Takav primjer nigdje ne postoji. Na Trgovačkom sudu ima 11.000 molbi za stečaj, sve su maknute na stranu, a Gredelj je prvi na redu. Sindikat će podnijeti tužbu i na Ustavnom sudu i na Sudu u Strasbourgu, jer ovo nema veze sa životom. Pa, vidite što oni rade: 500 ljudi viška, 700 ljudi viška, 300 bude radilo, pa 500, 1.000… Oni ne znaju gdje su. Dok se ne dogodi generalni štrajk kao u Grčkoj i Španjolskoj, neće biti dobro – zaključuje Starčević.