Socijalizam nije raj na zemlji

Povodom izlaska hrvatsko-srpskog ili srpsko-hrvatskog prijevoda knjige francuskog filozofa Alaina Badioua “Mračni raspad: kraj državne istine”, u Zagrebu je održan skup na temu “Mračni raspad: mišljenje Jugoslavije”. Sudionici, među njima i naš sugovornik, slovenski sociolog i povjesničar Lev Centrih, različito su tumačili razaranje zajedničke države, ono što mu je prethodilo i ono što je slijedilo. Problematizirana je i Badiouova misao o komunističkoj hipotezi, pa je tako Centrihovo izlaganje imalo naslov “Komunizam bez socijalizma?”.

Danas se često o komunizmu govori bez da se spominje povijest socijalizma?

– U povijesti radničkog pokreta često se spominju dvije riječi, komunizam i socijalizam, no kaže se da su one u praksi služile kao sinonimi. Pretpostavljalo se da razlika u nekoj temporalnosti ipak postoji.

Socijalizam kao prva faza, komunizam kao druga.

– To su bila dogmatska čitanja Marxovog “Gotskog programa” i Lenjinove “Države i revolucije”. Ali ipak, ta dva pojma nisu nikada bila međusobno reduktibilna. Čak ni u SSSR-u kao Staljinovoj državi, gdje su tisuće ljudi smaknute zbog izgovorenih pogrešnih riječi, nisu se usudili napraviti redukciju socijalizma na komunizam. Jer što bi to značilo? Da su revolucionarni potencijal, san, utopija, postali stvarnost. Naravno, to je bio sofizam, u stilu na dobrom smo putu, no uvijek nam još nešto nedostaje do konačnog cilja. To je u sovjetskih dogmatskih ideologa uvijek bilo pitanje tehnike.

Jugoslavensko socijalističko samoupravljanje prepoznalo je taj sofizam kao dio jednog koncepta države. Zato je ono proklamiralo da trebamo ići na ukidanje države, sada i bezuvjetno. To je bila dinamika prijelaza iz socijalizma u komunizam. Podrazumijevalo se da će u jednom trenutku država odumrijeti. U sovjetskoj doktrini to se odumiranje države uvijek odlagalo za neku daleku budućnost. Argumentacija je bila da još uvijek postoji imperijalizam, pa država mora biti snažna. No, u Jugoslaviji su mislili drugačije: istina je da postoji imperijalizam, no mi sada moramo ići s promjenama. Dajmo svim narodnim pokretima u svijetu, a nisu svi bili komunistički, novi ideal, jer je stvar u SSSR-u postala prerigidna.

Izgubljeni marksizam

Ključna je bila 1948. i svojevrsni raskid sa SSSR-om. Tu prazninu trebalo je popuniti novim sadržajem. Ušlo se u eksperiment sa samoupravljanjem, koji nije imao uzor u starijem bratu?

– Jugoslavenski komunisti pružili su najprije jedan koncept – socijalizam kao svjetski proces. Paradigma je bila: imamo Sjever i Jug. Na Sjeveru postoje ekskluzivne vojne alijanse. To su NATO i Varšavski pakt. One posjeduju atomsko naoružanje kojim mogu uništiti planet. Ta igra ne vodi nikuda. Tu je i Jug, koji je u problemima. S druge strane, i na Istoku i na Zapadu postoje progresivne snage. Čak i u SSSR-u. Druga je stvar što promjene koje je donio Hruščov nisu bile dovoljne. A na Zapadu su provođene nacionalizacije, pa se mislilo da i zapadni kapitalizam ide prema socijalizmu. Sve što je potrebno jest da radnička klasa dobije vlast. No, propustili su definirati način na koji bi se to dogodilo. To su prepustili njihovoj samostalnoj invenciji. U tom smislu jugoslavenski samoupravni eksperiment trebao je biti inicijalni signal, pokušaj istovremene transformacije institucija države i partije.

