O odnosima klasa u Jugoslaviji 1945.-75.1/

DARKO SUVIN – svjetski poznati teoretičar književnosti, stručnjak za Brechta i znanstvenu fantastiku. Nakon što je predavao teatrologiju na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlazi 1968. g. u Kanadu, gdje provodi radni vijek kao profesor engleske i komparativne književnosti na Mc Gill University u Montrealu. U 70-im g. bio je urednik Science Fiction Studies. Od mnogo napisanih radova najviše je odjeknula knjiga Metamorphoses of Science Fiction: On the Poetics and History of a Literary Genre (1979). Piše i pjesme. Nakon umirovljenja 1999. živi u mjestu Lucca u Italiji. Nagrađivan za svoj rad u Kanadi, a sada i u Hrvatskoj, na našu scenu vratio se 2000-ih intervjuom za Feral (s ovim urednikom), te prijevodom knjige Gdje smo? Kuda idemo? Za političku epistemologiju spasa (Biblioteka Filozofska istraživanja 2006). Od tada mu se knjige i u nas prevode i surađuje sa mnogim našim časopisima. Trenutno mu u časopisu Gordogan u nastavcima izlazi zanimljiva autobiografija Memoari jednog skojevca. Redovni je suradnik Aktiva.

Zadaća povjesničara nije uspostaviti trajnu istinu (osim onog što dokazi uspostave), nego unaprijediti raspravu koja mora neizbježno, prije ili kasnije, njen posao učiniti zastarjelim….

Eric Hobsbawm, Worlds of Labour

“Bivša Jugoslavija” (sam izraz mnogo toga govori)…

Etienne Balibar, ”Frontière”

1. Uvod u pojam klase (sažetak)

(Ovaj je prvi dio objavljen u potpunosti u Malom zarezu, prilogu Zarezu br. 328, 15.II 2012, kao “O pojmu klase“, te upućujem čitaoca na nj. Ovdje dajem kratki sažetak.)

Zadnjih 20 godina, propagandni diskursi o slomu Jugoslavije i secesijskim ratovima ističu kao njihov uzrok etničke svađe, dakle nacionalizam. To je nedovoljno objašnjenje. Nacionalističke napetosti bile su odsutne ili zanemarive u prvih 20 godina nakon 1945, one su stale jačati tek kad su rukovodioci komunističkih partija u glavnim saveznim republikama SFRJ izgubili revolucionarni legitimitet i potražili ga u nacionalizmu. Moja je hipoteza da ako želimo razumjeti dubinu struktura života i zbivanja u SFR Jugoslaviji moramo istražiti interese njenih odlučujućih klasa, a posebno navodne ili vjerovatne vladajuće klase.

Od pamtivijeka, dominantna metafora prostorne suprotstavljenosti u politici temeljila se na mukotrpnosti rada onih ispod i lakoći ili povlastici onih iznad, često izražena kroz metafore iz niskogradnje (baza i nadstruktura) i geologije (slojevi). To se može koristiti na binarni (digitalni) ili postupni (analogni) način, što daje suprotstavljenost samo dviju ili više (obično četiri do osam) klasa. Prvi je način jedro plebejska ili narodna spoznaja o “nama“ protiv “njih“ (potlačeni/tlačitelji, nemoći/moćni, siromašni/vlasnici); Marx se time služi u svojim didaktičkim pregledima kao što je Komunistički manifest, a posljednju je suprotnost nakon rada na Kapitalu promijenio u eksploatirane/eksploatatore i pridodao “srednju“ klasu koja oscilira između više i niže. Druga je učenjakov rad o postojećem društvu; Marx je koristi u svojim povijesnim istraživanjima kao što je 18. brumaire, a Lenjin na raznim mjestima od Razvoja kapitalizma u Rusiji do karakterizacije ranog sovjetskog društva. Neriješeno pitanje klasne (samo)svijesti, koje muči marksistički pristup od Marxa i Engelsa preko Lukácsa i Gramscija do Lefebvrea i današnjice, tako je teško riješiti jer se nalazi na točki na kojoj se križaju Marxova revolucionarna didaktika i učenjačka preciznost; i time ću se pozabaviti u konkretnim raspravama o Jugoslaviji.

Marx katkada koristi pojam “klase“ slobodno. On ili Engels nisu ga nikad izrijekom definirali, nego su se njime služili na fleksibilne načine, s različitim konotacijama ovisno o istraživanju kojim su se bavili. Pa ipak, u njegovoj tradiciji klase su strateška čvorišta za razumijevanje društva jer predstavljaju odnos između, s jedne strane, ključne proizvodnje, prometa i potrošnje robe potrebne za život i, s druge strane, svega ostalog u ljudskoj proizvodnji života. Ti odnosi nastaju iz nejednakog prisvajanja viška rada, dakle iz ekonomskih i psiholoških interesa velikih skupina ljudi čije pojedinačne interese presudno oblikuje klasni položaj u društvenoj podjeli rada.

Ako želimo naći jednostavnije zajedničke nazivnike za klase kao oblike međuzavisnosti među ljudima, t.j. za način na koji neke skupine ljudi ovise o drugim skupinama, rasprava nakon Marxa daje nam četiri glavna kriterija: ovisnost na temelju moći, društvene funkcije, ekonomskog položaja i kulturnih praksi reprodukcije društvenog života. Ta četiri kriterija obično se kombiniraju na različite načine. Nadalje, reprodukcija klasa nije isključivo ekonomska, nego je vezana za ljudsku produktivnost na područjima materijalne proizvodnje, društvene kontrole i simboličke mašte.

Što je dakle klasa? Svakako mnogoznačan pojam, ali evo smjernica za daljnji rad:

– Sinkronijski, klase su velike, supra-lokalne društvene skupine koje se razlikuju po mjestu u određenom povijesnom sustavu društvene reprodukcije, što znači da njihovu moć i funkciju u eksploatacijskoj organizaciji rada i njihov položaj u preraspodjeli plodova proizvodnje, dakle za gornje i srednje klase prisvajanje rada nižih klasa,karakterizira snažno uvjetovanje života njihovih pripadnika, djelomična otvorenost prema novim pripadnicima, isključivost prema i suprotstavljenost drugim klasama u istom prostor-vremenu, više-funkcionalnost koja je značajno suodređena ekonomskim i strukovnim uvjetima pripadnika kao i drugim potrebama za statusom i sigurnošću, a čiji se interesi kristaliziraju kroza spektar promjenjivih klasnih svijesti.

– Dijakronijski, klase su po pravilu, posebno u vrijeme ugroza i brzih promjena, organizirane u hegemonski strukturirane saveze zasnovane na sposobnosti hegemona da protumači strateške ciljeve društva. Međutim, klasno društvo, osobito nakon punog razvoja kapitalističke industrijalizacije i ratova, postaje sve razorniji lanac koji ne priječi samo društvenu pravednost, nego prijeti i samom postojanju čovječanstva.

2. Podaci i kategorizacija klasa u Jugoslaviji 1945.-75

2.1. Problem statistike

Kao što znaju svi koji su se služili službenim jugoslavenskim (FNRJ/SFRJ) statistikama, izuzetno je teško razmrsiti njihove rubrike o “radnicima“ u javnom naspram onih u privatnom sektoru, i čitavu silu podrazreda na bazi ekonomističkih i produktivističkih modela, i tako dobiti ne samo statistiku klasa nego i uopće potpunu artikulaciju populacije. Nadalje, istraživanja s politikom isprepletene jugoslavenske ekonomije nisu dala nikakav zadovoljavajući aparat “da se uhvatimo u koštac sa socijalističkom povijesnom stvarnošću” (Kovač 446 – prigovor je iz 1987., ali, po mom mišljenju, još stoji). Uprkos prvorazrednih i izuzetno vrijednih nastojanja, svi smo mi u velikoj mjeri osuđeni na to da moramo početi od početka: svaki rad na ovom području mora se u ovom trenutku smatrati izrazito provizornim. To svakako vrijedi za moj pokušaj, pisan izvan bivše Jugoslavije uz brojna osobna ograničenja.

Bez obzira na to, krenut ću od izrade procjena društvenih klasa u Jugoslaviji, zaokruženo na najbližu stoticu ili pedeseticu. Namjeravam ovdje govoriti samo o stanju od 1945. do sredine 1970-ih, razdoblju koje možemo nazvati jugoslavenskim socijalističkim fordizmom a njegov prvi dio „petnaest veličanstvenih godina”. Početni pristup tom razdoblju daje ukupan broj stanovnika i pokazuje najuočljivije podjele, i to na poljoprivredno/gradsko, žensko/muško,“aktivno”/ ”uzdržavano,” i maloljetno/odraslo stanovništvo:

Tablica 1: BROJ STANOVNIKA u tisućama (iz SG81: 80, 83, i 99-101, a g. 1981. iz Woodward 192):

 

GODINA	UKUPNO	POLJOPR.	ŽENSKO	“AKTIVNO”	>15 G.
1950.	16,350	10,500	8,400	7,750	5,150 [‘53]
1961.	18,600	9,200	9,500	8,350	5,700
1971.	20,550	7,850	10,450	8,900	5,500
1981.	22,000		11,200+?

 

Preliminarni, iako središnji problem vidljiv iz Tablice 1 odnosi se na sveprisutnu glavnu kategoriju jugoslavenske statistike, „aktivno [stanovništvo]”. Čudna je to patrijarhalna ili produktivistička kategorija negdje između Adama Smitha i Staljina koja broji sve zaposlene u javnom sektoru kao i seljake i dio seljanki, dok se velik dio žena sa sela stavlja u isti koš s djecom i starijima u kategoriju “uzdržavanih“ ili “ovisnih“ (usp. Bakarić 195). Većina, iako ne svi, “aktivni“ stanovnici imaju između 15 i 65 godina, dok “ovisni“ obuhvaćaju mlade, starije, invalide i bolesne, učenike i studente, te sve žene koje nisu zaposlene u javnom sektoru, a mogle bi biti u rubrici “kućanice“ (ta kategorija, međutim, ne postoji). Predlažem da umjesto toga uvedemo realniju kategoriju radnih ljudi.

