Začudna lekcija iz nesuvremenosti
Rebel Star: “Rebel Star” (Dancing Bear, 2012)
Milan Glavaški živi u mjestu udaljenom desetak kilometara od Budimpešte, Sent Andreji gdje, po riječima ovog zanimljivog autora, ima više od sedamdeset umjetničkih kolonija. Blizina velegrada vjerojatno baca dobar bljesak na ovo mjestašce, a izdvojenost od tipične metropolitanske gužve garantira mir potreban za ozbiljan rad. Glavaški i njegova internacionalna skupina Rebel Star ondje su smjestili svoj šator i ondje snimaju albume. Ne pjevaju ni na engleskom ni na mađarskom nego na srpskom, čime Glavaški objašnjava nemogućnost ozbiljnijeg proboja na tamošnjoj glazbenoj sceni. Razlog preseljenja u Mađarsku egzistencijalne je prirode: ondje je Glavaški lakše našao posao i već spomenutu distancu, bez koje bi mu teže bilo raditi ovako naglašeno nekomercijalno-komercijalne pop komade.
Americana kao konceptuala
Zašto nekomercijalno-komercijalne? Zato što su Glavaški i Rebel Star posve nepretenciozni u osvajanju tržišta, potpuno nezainteresirani za osuvremenjivanje zvuka, indiferentni prema modnim mijenama vremena, a glazba koju rade neobično je pitka, jednostavna i kao da je skladana u nekom posve drugačijem vremenu od ovoga našeg današnjeg hip-hop trenutka. Kada sam ih prvi put čuo, pao mi je na pamet Alex Chilton, genijalni vođa grupe Big Star. Rebel Star s njima dijele više nego samo jednu riječ u imenu benda: jednako kao i Chilton, čija je glazba bila androidno uskrsnuće soula bijelog čovjeka, tako i Glavaški i ekipa na ove srednjoeuropske ili balkanske prostore donose najautentičniju moguću pop varijantu americane: to više nije americana kao vjera, nego americana kao konceptuala, kao produkt svjesnog manipuliranja (u najboljem smislu te riječi) poznatih mitoloških obrazaca jednog načina života, najčešće opisivanoga kao osamljenički, individualistički (osamljenost i individualizam nisu jedno te isto – moguće je biti sam i biti uronjen u kolektivna mnijenja), viteški i dostojanstven životni stil. Kao u noir filmu ili vesternu, špageti-vesternu.
Uz već starog Attilu Priklera na bubnjevima, s Glavaškim su na novom albumu Ashley Brees na gitari i Mike Kentish na basu. Attila po bubnju udara slično kao John Convertino iz Calexica, odrješito i čvrsto, bez nepotrebnih prijelaza, bez isticanja vlastita sviračkog umijeća. On je tu da pjesmama dade kičmu.
Pisma nepoznatom bratu
Rebel Stars su zapravo čudniji bend nego što bi to čovjek mogao pomisliti na prva slušanja. Na njihovim se albumima (a ovaj, nazvan jednostavno “Rebel Star”, njihov je treći dugosvirajući uradak) pijesak koji su čuli na radovima Howea Gelba miješa s pješčanim dinama Vojvodine, Mađarske… To su pop skice koje nisu vezane samo uz zvuke s udaljenih meridijana: u njihovim je zvučnim kulisama moguće čuti i Drugi način, Dragu Mlinarca i tko zna koga još sve ne tko je nekoć uspješno hvatao emociju u troakordnu mrežu.
Glavaški je otprije poznat na sceni, radio je u Evi Braun i Popcycleu, a njegova panonska americana nije samo stvar diskofilske naslušanosti: Glavaški je živio u SAD-u i žanrovska opredijeljenost kod njega je šifra kojom otključava svoje autobiografske momente. Rebel Star na ovom albumu daju lekciju iz nesuvremenosti, pokazujući kako je moguće napraviti album koji zvuči kao nekakav tek nedavno otkriven komad plastike snimljen prije nekoliko desetljeća, a da ujedno zvuče i kao da je sve netom doživljeno. Recepta nema, no vjerojatno je riječ o jednostavnoj činjenici da ova ekipa svira kao da svira, a ne kao da se utrkuje s vremenom. Da im je važno uhvatiti osnovnu emociju, a ne ostaviti dojam na nepoznatog slušatelja. Da zapravo ne pišu pjesme nego pisma, upućena nekom nepoznatom bratu, liku koji je kao i oni, sam i sabran.