Produktivne marksističke grupe, na srpsko-hrvatskom području ona praksisovska, u akademskom svijetu svoje suvremenosti bile su manjina. Kada je 80-ih zaživio zagovor znanstvenih i svjetonazorskih pluralizama, marksizam je jedini odmah dekonstruiran. I samo ime je napušteno. Argument je bio da se pod tim imenom krije toliko različitih i suprotnih pogleda da je ono besmisleno. Kao da to ne vrijedi npr. i za liberalizam ili anarhizam?

– Kada se uzme sama riječ marksizam, to je isto kao da kažemo kapitalizam. Ne postoji nijedno singularno iskustvo koje bi moglo obuhvatiti cjelinu onoga što kapitalizam jest. Znamo da on drugačije funkcionira u Kini negoli u Hrvatskoj ili Sloveniji. Ali ipak, na jednoj teorijskoj i političkoj razini govorimo da kapitalizam postoji, iako ga čini niz partikularnosti. Isto je s marksizmom. Govorilo se npr. o afričkom marksizmu, zapadnom marksizmu, sovjetskom marksizmu. Pluralizam marksizama začet je u 50-im godinama, nakon promjena u sovjetskom i jugoslavenskom iskustvu, kritike Staljina. Ja si marksizam zamišljam kao jednu diskurzivnu formaciju koja ima svoj centar i svoju periferiju – uz koju je moguće određeno čitanje tekstova i tumačenje političke stvarnosti. Tu uzimam analogiju s Wallersteinovom teorijom svjetskih sistema. U tom smislu centar su bili ideološki aparati Sovjetskog Saveza i njihova proizvodnja, makar bila i loša i dogmatska. Nju su zapadni i jugoslavenski marksisti jako kritizirali, no to je svejedno bila početna točka nove rekonstrukcije marksizma. Na Zapadu je tih škola bilo mnogo, od kritičke teorije i altiserovaca nadalje. Marksizam je sve manje imao veze s komunističkim partijama, tako i u nas. Sve su to bili časopisi, male grupe oko njih, bez zajedničke platforme i velikih međusobnih veza. Jedino što im je zajedničko jest objekt njihove kritike: Sovjetski Savez i njegov neuspjeh u suočenju s vlastitom prošlošću. Npr. u Sovjetskom Savezu uopće se nije moglo reći da je u njih zavladao staljinizam. Govorilo se da je vladao marksizam-lenjinizam. I Staljin se smatrao lenjinistom.

Danas se prepoznaje nedostatak klasne analize naših društava, no nitko ne nudi neke modele klasa, kao da svi priznaju postojanje klasne borbe bez klasa?

– Rečeno s poznatim teoretičarom Nicosom Poulantzasom: klase su s jedne strane teoretski koncept, a s druge, politički gledano, gdje ih analiza zahvaća, one postoje samo u klasnoj borbi. To znači da  je u potrazi za klasama nužno odbaciti svaki apriorizam jer se okolnosti, znači oblici društvenih borbi, historijski stalno mijenjaju. Nije važno što se ljudi ne prepoznaju kao pripadnici neke klase. Klasa nije identitet! To što je partijski i sindikalni establišment npr. 70-ih u nas često prozivao radničku klasu kao zaseban identitet, bilo je dekadentno. Čak je ortodoksni marksizam Treće internacionale razlikovao klasu i klasnu poziciju. To znači da se i druge grupe, a ne samo tvornički radnici, npr. seljaci, siromašni, Kozaci, mogu ujediniti u jedan politički program. Kada klasu svedemo na empirijsku grupu ljudi, vidimo da klase nema, a to je iluzija.

Novo klasno pitanje

No, u Jugoslaviji su neki, recimo zagrebački ekonomist Luka Marković, pokušavali klasno kvalificirati frakcije partije i upravljačkih struktura u privredi, kao razne frakcije buržoazije. Kako bi to danas izgledalo?