To znači da kategoriji “aktivnih“ moramo dodati, prvo, sve zemljoradnice kao i gradske kućanice bez drugog zaposlenja. Brojka se može otprilike izračunati ako se vodi računa o tome, što se tiče spola, da je odnos ženskih i muških poljoprivrednika konstantno bio negdje oko 53:47% (u cijelom stanovništvu općenito oko 51:49%), i, drugo, što se tiče dobi, da je ukupan broj stanovnika starijih od 15 godina bio 1950. = 11,200, 1961. = 12,900, 1971. = 15,050. Razlika u odnosu na takozvano aktivno stanovništvo iznosila bi: 1950. = 3,450, 1961. = 4,550, 197.1 = 6,150. Od toga zatim treba oduzeti starije (tih godina između 1,000 i 1,600, od čega se jedna trećina iz poljoprivrede računala kao “aktivna”, vidjeti SG81: 100) i “privatno zaposlene” (oko 300). Konačan rezultat pokazuje da statistika nije obuhvatila otprilike 2.5 milijuna radnih ljudi 1950, oko 4 milijuna 1961. i oko 5.5 milijuna 1971.

Od toga, između 1961. i 1981, kategorije invalida, studenata i samozaposlenih obrtnika porasle su s oko 0.5 milijuna na više od milijun (vidjeti 2.23 dolje). Ne vidim što bi preostalih od dva do više od četiri milijuna moglo biti, osim: a/ radnih žena na selu i u gradu koje se službeno nisu vodile kao „aktivne“, kako je gore definirano, od čega, što se tiče odraslih zemljoradnica koje se nisu brojale, SG81: 101 upućuje na to da ih je moglo biti oko milijun ili nešto više, dok broj gradskih kućanica ostaje nepoznat; b/ sve više, radnika izvan stalnog radnog odnosa, uglavnom muških, uključujući one koji se nisu prijavili za statistiku (recimo, građevinski radnici migranti), zatim uglavnom nezaposlenih (1971. = 290 hiljada); i c/ nekih drugih rubnih slojeva. Vratit ću se na to u potpoglavlju 2.22.

2.2.Pokušaj pregleda i klasne statistike

2.21. U složenom i teorijski nezadovoljavajuće promišljenom društvu, problem je doći do hipoteze o tome koje klase i/ili frakcije klasa postoje i kakav je bio njihov prevladavajući odnos. Moja je hipoteza da su (osim malobrojne i nestale, uglavnom kompradorske ili posredničke, buržoazije iz Srbije, Hrvatske i Slovenije) klase sljedeće:

1/ seljaci (kojima, kao proizvođačima na osnovu privatnog vlasništva, u gradovima odgovaraju gradski obrtnici, od 1945. do sredine 60-ih brojčano manja skupina koja oscilira između 0,8 i 0,3 milijuna); s vremenom, broj seljaka znatno će pasti, dok će broj pripadnika svih drugih klasa rasti. U postotcima, samo će broj seljaka jako pasti, otprilike s jedne polovine na jednu trećinu, a svi će drugi postotci (osim, možda, onih za statistički nepostojeće kućanice) rasti. Svi jugoslavenski prosjeci imat će izrazita „republička“ odstupanja.

2/ manualni radnici u stalnom radnom odnosu, čiji je broj između 1945. i 1975. porastao s manje od pola do gotovo tri milijuna, a uglavnom ih čine migranti iz sela uz dio iz obrtničke kategorije, a dodatno se dijele na klasne frakcije.

3/ od ranih 1950-ih, zloslutno rastuća skupina radnika s nepunim radnim vremenom i s nestalnim radnim mjestima izvan službenog sistema, kasnije velikim dijelom zaposlenih u zapadnoj Europi ili dugotrajno nezaposlenih, koji dolaze iz kategorije seljaka i manualnih radnika. Ako se usto žene koje rade samo kao kućanice računaju kao analogno rubna skupina, nastaje kvazi-klasna mješavina, na rubu sistema ali važna za njega, koja je brojčano usporediva s drugom kategorijom, a u nedostatku boljeg imena, nazvat ću je uglavnom pod-proleterskom (iz čega treba izuzeti manjinu dobrostojećih kućanica, koje su nerijetko imale i kućne pomoćnice).

4/ vladajuća klasa, kasnije vjerojatno nekoliko klasnih frakcija, koju je možda najbolje nazvati (kao što to ponegdje čini Horvat) politokracija, a iz koje je vremenom vjerojatno nastala nova “tehnokracija”. Podjela vladajuće klase, ali i uloga njezinih podređenih, a ipak povlaštenih, službenika, predmet je koji treba dodatno proučiti.

5/“srednje” klase ostalih (nevladajućih) službenika i nemanualnih radnika, podijeljene u najmanju ruku na frakcije uredskih službenika, u industriji i izvan nje, zatim na inženjere i tehničare, i inteligenciju, uglavnom u društvenim znanostima–u početku uporišta, a kasnije sve sumnjiviji saveznici politokracije (ovdje govorim iz osobnog iskustva);

6/ u nekom trenutku 70-ih i 80-ih, dakle, van granica ovog mog rada, možda se može naći istinska potencijalna buržoazija kompradorskog tipa (predstavnici stranih poduzeća, vrhunski ljudi iz bankarstva i vanjske trgovine, itd.).

Između klasa i njihovih frakcija postoje sive zone; štoviše, klase su do oko 1960. bile neobično protočne, a uzlazna mobilnost učestala. No Šuvar procjenjuje da je, do kraja 1960-ih, 2% jugoslavenskog stanovništva dosegnulo životni standard kapitalističke “srednje klase“, a još ih je 10% blizu tome, dok je 20% – to jest, oko četiri milijuna ljudi!! – živjelo na “egzistencijalnom minimumu” (Sociološki 165).

2.22. Pristup stvarnim klasama: radne ili niže klase

Što je proletarijat ovisi o definiciji. Iako je za Marxa bilo van svake sumnje korisno prvenstveno se usredotočiti na industrijske radnike, tako da su na njegovom tragu praktički postali sinonim za proletere, Lenjin to više nije mogao, a danas se čini mnogo korisnijim poslužiti se elastičnom Engelsovom definicijom: “Pod proleterima razumijemo klasu modernih nadničara koji nemaju vlastitih sredstava za proizvodnju i stoga moraju prodavati svoj rad kako bi preživjeli” (Bensaïd 47, kao sažetak Engelsovih “Principa”; i Marx je katkad tako govorio). Ako pod radom podrazumijevamo–a morali bismo–i manualni i intelektualni, ovdje ubrajam svoje hipotetske klase 1-3 i dio klase 5 iz 2.21. Službeni diskurs govorio je o jedinstvenim „radnim ljudima“ koje su neposredno nakon Drugog svjetskog rata činili “radnici, seljaci i poštena inteligencija,“ a kasnije “radni ljudi”; radnici su, posebno nakon sredine 60-ih često, zakašnjelo i sporedno, promaknuti u “radničku klasu.” U svom diskursu zovem radnicima ili radnim ljudima sve one koji proizvode ili stvaraju nove vrijednosti (vidjeti Suvin “Živi rad”), tako da ću Marxov proletarijat – svakako klasu – zvati manualnim nepoljoprivrednim radnicima.

Seljaci

U monarhističkoj Jugoslaviji prije 1941. višak poljoprivredne radne snage procjenjivao se na oko 60%, odnosno na između šest i sedam milijuna ljudi od ukupnog broja od 15.5 milijuna stanovnika, a predstavljao je najvažnije ekonomsko pitanje (Woodward 67); pomalo u pozadini, to je ostao i u SFRJ gdje je gradove opskrbljivao beskrajnim prilivom imigranata. Kasnija putanja seljaštva bila je paradoksalna: neposredno nakon Oslobodilačkog rata 1941-45, seljaci su (zajedno s obrtnicima, kojih je tada bilo oko pola milijuna) činili više od 70% stanovništva Jugoslavije, oko 10.5 milijuna ljudi (Bilandžić 73: 156, ELZ5: 8). Partizansku vojsku sastavljali su uglavnom seljaci, i to najčešće mladi. Neki od najaktivnijih i najviše politiziranih među njima postali su profesionalni djelatnici Partije, civilni ili vojni, a kasnije dio dominantne klase ili klasa; njihov mali postotak može se ocijeniti iz broja članova KPJ iz 1945. od 141,000, većinom seljačkog porijekla. To su članstvo 1948. po porijeklu činili seljaci sa 49%, radnici s 30% i ostali (uglavnom intelektualci ili službenici) s 21%, dok članstvo su lokalni partijski komiteti imali 23% članova seljačkog porijekla, a federativni centralni komitet 5% (Barton i dr. 47). No, oko 1949., kada je Partija pokrenula ogromnu kolektivizaciju poljoprivrede, većina seljaka prešla je u oštru, premda uglavnom pasivnu opoziciju. Nakon nekoliko godina kolektivizacija je opozvana, radne zadruge brzo su se raspustile, a seljaci su ostali kao zemljoposjednici s vrlo malim posjedima (SG81: 83) na kojima su u prosjeku radila tri čovjeka (nuklearna obitelj), i s manjim brojem državnih farmi u nizinama (koje su 1957. činile 9% obradive zemlje). Početkom 1950-ih, “SKJ je prestala biti uglavnom seljačka stranka, ali nije postala stranka radničke klase” (Rusinow 96-98); ustvari, postala je uglavnom stranka službenika i funkcionara, koji su do sredine 60-ih postigli apsolutnu većinu (Horvat 199-204). U to vrijeme u SKJ, koja je brojila milijun članova, bilo je 77,000 seljaka (Filipi 754-55, usp. Rusinow 144-45), uglavnom funkcionera trgovačkih zadruga i sličnih ustanova na selu.

Nakon ranih 50-ih, seljaštvo je uglavnom zaboravljeno i ostavljeno da ”[dalje tavori] na svojim malim imanjima” (Bilandžić 73: 156) pod pretpostavkom da će industrijalizacija prorijediti njihove redove (što se i dogodilo) te riješiti sve druge probleme. Poljoprivredni prinosi znatno su porasli oko 1960, sela su bila na putu prema potpunoj elektrifikaciji, no kako je prosječni obiteljski posjed, čini se, bio manji od 4 ha (Fiamengo i dr. ur. 63) – što jedva da vodi većim prinosima – problemi su ostali. G. 1974., prema SG81: 236-37, poljoprivreda je zemlju obilato opskrbljivala mesom, ribom, mlijekom i jajima, ali, po vrijednosti, uvozilo se dvije trećine žitnih proizvoda i više od polovice voća i povrća; Horvat ističe (181) da je četiri milijuna jugoslavenskih seljaka hranilo dvadeset milijuna ljudi, uz produktivnost na razini od otprilike jedne šestine produktivnosti američke poljoprivrede. Uloga seljaštva kao političkog subjekta bila je nevažna; 1961. postotak nepismenosti seljaka još je bio blizu 29% (Horvat 181); sve do 1971, četvrtina stanovnika imala je manje od četiri godine osnovne škole, što znači da su se umjeli potpisati, a vjerojatno su također prepoznavali brojke i slova. Međutim, kad je seljaštvo, s oko devet milijuna ljudi, 1969. palo ispod polovice ukupnog broja stanovnika po prvi put nakon neolitika, bila je to epohalna promjena; u manje od četvrt stoljeća, 1.5 milijuna preselilo se u manje ili veće gradove, iako ne svi na stalna radna mjesta. Sredinom 70-ih poljoprivredno stanovništvo brojilo je vjerojatno oko 7.5 milijuna, ili oko 36% ukupnog broja stanovnika, sa stalnim velikim odlivom u gradske, iseljeničke kao i “neredovite“ radnike; oko 1.5 milijuna radnika s nepunim radnim vremenom, takozvanih “radnika seljaka”, konjunkturno je fluktuiralo između industrije i poljoprivrede, a broj im je rastao (usp. Vlado Puljiz i Vladimir Cvjetičanin, obojica u Žuvela i dr. ur.., 144-50 i 243-55). Procjenjivalo se da su seljaci 1981. činili samo 20% stanovnika (Šuvar, “Radnička” 34), a više od polovice obitelji imalo je barem jednog člana koji je bio stalno zaposlen izvan poljoprivrede (Cvjetičanin 248).

Manualni nepoljoprivredni radnici:

Tokom rata i revolucije od 1941.-45. smrtno je stradalo 90,000 kvalificiranih radnika (Rusinow 19) iz predratne, malene i mlade, radničke klase, koja se procjenjuje na 300,000 ili na veću ali nepoznatu brojku. Čak i ako pretpostavimo da je u malim prijeratnim radionicama bili mnogo više kvalificiranih radnika nego poslije rata, po mom mišljenju ukupni udio radnika u partizanskoj borbi bio je razmjerno značajan (vidi i Badovinac 60, a suprotno mišljenje u Bilandžića 1973: 91). No radnike su brojčano daleko premašili seljaci, a u višim ešalonima Partije nisu bili ni tako dobro zastupljeni kao intelektualci, ali ipak nekoliko puta više u odnosu na postotak radnika u stanovništvu: 1948. članstvo Partije bilo je po porijeklu 30% radničko, dok su među članovima komiteta, od lokalnih do najviših, ljudi radničkog porijekla činili oko 40% sve do federativnog centralnog komiteta (Barton i dr. 47)—no prije 1953. taj podatak može poticati od nerijetkog nastojanja da vrlo radničko “porijeklo“ zamijeni stvarno zanimanje. Nakon ranih 50-ih udio radnika stagnira, tako da su ih do 1954. pretekli članovi zaposleni u upravi (Filipi 755); rastao je samo broj visokokvalificiranih radnika, s 5% 1961. na 9% 1965. (idem 775). Također, radnici su iz Partije izbacivani češće od drugih (Filipi 766, Horvat 231). Radnici i seljaci činili su u 1962. 20% lokalnih partijskih komiteta i 13% kotarskih (Horvat 202); kako vrijeme odmiče, brojke u višim komitetima sve su manje.

U Jugoslaviji je 1945. bilo 460,000 plaćenih radnika, a broj takvih “samoupravljača u proizvodnji“ skočio je 1955. na 1.5 milijuna, do 1961. na više od dva milijuna, a do 1971. na preko 3.2 milijuna. Statistika ih u pravilu spaja sa “stručnjacima“ iz poduzeća (inženjeri i diplomanti “mekih“ znanosti kao ekonomije) i direktorima, a često i sa službenicima poduzeća, u rubriku “aktivni” ili “produktivni”; ta skupina porasla je do 1971. na 4.3, a do 1976. na 4.8 milijuna, od čega su žene činile jednu četvrtinu do jednu trećinu (Situation 109 i 137, SG81: 80), dok se u njoj udio industrijskih radnika procjenjuje na 60% ili na 2.6 milijuna 1971. KPJ je do sredine 60-ih brojila 346,000 radnika ili 34%; međutim, ne samo da su pravi manualni radnici vjerojatno bili ispod 30%, nego, i najvažnije, oni pripadnici radničke klase koji su zauzeli mjesto “u organiziranoj socijalno–političkoj grupaciji, presjekli su – u pogledu vlastitog položaja, interesa, načina života i ideologije – veze [sa svojom] klasom… što ju je oslabilo kao nosioca hegemonije u tom periodu” (Bilandžić 73: 93). Od 1963. do 1969. udio radnika u Saveznoj skupštini pao je s 5.5% na 0.6% (sve skupa četiri osobe), u osam “republičkih” skupština sa 7.5% na 1.3%, a u tijelima općinske vlasti s 14.6 na 13.1% (Tozi-Petrović 1591). Sve u svemu, treba raspraviti je li vlada Jugoslavije bila, da se poslužimo Lincolnovim jezikom, “za radnike“, ali nije bila “iz radnika“ ili “od radnika“ – osim poduzeća u proizvodnji, gdje su radnici imali nešto stvarne, iako ograničene moći.

Rast broja radnika bio je rezultat vrlo brze jugoslavenske industrijalizacije, moguće samo zbog snažnog pritiska odozgo koji je zahtijevao široko korištenje rastuće nove radne snage, uz silovitu akumulaciju viška rada prvenstveno nekvalificiranih ili polukvalificiranih radnika (Bilandžić 73: 91), koji u pravilu nisu imali ni tradiciju radničke klase niti gradsku i građansku tradiciju. Tako je 1953. od 1.6 milijuna manualnih radnika 36% bilo “nekvalificirano“, naime uglavnom ravno iz nižih škola i/ili sa sela (ELZ 4: 601), a udio od najmanje jedne četvrtine radnika s manje od četiri razreda osnovne škole ostao je nepromijenjen sve do 1971.; čak je i nepismenost 1961. još uvijek premašivala 5% (Horvat 181). S druge strane, broj radnika s formalnim kvalifikacijama porastao je sa 4.7% od svih radnika 1961. na 39.2% 1976., a ostatak je bio nekvalificiran (Bilandžić 78: 393). Stoga su među radnicima nastali različiti prihodovni i ideološki slojevi, možda do tri različite klasne frakcije (usp. Bakarić 449), na temelju stručne spreme i stalnosti zaposlenja. Kao i u drugim zemljama, vjerojatno su visokokvalificirani radnici (kojih je 1970. bilo 9% – Tonković 439) imali posebnu svijest zbog koje su aktivnije sudjelovali u politici i samoupravljanju, dok su s druge strane oni nekvalificirani bili skloniji pobunama ali „manje politički svjesni i bilo ih je mnogo teže organizirati nego one kvalificirane” (Hobsbawm 222, također vidjeti 215-16 i 232). S obzirom na to da je, prema procjenama, nekvalificirana frakcija 1980-ih još uvijek činila 40% svih radnika (“Radnička” 34), citirat ću Šuvara (potvrđuju ga sva istraživanja) malo opsežnije:

Značajna masa nekvalificiranih i polukvalificiranih radnika, sa slabim ili nikakvim obrazovanjem, iz seljačkih, nerazvijenih sredina, izložena teškom repetitivnom radu, potisnuta iz samoupravljanja… još egzistira na marginama društva, u svojevrsnim getima sezonskog i gastarbajterskog rada, uz zarobljenost još i paralelnom ekonomijom na sitnom posjedu, s crtama ne samo stare seljačke… nego i lumpenproleterske svijesti” (ibidem 47, istaknuo Šuvar).

Ako su radnici bez stalnog zaposlenja s jednom nogom u industriji a drugom na selu, klasna frakcija, tada su u radničkoj klasi uz ostale nekvalificirane, polukvalificirane i više plus visoko kvalificirane postojale četiri frakcije (a žene radnice mogle bi biti peti).

Kad se prihodi radnika usporede s onima službenika na odgovarajućoj razini stratifikacije, službena minimalna primanja bila su od početka 1952. najmanje 10-20% manja za radnike, a razlika je i dalje rasla; odnos između najviših i najnižih primanja – onih manje stručnih i nekvalificiranih radnika u usporedbi s najvišim službenicima i profesionalcima – koji je asketskih 1950-ih bio 1:3, 1968. dosegnuo je 1:10 (Bilandžić 73: 131 i 260). Veliku poteškoću predstavljao je nedostatak odgovarajućeg stambenog smještaja za sve veći broj pridošlica u gradove, a stanove su trebala osigurati poduzeća zapošljavanja. S druge strane, osim praktički doživotnog zaposlenja, zdravstvenog osiguranja, mirovina i mnogih drugih pogodnosti (jeftinih i dugih odmora, jeftinog stambenog zbrinjavanja za “visokokvalificirane“ radnike, itd.), životni standard stalno zaposlene radničke klase bio je svakako mnogo viši od prijeratnog, i skromno je rastao do 1980. (Tonković 448 i 453), pa je ova „socijalistička primitivna akumulacija” bila mnogo manje okrutna od one kapitalističke koju su opisali Hogarth, Engels i Marx, a koja je za mase u Engleskoj značila tri stoljeća krajnje bijede i otuđenosti.