– Čini se kao da buržoazije više nema. Kada gledamo što se jesenas desilo u Sloveniji, s pobunom radnica u “Muri” i “Gorenju”, sve izgleda anakrono. Kao da su jedina klasa još uvijek tradicionalni radnici, i oni su revolucionarni. A intelektualci ih nisu poduprli. Ispada da se samo tvornički radnici još bore. Protiv koga? Mi nemamo buržoaziju poput one u 19. i 20. stoljeću, u doba tejlorizma i fordizma, a čini mi se da je nikada, u modernom vremenu, nismo ni imali. Imali smo i danas imamo samo kompradorske elite kojima klasni karakter daje njihova zavisnost od određenog ekonomskog i političkog projekta: regionalnog (zavisnost od ekonomije lokalnih zemalja, npr. Njemačke), evropskog (EU) i globalnog (NATO, međunarodne ekonomske institucije i njihovi projekti).

Treba prepoznati zajedničke vladavinske prakse, dublje od podijeljenog saveza političara i poslodavaca?

– Kako je bio organiziran radnički pokret u doba tejlorizma i fordizma? Na djelu je uvijek bila neka solidarnost. Generalni štrajk značio je da kada vlasnici u jednoj tvornici prihvate radničke zahtjeve, ovi ne prestaju štrajkati. Iz solidarnosti! Dok problem ne bude riješen za sve. Danas, u postfordizmu, postoji kognitarijat – najčešće se radi o ljudima bez ugovora o radu na stalno, pa je nužno razvijati drugačiju solidarnost. Zašto smo svi gurnuti u to da sebe doživljavamo kao poduzetnike, da uz ekonomsku logiku mjerimo i međusobne odnose, a veoma često imamo i takav pravni status (samostalni poduzetnik), te vidimo samo konkurenciju jednih spram drugih? Kada klasični radnik sudjeluje u proizvodnji auta, onda njegovo ime nije naštampano na tom autu, on dobije samo nadnicu. Drugim riječima, on je naprosto ništa (nitko?), pa zato kaže Internacionala, da može i treba da bude sve! No, kognitivni radnik sve češće nastupa kao autor. Ideologija koja je u doba romantizma vrijedila za književnike kao originalne tvorce na terenu umjetnosti, danas se javlja u proizvodnji i otežava solidarnost jer generira sljedeću proturječnost. Kognitivni rad zahtijeva kolektivni rad – izmjenu ideja. U tom procesu dolazi do novih ideja, a za njih radnici ne dobivaju samo nadnicu (ona često zna izostati), već i autorstvo pomoću kojega grade svoj status. No, status je nešto što na kraju treba biti priznato, a to su institucije koje te radnike eksploatiraju. Kognitivni radnik vezan je za svog eksploatatora dvostruko – nadnicom i statusno. Kognitivni radnici mogu se solidarizirati na nivou nadnice (nova renesansa cehova, za novinare, umjetnike i slično), ali ne mogu se – ili teže – na nivou statusa. Ta ideologija originalnosti ili kreativnosti veoma je snažna, javlja se već u odgoju male djece. Nekada je odgojni imperativ prema dr. Spocku bio samostalnost, sada je dopunjen kreativnošću. Proboj tog ideološkog horizonta veoma je važan. To je novo klasno pitanje.

A socijalizam kao svjetski proces, u odnosima država i društava?

– To bi trebalo nanovo promišljati, što i činim. Ne sviđa mi se u Badioua njegova averzija spram aktivista. Socijalizam je bio vezan uz državu. Ali to je bilo suočavanje s realnim problemima. Na državu su revolucionari, kao na neko sranje, naletjeli, pa se onda njime i uprljali! Socijalizam nije nikada bio zamišljan kao raj na zemlji. Ni najveći sovjetski dogmatičari nisu to govorili, zato su bili, na kraju krajeva, i pobijeđeni. Danas društveni pokreti, koji izlaze iz tradicije ’68., ne mogu biti pobijeđeni jer naprosto ni ne traže vlast. Problem u tome naravno jest da mogu beskrajno nastojati u svojim greškama, i to bez (samo)kritike. To je razlika između mišljenja socijalizma i mišljenja komunizma, kako to danas čini Badiou. U Jugoslaviji je, barem u okviru države, postojala neka intervencija, nova politička invencija, na nivou partije. Za Badioua postoji samo buntovni subjekt kao antipod državi, a mišljenje stvarnih, konkretnih problema tog subjekata njegovoj misli je nedostupno.