Ostaje nejasno kakav je bio stav ove klase prema politokraciji i vlasti, premda u velikoj većini očito nije bila neprijateljski nastrojena. Podaci su do 1980-ih oskudni i proturječni. Ispitivanje njezine mobilnosti 1963. pokazuje da je 80% zadovoljno time što su radnici i da 70% vjeruje da ih društvo poštuje i cijeni, a ipak 85% želi da njihova djeca budu uredski službenici (citirano u: Horvat 179). Nekoliko godina kasnije, dešavalo se da najmarljiviji i najstručniji radnici budu znatan dio odliva u zapadnu Europu: gastarbajteri su ondje živjeli u užasnim uvjetima, ali su primali prosječnu mjesečnu plaću od 750 zapadnonjemačkih maraka (236,000 starih dinara) u usporedbi s oko 210 maraka kod kuće. U to vrijeme, oko 40% radnika imalo je primanja manja od 60,000 starih dinara ili 190 maraka (Bilandžić 73: 260); istraživanje iz 1967. pokazalo je da bi radnici ostali u Jugoslaviji da su primali 350 maraka (idem 252).

Prema popisu stanovništva iz 1981., u Jugoslaviji je bilo 13 milijuna ljudi od 19 do 60 godina, od čega je 7 milijuna bilo u radnom odnosu (to se u industriji odnosi na manualne radnike, inženjere, tehničare i službenike, a izvan industrije, na posljednja tri zanimanja i profesionalce), milijun ljudi bilo je registrirano na zavodima za zapošljavanje, milijun de facto u inozemstvu (broj se nije mijenjao od 1971.), a preostalih četiri milijuna nije u potpunosti identificirano (Woodward 191-92, 199). Tko je činio taj ostatak? Kako je naznačeno u 2.1, ti ljudi koji su ispali iz mreža statistike bili su, s jedne strane, zemljoradnice, kućanice bez drugog zaposlenja, 200,000 nesposobnih za rad, više od 300,000 studenata, oko 800,000 samozaposlenih u gradovima, uglavnom obrtnika, a s druge strane, tu je i nepoznat broj neregistriranih radnika van zakona, sezonske nekvalificirane radne snage koja se selila s posla na posao, često u građevinstvu na kratki rok, a uglavnom je potjecala iz siromašnijih područja južno od ekonomske razdjelne linije Dunav-Sava-Sisak-Senj. Ovi zadnji nestalni i neosigurani (“precarious”) radnici činili su, zajedno s jugoslavenskim nezaposlenima i radnicima u Zapadnoj Europi, heterogeni pod-proletarijat nepoznat teoriji ili javnom mnijenju, koji je postao stalna prijetnja kako stalno zaposlenoj radnoj snazi tako i demokraciji ili socijalizmu općenito. Ako i kućanice računamo kao „radne“, možemo tako doći do više od 20% radno ”aktivnog” stanovništva koje živi u uvjetima ekstremne eksploatacije. Nismo jako daleko od Šuvarovih 20% stanovnika na egzistencijalnom minimumu.

Na kraju, svi nezavisni istraživači vide radnike nosioce samoupravljanja kao klasu koja je atomizirana zbog svog objektivnog ekonomsko-psihološkog položaja, koja zbog svog neiskustva, rascjepkanosti po poduzećima, nedostatka sindikalne tradicije i drugih čimbenika nije postala “klasa za sebe“ (Marx, MEW 4:181). Čak su i štrajkovi, sve češći nakon 1960-ih, gotovo uvijek bili ograničeni na jedno poduzeće (Jovanov).

2.23. Pristup vladajućoj klasi (stvarnoj ili potencijalnoj)

U prvim poslijeratnim desetljećima bilo je stvarno nejasno postoji li u Jugoslaviji vladajuća klasa i, ako postoji, kakvog je sastava i prirode. Iz tog razloga, ali i zbog autocenzure i političkoga opreza, kako je nazvati bilo je škakljivo pitanje. Branko Horvat – koji ju je kao vrhunski stručnjak poznavao iz iskustva, ali čiji podaci idu od 50-ih do ranih 60-ih – počeo je opisavši je neodređeno kao, s jedne strane,“državni aparat (birokraciju)”, definiran kao skupina koja se oslanja na fizičku snagu, a obuhvaća “državnu upravu, pravosuđe, miliciju, oružane snage i profesionalne političare”; izračunao je da ih je 1953. bilo 220, a 1961. 257 tisuća (170-71, 176, i 184). S druge strane, koristeći službene statistike, zove ih upravljačkim ili rukovodećim kadrovima, koji 1961. broje oko 60,000 ljudi, od čega jedna polovica ima srednjoškolsko, a druga fakultetsko obrazovanje (179-80), dok još oko 26,000 čini neku vrstu srednje rangirane birokracije. Rangiranje po plaći iz 1963. otkriva da je 213,000 ljudi primalo više od 70,000 dinara (tu su, međutim, i vrhunski fakultetski profesori i neki drugi profesionalci). Možda se može napraviti vrlo gruba podjela na visoku i srednju upravljačku skupinu za koje se može nagađati da su početkom 60-ih, prema ovoj prilično maglovitoj statistici, obuhvaćale po 60,000 i oko 70,000 osoba, premda je srednjem sloju bilo suđeno brzo se proširiti nakon što se moć prebacila na razinu federativnih republika i, dijelom, na lokalnu razinu. Oko polovica od Horvatovih 257,000 ostaje kao niža ili službenička centralna „birokracija“. Ove tri skupine zajedno možemo nazvati u najmanju ruku potencijalnom vladajućom klasom.

Revizija partijske statistike iz 1953, od podataka o porijeklu do podataka o trenutnom zanimanju, rezultirala je promjenom kategorije za 45,000 seljaka i 93,000 radnika (Filipi 762); može se zaključiti da je, najvjerojatnije, golema većina od tih 138,000 ljudi činila dobar dio vladajuće skupine. Statistika iz 1960. o društvenom porijeklu stalno zaposlenih državnih “službenika”, koje su po svoj prilici čine svi na platnom spisku centralne državne uprave (Horvat donosi samo postotke), može se pojednostaviti i podijeliti na tri skupine, koje dobrim dijelom možemo identificirati prema obrazovanju: radnici, seljaci i “drugo“ (što ovdje označuje uglavnom intelektualce, možda ostale malograđanske grupe kao što su uredski službenici, i, prilično očito, naročito u srednjem sloju ili klasnoj frakciji koja je obuhvaćala vrhunske kooptirane stručnjake, nešto buržoazije; “Niži službenici I” bili su oni sa srednjoškolskim obrazovanje, II s osnovnoškolskim):

Tablica 2: DRUŠTVENO PORIJEKLO „SLUŽBENIKA“ SAVEZNE DRŽAVE 1960.

 

ZANIMANJE OCA Seljak Radnik Drugo

Vodeći kadrovi	36.7	24.9	38.4
Srednji službenici	27.2	21.7	51.1
Niži službenici I Niži službenici II	31.9 55.1	33.0 29.1	35.1 15.8

 

Horvatova općenita statistika dobro se slaže s kasnijom statistikom u SG81: 110, koja u “društvenim aktivnostima [što znači političke organizacije] i državnim organima” 1965. nalazi 183,000 ljudi, ta brojka zatim opada do 1969., a onda raste na 210,000 u 1974. Brojke ne obuhvaćaju brzorastuću „tehnokraciju“, o čemu više ispod.

Teoretski govoreći, ključni predikat vladajućih skupina njihov je položaj monopola. Nema nikakve sumnje da je ona jugoslavenska imala monopol na moć u društvu, uključujući monopol na organizaciju proizvodnje robe i, općenito, na reprodukciju društvenog života. S obzirom na to da je monopol ležao na političkoj komandi ne samo nad oružanim snagama nego i nad donošenjem makroekonomskih odluka, sklon sam privremeno prihvatiti Horvatov pojam politokracije. Ova skupina uživala je materijalne povlastice mnogo niže od sovjetskih, a i od kapitalističkih povlastica u doba nakon socijalne države, ali, s druge strane, prema vrhu, vjerojatno mnogo veće od plaća koje možemo naći u javnim statistikama, jer su uključivale besplatan i velikodušan prevoz, stanove, odmore i mnoge druge privilegije. Njeni pripadnici također su uživali visok, u prvih dvadeset godina skoro hijeratski konsensualni ugled vođa u bolju budućnost za sve, koji je međutim od 1970-ih brzo slabio. Bilandžić, koji je i sam bio dio politokracije, čvrsto se zauzima za nju navodeći kako je ona prvih godina nakon 1945. žrtvovala sve svoje vrijeme i energiju za kolektivne društvene interese (1973: 74); osobno mogu posvjedočiti da je to u velikoj mjeri bilo točno do, recimo, ranih 50-ih. No, jednako je tako točno, kako je primijetio jedan promatrač iznutra, da su “funkcioneri vlasti, koji posjeduju moć i žive u strogo hijerarhijskim društvenim strukturama, izloženi strašnim konzervativnim i protusocijalističkim pritiscima” što rezultira “sklonostima prema deformacijama svijesti [i] ponašanja”, a također – kako pokazuju infiltracije tajne policije prokazane 1966. — prema despotizmu (Horvat 171)

Stoga danas ne možemo izbjegavati pitanje: je li to bila klasa – koja kao takva ima nadređene vlastite interese koji nisu jednaki funkciji potrebnoj za društvo u cjelini, kakvu također može imati — ili je sloj, kako je tvrdila kasnija partijska doxa? Kriteriji po kojima to treba zaključiti još su neodređeniji nego obično. Međutim, poslužit ću se sa tri: teorijskim, deduktivnim i induktivnim. Prvi kriterij proističe iz dvije Marxove opaske: a/ klasa može postojati u odnosu na neku drugu klasu, iako još uvijek ne postoji “u odnosu na sebe”, i b/ preduvjet oslobođenja radničke klase je ukidanje svih klasa (usp. Gurvitch 23 i 22) – što se u SFRJ nije ni počelo događati. Drugi slijedi marksističku metodu koja ruku majmuna objašnjava rukom čovjeka kroz pogled unatrag ili “regresivno” (pojam iz: Lazić, Čekajući 60; usp. Ollman, Dialectical 133-79), dakle iz zadnja dva desetljeća SFRJ, kada je, uvjeren sam, to bila klasa–ustvari, nekoliko klasa: inače se raspad Jugoslavije ne može objasniti. Kao treći, koristim najopsežniju Lazićevu retrospektivu koja se temelji na podacima iz 1984; on je osmislio “Indeks općenitog društvenog položaja“ na bazi mjesta u društvenoj piramidi, materijalnog statusa, obrazovanja, vrste radnog mjesta i boravišta, koji se za završnu fazu SFRJ – a ona služi za pogled unatrag – može sažeti na donekle izmijenjen način i prikazati u obliku sljedeće tablice slojeva prema postotku pripadnosti (ur.sl. znači nižerangirane uredske službenike, Kv kvalificirane ili visokokvalificirane, Nekv niskokvalificirane ili nekvalificirane radnike):

Tablica 3: LAZIĆEVA KVAZI-KLASNA PODJELA. 1984. (po % , Sistem 81)

najviša viša srednja srednja niža srednja niža

Političari	31	63	6
Menadžeri	5	79	16
„Stručnjaci“i ur.sl.		2	78	20
Radnici Kv			1	70	29
Radnici Nekv				17	83
Seljaci				24	76

Iako se može prigovoriti nekim premisama ovih istraživanja, provođenih unutar onoga što je u jednoj srednje tolerantnoj SFRJ bilo moguće zamisliti, cijela slika upućuje na klasni sustav. Prema tome, izvornu vladajuću politokraciju–sve do, recimo, sredine 1960-ih–najbolje je nazvati klasom in statu nascendi (koja se rađa). To odgovara weberovskoj kategoriji elite kroz koncentriranu kontrolu nad resursima neophodnim za reprodukciju zadane društvene strukture i aktivno sudjelovanje u njoj (slobodna parafraza iz: Lazić, Čekajući 43), premda sam gore naznačio kako me Occamova britva navodi da se ne služim tom terminologijom. Kako u svojoj raspravi o SSSR ističe Hobsbawm, “’proleterska revolucija’ podrazumijevala je takav proces, ako ga se nije sustavno suzbijalo” (30). Služi na veliku čast dijelu rukovodstva jugoslavenske KP što su ga pokušali suzbiti, ali na kraju nisu uspjeli.

Neizravan pokazatelj zatvaranja na vrhu bila je uzlazna društvena mobilnost u Jugoslaviji. Ukratko, izgleda da je u prvom desetljeću bila vrlo visoka, a u drugom znatna (vidjeti Horvat 151 i 237-38), ali je brzo nakon toga počela slabjeti. Na primjer, školske godine 1961/62. praktički sva djeca službenika, trećina radničke djece i sedmina djece seljaka polazila su srednju školu (od 15-18 godina). Omladina iz radničke obitelji imala je jednu osminu šansi upisati fakultet, a seljačka djeca jednu trinaestinu šansi, u odnosu na mlade iz službeničkih obitelji (Horvat 237). Lazić je zaključio je da je do 1970-ih vertikalna društvena mobilnost postala znatno ograničena, iako su se sinovi seljaka i manualnih radnika i dalje mogli popeti u “srednje” klase (usp. U susret 77-148).

Šezdesetih se godina službeno priznalo da na najvišim i srednjim razinama Partije i države postoji oštro trvenje između tendencija koje su tada nazivali birokratskim i samoupravljačkim “snagama“. Jedinstvo najviše savezne razine na kraju je pokrpano, barem na papiru, no odmah ispod vrha, na srednjoj i višoj srednjoj razini ključnih rukovodilaca, skriveni je sukob ostao itekako živ. Na kocki je bilo, marksističkim rječnikom, prilično ključno pitanje podjele viška rada pri čemu je također trebalo osigurati porast kolača prihoda za podjelu. Ne ulazeći ovdje u ekonomske podatke, njihova kompleksna grananja ili njihove povijesne uspone i padove, predložit ću mišljenje da je sukob teoretski ili ideološki, u najmanju ruku dobrim dijelom, bio zasnovan na stajalištu o optimalnoj ravnoteži između planiranja i proizvodnje robe za tržište. Ukratko, obavezno planiranje, osnovna karika izvornog Kidričevog ekonomskog sistema iz 1950.-51. (vidjeti Suvin, “Ekonomsko“), naprosto je odbačeno. Sukob između planiranja i tržišta zatim je pogrešno skrenut u beskonačne rasprave o centralizmu nasuprot decentralizaciji; od sredine 60-ih i dalje, to je uzrokovalo slabljenje „investicijskih fondova” (većinom saveznih) koji su do tada raspolagali s tri četvrtine svih ulaganja. Opravdana odvratnost koju su prema centraliziranom „državnom socijalizmu“ osjećali najviši rukovodioci i šira javnost tako je uglavnom kanalizirana prema idolatriji liberalnog tržišta.

To je jako dobro shvatio MMF, koji je iza kulisa neumorno gurao kapitalizam u Jugoslaviju, i čiji su timovi ustrajno tražili još veću “decentralizaciju kao trojanskog konja marketizacije” pa je za svakim kreditnim programom iz MMF-a slijedila daljnja decentralizacija (Woodward 169-70); ti politički ciljevi s uspjehom su kulminirali 1989. godine. U međuvremenu, ideološka zbrka zasnovana na sebičnim vlastitim interesima rezultirala je svojevrsnom konfederacijom šest konstitutivnih “republika“, što je njihovim središtima – posebno u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji – dalo dovoljno moći da zaustave neželjene savezne inicijative. Klasni ekvivalent ovih velikih preraspodjela moći nije bio, kako su zahtijevale marksistička teorija i izvorne plebejske perspektive, vertikalno proširenje samoupravljanja „radnih ljudi“ sve do savezne razine moći, nego uspon navodno „tehnokratske“ klasne frakcije sa središtem u republikama koju su činili najviši rukovodioci u poduzećima i financijskom sektoru. Jedan od najistaknutijih partijskih vođa i službeni teoretičar Kardelj čak je u napadu malodušja procijenio da su šanse za uspon kapitalizma s jedne strane ili, s druge strane i vjerojatnije, rukovodilačko-tehnokratskog monopola ili središnje državne birokracije bolje nego one za uspjeh samoupravljanja (Bilandžić 73: 316-17). Kako se čak ni on nije mogao prisiliti da zaroni u klasne interese koji su odredili takve šanse (usp. Suvin, “Diskurs,” i 3.2 ispod), njegovo je proročanstvo postalo samoispunjujuće.

Što je bila“tehnokracija”? Njezin brz uspon do udjela u moći temeljio se na trokutnom balansiranju između radničkih klasa, partijske politokracije–na koju se oslanjala istovremeno se natječući s njome–i svjetskog tržišta koje je reproduciralo ono što će se u Jugoslaviji otvoreno nazvati „kapital odnosom“ ili čak „financijskim kapitalom“ (vidjeti Bilandžić 1973: 295-97 i 300). Statistički podaci koje možemo naći za 1972. kod Horvata (usp. Tablicu 2 u 2.23) pokazuju, unutar 3.4 milijuna zaposlenih u proizvodnji i trgovini, 154,000 s “visokom stručnom spremom” (SG81: 114), iako su mnogi bili u donekle podređenim položajima kao inženjeri ili računovođe. Horvat metonimijski karakterizira ranu tehnokraciju kroz njen središnji lik direktora ekonomskih poduzeća, čija je zadaća, između ostalog, zastupati interese društva pa su zato u njihovom imenovanju sudjelovale lokalne vlasti; unutar samoupravnog sustava, njihova je ranija uloga bila hibridna jer je više naglašavala politički od stručnog statusa (164). Direktori poduzeća, ako ništa drugo, sudjelovali su i u smjeni generacija: 1966., od ukupnog broja od 1,270, petinu su činili novoizabrani, od kojih je gotovo polovica imala 30-39 godina (Rusinow 144). Bilandžićeva kasnija definicija ove tehnokratske frakcije “menedžera“ glasi “poslovni ljudi iz proizvodne ekonomije, banaka, osiguravajućih društava” kao i sistema koji se sastoje od više poduzeća (1978: 411), njihov brz uspon vezuje za reformu iz 1965. i vjeruje da je politokracija u užem smislu riječi počela zauzimati drugo mjesto iza njih po moći i ugledu. To znači, pretpostavljam, prelazak dijela bivših „birokrata“ u ovu frakciju i njihovo objedinjavanje s mlađim i obrazovanijim pridošlicama (ne samo inženjerima). Bila je to, prema tome, složena preraspodjela usred borbe za moć u vladajućoj klasi.

Ako “birokracija” može biti samo državna, njih možemo zvati tehnokratima (idem 184). Međutim, nakon poduže rasprave (“Diskurs”), zaključio sam da je “birokracija” na kraju pogrešan termin, a za mene je tehnokracija također nesretna oznaka preuzeta iz zapadnjačkog diskursa koju je ova podklasa koristila kao alibi „stručnosti”.

2.24. Ostali

“Srednje klase”

Ovaj samo dijelom koristan pojam ovdje se ne rabi, kao često u sociologiji, kao sinonim za buržoaziju ili sitnu buržoaziju, nego za skupine u sličnom „srednjem“ položaju između manualnih radnika i vladajuće klase, za koje se, izgleda, ne može naći bolja odrednica. Može ih se, neizbježnim pojednostavljivanjem, nazvati profesionalci, odnosno (mojom terminologijom) nemanualni radnici koji nisu ni unutar politokracije niti o njoj direktno ovise (za razliku od „tehnokrata“). Često su ih metonimijski zvali inteligencija, ovisno o francuskoj, njemačkoj ili ruskoj primjeni tog pojma, iako su očito mješavina različitih “profesionalnih“ ili “stručnih“ frakcija, egzistencijalno i politički donekle heterogena smjesa objedinjena fakultetskom diplomom (usp. oba članka od Ehrenreichovih). Možda će biti korisno podijeliti ih barem na tri krila: prvo, klasična humanistička inteligencija, društveni znanstvenici i učitelji, kao i prilično odvojena znanstvena i medicinska inteligencija (lakše potkupljiva); drugo, inženjeri u proizvodnji (službeno “stručni” dio radničke samouprave); i treće, veliko krilo uredskih radnika od proizvodnih poduzeća do sve ostale administrativne radne snage (podijeljene na višu i nižu ovisno o fakultetskoj diplomi). Brojčani podatci dostupni su uglavnom za fakultetski obrazovane kojih je 1948. bilo 79,000, dok je između 1945. i 1965. diplomiralo još 220,000 (Horvat 184). Prema tome, stručni kadar u Jugoslaviji, osim tradicionalnih svećenika i piskarala (nižih birokrata), stvorio je upravo socijalizam. Preostaje još mnogo posla što se tiče podjele, evolucije i odnosa prema društvenoj moći tih “srednjih klasa“. Njihovi gornji redovi, kako u industriji tako i izvan nje, često su službeno sumnjičeni kao embrion “nove klase“ (to jest, buržoazije – vidjeti Bakarić 8), ali, iako su njihov konzumerizam i razmetljivost često potkrepljivali to stajalište, uglavnom su ostajali podređeni ili na rubovima istinski nove klase u usponu unutar politokracije. Također nije jasno kako razvrstati sve te frakcije, iako bi stupanj obrazovanja mogao služiti kao glavni pokazatelj. Debray za razvijena kapitalistička društva predlaže podjelu na manjinu „organskih“ plaćenika, reproduktivne ili distributivne intelektualce–ljude iz marketinga i “dizajna”, novo medijsko “svećenstvo“, većinu advokata i inženjera – nasuprot većini sve više marginaliziranih humanista i učitelja (95 i dalje): kad bismo samo znali kako to kvantificirati (vidjeti Suvin, “Where”).

Intelektualci su imali jednako istaknutu ulogu u prijeratnoj Partiji i u borbi od 1941.-45, tokom koje je prema procjenama poginulo 40,000 intelektualaca, što je velik postotak te inače malobrojne klase (Rusinow 19), i to uglavnom u borbi na strani partizana. Zadržali su istaknutu ulogu u vladajućoj Partiji nakon 1945. godine: kako je gore prikazano, u članstvu Partije 1948. – jezgri politokracije u nastajanju – bilo je po porijeklu oko 20% intelektualaca ili profesionalaca. Deseci tisuća ljudi učlanili su se u Partiju u “herojskim“ godinama od 1945.-52., kada je to nije značilo samo bolje šanse za karijeru nego i više posla i opasnosti. Zato je Horvat zaključio da su intelektualci u prva dva desetljeća SFRJ “bili jedno od uporišta sustava” (168); ali također priznaje da ih često smatrali – izuzmemo li one koji su postali dio politokracije – siromašnim rođacima jer su marksističke i socijalističke stranke paradoksalno imale urođenu antiintelektualnu crtu (183). Povijest otuđenja tog “uporišta” može se egzemplarno i unezvjereno pratiti u “raspravi o birokraciji“ koju sam analizirao u Suvin, “Diskurs.”

Žene

Ovo je dodatak analizi klasa, ali za mene neophodan za takvu analizu i povezan s njome. Prije rata, položaj žena bio je, osim u vrlo malo velikih gradova, položaj patrijarhalne podređenosti; s radnicama se često užasno postupalo. Nezaobilazno istraživanje Barbare Jancar-Webster, iz kojeg preuzimam sve podatke u ovom odlomku, pokazuje da je udio žena u zaposlenima između dva svjetska rata porastao s 20 na 28%, uz maksimum od oko 200,000 (19). Najodlučnije među ogorčenim mladim ženama iz radničke i drugih klasa često su pronalazile put u SKOJ, ilegalno i u to vrijeme oštro progonjeno lijevo krilo Partije, u kojem su trećinu od 30,000 članova 1941. činile žene (101). Program koji je KPJ usvojila 1940. uključivao je obuhvatnu materijalnu zaštitu majčinstva i punu zakonsku ravnopravnost za žene, uključujući istu plaću za isti rad; i jedno i drugo proglašeno je tokom rata 1941.-45, a slijedio je niz srodnih demokratskih pravnih i ekonomskih mjera, ali se materijalna osnova za jednakost, poput vrtića, ostvarivala samo u gradovima, polako i djelomično. “Službena brojka o sudjelovanju žena u partizanskoj borbi govori o dva milijuna“, od čega je bilo 100,000 žena vojnika (ubijeno je 25,000, a ranjeno 40,000), dok je 282,000 ubijeno u koncentracijskim logorima raznih fašističkih vlada (46). To znači da su, zbog tradicije, izbora ili slučajnosti, žene većinom ostale po strani, ali ipak je to bio golem preokret. Od žena boraca, čini se da je 70% bilo mlađe od dvadeset godina i to, kao i kod muškaraca, većinom seoske omladine (48). Postoji manjak bogatih obuhvatnih statističkih podataka, no aktivne učesnice partizanskog pokreta iz federativne republike Hrvatske s poznatim zanimanjem ovako su podijeljene: 249,000 seljanki, 202,000 studentica, intelektualki i uredskih službenica, 86,000 radnica, 91,000 “kućanica” plus 217,000 “nepoznatih” (54); mišljenja sam da se većina iz ove dvije zadnje kategorije može dodijeliti seljankama koji će tako činiti oko polovicu uključenih žena (svi brojevi čine mi se preuveličani). Golem broj mlađih žena, kako boraca tako i pobornica, dobio je poduku iz pismenosti i samopouzdanje. Ključnu ulogu pri tome imao je Antifašistički front žena (AFŽ) osnovan tokom rata, koji je također pomagao borcima, tako da su žene

bile zastupljene u svim lokalnim vlastima. Odbori AFŽ dobili su autonomiju, ali ključne je položaje postavljala Partija u cjelini; Jancar-Webster ocjenjuje to ne samo “originalnom kreacijom”, nego i “izuzetnim izrazom političke promućurnosti vodstva Partije”, i s pravom je vrlo kritična prema podređenosti AFŽ-a od 1944. nadalje, koja je kulminirala njenim raspuštanjem 1953. (122-25).

Usput, prilično sličan sud može se donijeti vezano za mlade – glavnu demografsku snagu partizanske pobjede iz razdoblja od 1941.-45. Na lošoj strani te sličnosti stoji nevjerojatan primjer političke tuposti ili sljepoće kakav vidimo u raspuštanju vrlo aktivnog SKOJ-a (Komunističke omladine) 1949., čak i prije nego što je raspušten AFŽ. Da ima više podataka, mladi bi mogli biti još jedna kategorija unutar kategorije ”ostali”.

Nakon 1945. postotak žena u radnoj snazi oscilira, i konačno se stabilizira 1970-ih na razini od oko trećine, iako je većina njih, kao i prije rata, na radnim mjestima niže stručne spreme (Jancar-Webster 164-65). Zaposlene žene činile su 1979. oko 54% svoje dobne kohorte (20 do 55 godina, što je dob za odlazak u mirovinu), ali je opet gotovo polovica nekvalificirana (167). Prvenstveno su radile u proizvodnji, posebno u tekstilnoj industriji, a zatim u kulturi i obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, ugostiteljstvu i trgovini. S druge strane, žene su 1979. činile 54% službenih “tražitelja zaposlenja”, uključujući 63% onih sa srednjoškolskim ili visokim obrazovanjem (jasan pokazatelj spolne diskriminacije). S pozitivne strane, do kraja 70-ih, oko 40% ogromno nabujalog broja studenata bile su žene, nerazmjerno koncentrirane na fakultetima ili školama filozofije, farmakologije i socijalnog rada (168-69). U politici, broj ženskih članova Partije stagnirao je od 1946.-66. na između 15.5 i 18%, iako se apsolutno gledano zbog općeg omasovljavanja Partije učetverostručio i dosegnuo 186,000, od čega je bilo 1.5% zemljoradnica, 17% radnica, 23% penzionerki i kućanica, 5% studentica i oko polovica iz srednjih i vladajućih klasa (mojim rječnikom – podaci u: Filipi 748, 752, 781). Krajem 70-ih, žene su činile oko trećinu delegata u “osnovnim organizacijama udruženog rada” (OOUR), ali samo 12% u radničkim savjetima i 6% u upravnim odborima (Jancar-Webster 170).

Moram se sa žalošću složiti s Jancar-Webster kada kaže kako sve to znači ponovnu uspostavu mnogih patrijarhalnih predrasuda nakon Drugog svjetskog rata, iako je bilo i nekih neopozivih dobitaka u pravnoj jednakosti, višem obrazovanju i zapošljavanju. Ishod stvarnih ekonomskih i psiholoških okolnosti bila je sve veća apatija većine jugoslavenskih žena, dok su neke krenule vlastitim putem u feminizam.

Hipoteza: involucija vladajuće klase

3.0. Ovdje dajem zgusnuti sažetak podataka o klasama iz 2.2 za 1961-71, korigiran prema ukupnom broju stanovnika iz 1971. od 20.5 milijuna (od čega su žene činile 10.5 milijuna, a mlađi od petnaest 5.5 milijuna), uz dodavanje članova obitelji. Prosječno kućanstvo imalo je 1971. godine 3.8 članova (SG81: 80 i 102), pa sam morao pretpostaviti koliko je članova obitelji u svakoj klasi bilo “neaktivno”. Neugodno sam svjestan činjenice da su svi brojčani zaključci (osim za seljake) u ovom statističkom neredu ustvari provizorni, ali bolji su nego ništa i moguće ih je braniti u smislu međusobnih razmjera. Dobiva se piramida široke baze i strmih stranica:

Tablica 4: KLASNA PIRAMIDA, 1971.

– VLADAJUĆA KLASA/E: 0.5 do 0.8 milijuna

– SREDNJE KLASE (uklj. tehničare): 4.5 do 5.5 milijuna

– MANUALNI RADNICI (industrija, prevoz, građevinstvo,usluge):

oko 7 milijuna (1 milijun u inozemstvu bio je dijelom i iz seljaštva)

– SEOSKI MALOPOSJEDNICI: 7.5 (+ PRIVATNI OBRTNICI 0.5) milijuna

– [UKUPNO STANOVNIKA: 20.5 milijuna]

3.1. Pristup vladajućoj klasi u Jugoslaviji

Moj pristup usvaja Marxovu antropologiju: emancipacija svih ljudi kroz emancipaciju čovječanstva od klasa (usp. Draper). To znači da svako klasno društvo (a SFRJ je to i ostala, iako su klasni antagonizmi bili dosta stišani prva dva desetljeća) treba prosuđivati po tome koliko doprinosi toj emancipaciji.

Samoodržanje društva ključna je pretpostavka za sve ostalo. To je za Tita i KPJ, a kasnije za politokraciju (ali i za veliku većinu stanovništva) značilo: nezavisnost uz industrijski razvoj praćen sve većim količinama raspoloživih materijalnih dobara. Vladajuća klasa in statu nascendi imala je zadaću organizirati snažna i trajna kretanja prema ova dva vidika. Oba su doživjela impresivan uspjeh, ali je 1960-ih godina skladan razvoj cijele ekonomije zahtijevao radikalnu demokraciju kroz samoupravljanje, što se nije dogodilo. Kad je ekonomija posustala, posustalo je i sve ostalo. Vratit ću se na razloge tog posrtaja, koji su po mom mišljenju kako egzogeni (svjetsko kapitalističko tržište i velike sile) tako i endogeni, u 3.3 i kasnijem eseju.

Na kojem temelju razlikovati klase u povijesnim društvima? Kako je rečeno u 1., klase su skupine s različitim položajem unutar eksploatacijskog prisvajanja plodova rada na prirodnim resursima. Različite klase i klasne frakcije imale su različite strateške udjele u političkoj moći, ekonomskoj proizvodnji, te u kulturnoj hegemoniji ili legitimizaciji (usp. Lazić, Čekajući 30) vezanoj, po mom mišljenju, uglavnom za znanje i ugled. U svim klasnim sustavima, prevladavajuće ideje, norme i vidici za čitavo društvo su oni vladajuće klase (obično uz niše odstupanja, uglavnom u proleterskim klasama i inteligenciji). U “socijalističkim“ društvima, kao i u mnogim pretkapitalističkim, politokracija je imala vodeću ulogu na sva tri područja. Nadalje,

“Upravo direktan odnos vlasnika sredstava proizvodnje prema direktnim proizvođačima – odnos koji uvijek prirodno odgovara zaključnom stadiju razvoja načina rada, a time i njegove društvene produktivnosti – uvijek otkriva najskrovitiju tajnu, skriveni temelj cijele društvene strukture, a time i politični oblik odnosa suvereniteta i ovisnosti, ukratko, odgovarajući konkretni oblik države ” (Marx, Capital 3:777, na /ch47.htm, kurziv DS).

Pristupit ću pomnijem teorijskom promišljanju na temelju ovog stava i podataka iz 2.2.

Je li u Jugoslaviji postojala vladajuća klasa? Postojala je društvena skupina koja je imala monopol na moć, kontrolu nad uvjetima proizvodnje, materijalne povlastice i kolektivnu svijest. Nadalje, postojala je klasa manualnih radnika (te seljaka i srednje klase). Dakle: s obzirom na to da su klase odnosni entiteti, da, postojala je vladajuća klasa. (Nijedna klasa nije bila službeno priznata, premda su partijskim ideolozima od šezdesetih godina nadalje bila puna usta radničke klase.)

Nijekanje postojanja vladajuće klase argumentiralo se, ako se uopće argumentiralo, time što ona nije bila vlasnik, nego samo upravitelj “strateških vrhunaca“ ekonomije, što je bilo vidljivo u činjenici da pripadnici tog “sloja“ nisu mogli otuđiti nijedan dio toga, na primjer, nasljeđivanjem (usp. na pr. Pečujlić, u: Fiamengo i dr. ur. 628-29 i drugdje); čak je i manje monokromatski Šuvar, koji je hrabro govorio o “kontra-klasi“ suprotstavljenoj radnicima, zanijekao mogućnost postojanja antagonističke opozicije jer se prisvajanje viška rada koristilo za “društveno koristan rad“ i stoga nije činilo eksploataciju (citirano u: Kerševan, “K vprašanju” 1469-70). Suprotno od takvih izmotavanja, “Marxov slijed” pojmova za vlasništvo (Ritsert 33-37) temelji se na prisvajanju stvari, roba i usluga (nakon industrijske revolucije i spoznajni entiteti dobili su na važnosti); to prisvajanje ostvaruju klase na vlasti nasiljem koje podrazumijeva isključivanje drugih klasa i povredu – u širem smislu — njihovih pripadnika. Rezultat tih prisvajanja je isključivi “posjed“ (Besitz), načini “činjeničnog raspolaganja sredstvima prisvajanja, odnosno stvarno prisvojenim udjelima u proizvodima i uslugama onih isključenih drugih” (34; vidjeti Hegedüs pogl. 7). Kada se prisvajanje pravno legitimizira, nastaje određeni oblik “vlasništva” (Eigentum) koje je “isključivi posjed, opravdan sadržajima i normama kulture”, Weberovim riječima: dominacija (Herrschaft) zasnovana na poslušnosti (34). Recimo to s Hegelom, “posjed je podvrgavanje stvari mojoj volji ” (citirano u idem 36). Ovdje je najvažnije to da su u toj marksističkoj optici “klasni odnosi ustvari odnosi prisvajanja” (37) – to jest, istovremeno odnosi proizvodnje i posjedovanja (65). Kako je to rekao Marx u kurzivom označenom dijelu gornjeg citata, ključno je tko odlučuje o “uvjetima proizvodnje”. U Jugoslaviji, bila je to vladajuća klasa, bilo da se tek rađala ili je već postojala.

Stoga, iako su zakonska opravdanja i sankcije nesumnjivo važni, oni ne određuju središnji odnos moći svojstven svakom posjedovanju, ma na kakav način ga se opravdavalo: u drevnim društvima taj je način često bio vjerski, što se dijelom prenijelo na ona feudalna, a maskirano – kako sam ustvrdio u “15 teza” – i na socijalistička. Kako je Trocki opazio u Izdanoj revoluciji o SSSR iz 1930-ih, “Sredstva proizvodnje pripadaju državi. Ali država, da tako kažemo, ‘pripada’ birokraciji.” (ch09.htm) Ritsertovim jezikom, jugoslavenska vladajuća klasa nije pojedinačno bila vlasnik sredstava proizvodnje, ali kolektivno ih je posjedovala sva (to je i teza Lazićevih radova), a upravljanje ekonomijom podrazumijevalo je znatnu ekonomsku prednost. Međutim, politokracija je vladala (barem do razdjelnice kraja 60-ih i početka 70-ih) tako što je sklapala nimalo neznatne ekonomske kompromise sa srednjom klasom i manualnim radnicima. A što se tiče društveno korisne primjene viška rada, kriterij bi bio sljedeći: jesu li direktni proizvođači imali važan glas u odlučivanju o tome što je i koliko korisno te na koji način (usp. Kerševan, “K vprašanju” 1476, Visković u: Žuvela i dr. ur., 97-104)? Općenito gledano, nisu.

Ključni primjer: savezna je vlada, kasnije sve više u dogovoru s vladama konstitutivnih republika, odlučivala o raspodjeli viška vrijednosti ostvarene u proizvodnji: koliko treba ići na prihode radnika i ulaganja u poduzeća u odnosu na alokacije koje distribuira država — pošto ih je prethodno oduzela kroz poreze. Taj odnos trajna je mjera koja pokazuje koliko je kapitala prisvojila vladajuća klasa (1950-ih on je mjerio ravnotežu između etatizma i samoupravljanja – Brus 72-73). Rezultati presudne reforme iz 1965. bili su dvosmisleni i konačno nezadovoljavajući: domena odlučivanja poduzeća i radničkih savjeta donekle je povećana, ali ne i okomito proširena do vrha lanca moći. Ambiciozan plan reformatora da vrhu moći srežu raspolaganje sveukupnim prihodima sa 70 na 30% (Bakarić 473) – bez stavljanja razlike pod nadzor direktnih proizvođača – žalosno je propao. Bez koordiniranog no demokratskim putem dobivenog usmjeravanja, neminovnost mezoekonomskih udruživanja i drugih vertikalnih suradnji pala je pod utjecaj banaka i sličnih nekontroliranih i otuđenih centara financijske moći. To je “još više udaljilo centre odlučivanja od radne snage i samoupravljačkih jedinica”, bez jasnih smjernica političke demokracije koje određuju zastupljenost odozdo i bez konkurentnih programa za socijalizam baziranih na otvorenim tokovima informacija (usp. Brus 84-85, 191-211).

Je li u SFR Jugoslaviji bilo iskorištavanja radničke klase (i drugih radnih ljudi)? U smislu u kojem to definira Marx, koji predviđa svakodnevnu dinamičku prisilu (Zwang) u svrhu prisvajanja viška vrijednosti iz rada (MEW 26.2: 409), očito da, bilo je. To vremenski i aksiološki prethodi i leži u osnovi svih ideoloških i teritorijalnih svađa u sada već poliarhijskoj politokraciji o raspodjeli tog viška. Višak je ostao konstantan na 2:1: oko dvije trećine viška rada završavalo je izvan poduzeća – što je stupanj jednak onome iz državica Maja (kako je istaknuo Bakarić [7]). I ovdje se weberovska terminologija “dominacije“ pokazuje nedovoljnom (usp. općenito u Suvin “Terms”).

Međutim, je li vladajuća klasa iskočila iz revolucionarnog rata od 1941-45 potpuno razvijena? Ne, nije. Treba biti pravedan prema kompleksnostima jedne proturječne revolucije, dvoglavoga Janusa koji je istovremeno donio golema oslobođenja kao i prijetnju proturevolucionarnog ponovnog podređivanja ne bude li se revolucija trajno nastavila drugim sredstvima nakon dolaska na vlast (o tome naširoko raspravljam u “15 teza”). Ne vjerujem čak ni da rani zametci ove klase koje je Đilas primijetio 1954. zaslužuju drugi naziv od klase in statu nascendi. Kada se to vladajuća klasa do kraja oformila kao “klasa za sebe“ prema Marxu, to jest s jezgrom klasne svijesti koja se razvija iz “raspršene” svijesti (Gurvitch 103)? Neke ključne odrednice mogu se naći povijesnim istraživanjima sve slabijih spoznajnih rješenja i ekonomskog uspjeha u Jugoslaviji. Prekretnica za ove faktore, izvorni grijeh politokracije da tako kažemo, može se naći sredinom 60-ih u njenom žestokom otporu prema daljnjim eksperimentima s direktnom demokracijom – koja se mogla razviti iz ograničenog samoupravljanja u tvornicama a zatim i na drugim radnim mjestima, ali se sigurno nije s njim poklapala. To ukazuje na to da su ciljevi vladajuće klase u to vrijeme već ”dignuti na politički nivo”, što je Polanyjeva definicija klasne svijesti (183) na Marxov način. Na razdoblje između oko 1965. i 1974. tada možemo gledati kao na izgubljenu konačnu bitku – ili dvije bitke – protiv te involucije, koju je vodila nedovoljno odlučna manjina na vrhu, uz podršku radničke klase i dijela srednje klase – ali nikada stvarno u savezu s njima; ovu su bitku teorijski promišljali skupina Praxis i, do određene mjere, Horvat.

Moja povijesna hipoteza o jugoslavenskoj politici do 1975. (ekonomiju i višak rada nadam se uključiti u jednom drugom radu) stoga glasi:

– oko 1945-50.: poslijeratna obnova i konsolidacija, centralističko stapanje Partije i države;

– oko 1950-61.: uvođenje samoupravljanja, nastavlja se monolitno jedinstvo Partije i države;

– oko 1961-65.: protuofenziva konzervativne većine politokracije;

– oko 1965-74.: raspad monolita na poliarhiju unutar samosvjesne vladajuće klase, bitka za direktnu demokraciju kroz vertikalno širenje samoupravljanja do vrha vlasti je izgubljena;

– iza 1975.: stagnacija i ad hoc rješenja, jugoslavenski brežnjevizam.

Ovo složeno polje sila može se rasvijetliti raspravom o iznimno važnoj ideološkoj zbrci “klasne borbe” u lenjinističkoj vulgati.

3.2. Ekskurs o klasofobiji

Jugoslavenska politokracija i društvo živjeli su s tri velika nijekanja ili frojdovska potiskivanja: seljaka, žena i radnika izvan stalnog radnog odnosa. Najvažnija su “žensko pitanje” (kako je ranije sugerirano) i nijekanje klasa.

Kako to da ljudi koji su cijeli život radili kao marksisti mogu nijekati postojanje klasa u još uvijek prilično zaostalom društvu? Uzet ću kao exemplum drugog čovjeka Partije i države, njenog glavnog teoretičara Edvarda Kardelja. Kako je i zbog čega postao takav klasofob?

Pošto sam pročitao većinu njegovog opsežnog opusa, kao dovoljnim primjerom za raspravu poslužit ću se ključnim odlomcima iz njegovog članka iz 1967. naslovljenog ”Radnička klasa, birokratizam i SKJ”. (Moram spomenuti da za njegov osobiti langue de bois ne znam je li original bio na slovenskom pa je kasnije preveden, što bi objasnilo dio, ali ne i sve nezgrapnosti.) U tim granicama Kardelj je, s jedne strane, izvanredno iskren i jasan – birokracija se nužno javlja ako je revolucija skršila buržoaziju ali je radnička klasa preslaba da bi provodila samoupravljanje:

“Zbog toga je morao nastati i jedan veoma samostalan upravljački sloj, politički veoma snažan, koji je mogao bitno da utiče na regulisanje unutrašnjih društvenih odnosa i suprotnosti…. [U

]sled takve političke moći, taj sloj može doći i dolazi — ponekad u progresivnom, ponekad u konzervativnom smislu — u sukob sa osnovnom masom radničke klase ili sa pojedinim njenim delovima.”

S druge strane, Kardelj tvrdi da birokracija nije klasa:

“Ali zbog takvog svog položaja birokratija u profesionalnom smislu [uočite izmotavanje, DS] ne postaje ona nova klasa koja je glavna prepreka društvenom uticaju radničke klase.” I dalje, “[To nije borba] klase protiv klase jer su u krajnjoj liniji dugoročni interesi svih tih slojeva jedinstveni. Zato se i klasna borba u tim uslovima izražava… prvenstveno u idejnoj i političkoj borbi.” (47-48 i 45-46)

Moram s tugom reći da se ovaj miš-maš Webera i Lenjina bez Marxa može nazvati samo nespremnošću da se stvar do kraja promisli.

Dva su kontekstualna pitanja ovdje implicitno prisutna. Prvo, Kardelj i drugi pobornici sistema, napr. Šuvar (Sociologija, usp. Kerševan, “K vprašanju” 1476), drugdje tvrde kako postoje nadređene društvene potrebe – kao što su nezavisnost i razvoj industrije – koje se moraju ispuniti, a u situacijama strašnog pritiska moraju imati prvenstvo. Vjerujem da je taj argument točan, ali dolazi petnaestak godina prekasno: nikakvo se socijalističko društvo ne može razvijati ako se više nego što je nužno njeguje stalni opsadni mentalitet. Staljinovo iskustvo pokazalo je to krajnje zorno, a Kardelj je bio – da se poslužimo jednim od njegovih omiljelih izraza – “subjektivno” antistaljinist. Drugo, Kardelj je bio najviši predstavnik krila sklonog radničkim savjetima u KPJ. No njegov argument pokazuje, a fortiori za većinu drugih vođa, da se politokracija konačno ponašala kao sve druge vladajuće klase: u našem društvu ne može biti temeljno prijetećih proturječnosti. U pogrešnoj banalizaciji Hegela, vjerovala je da je realno također i racionalno, štoviše da je jedino moguće stanje. Ovakvi bi teoretičari bili odabrali bolji argument, i napravili korak prema sagledavanju stvarnosti, da su rekli (poput mnogih buržoaskih sociologa u kapitalizmu) da klase postoje i da sve zajedno mogu biti prijatelji. Zašto to ne priznati?

Zato što se ovdje nalazimo u teoretskoj slijepoj ulici. Za lenjinista, nazvati neku skupinu suprotstavljenom klasom s kojom je radnička klasa u sukobu znači da tu skupinu treba izvlastiti svim raspoloživim sredstvima (za to sam našao izričitu potvrdu kod Bakarića, 486). Pa ipak, teorem po kojem, ako klase postoje, među njima se mora automatski i besprekidno voditi intenzivna, očigledna i strateški svrhovita borba, staljinistički je mutež: “Klasni sukob… u biti je temeljni odnos između klasa koji uključuje eksploataciju i otpor prema njoj, ali ne nužno bilo klasnu svijest bilo zajedničku kolektivnu aktivnost” (Ste. Croix, “Class” 100); to jest, u ispravnom širem smislu klasni sukob je sve ono što klasa čini ili trpi u toj mjeri u kojoj to utječe na njezinu moć u odnosu na druge klase (vidjeti Ollman, Dialectical 164 i dalje). U tom smislu, “klasni sukob je način postojanja klasnih odnosa i samih klasa” (Kerševan, “Razredni“ 129); međutim neodređeni pojam “sukob“ može se rastegnuti tako da označuje praktički sve od stvarne borbe oružanih pobunjenika do tihog suprotstavljanja ili inherentnog proturječja. Logičko naličje staljinizma, po kojem ako nema intenzivne očigledne borbe nema ni klasa, liberalni je i socijaldemokratski mutež. I jedno i drugo snažno je utjecalo na Kardeljevo vrdanje između birokracije “u profesionalnom smislu“ i u lenjinističkom smislu.

I, na kraju, tko je činio te politički vrlo važne slojeve ili društvene skupine čiji su ekonomski interesi bili suprotstavljeni samoupravljanju proizvođača, i na koje Kardelj, ah tako zaobilazno, aludira, koliko ljudi? Jasnih podataka nemamo, ali, na temelju indirektne statistike iznesene u poglavlju 2, ustvrdit ću da su se možda sastojali od jedne trećine politokracije, uključujući najmanje polovicu srednjeg kadra Partije i kadra netom ispod vrha, dakle i brojne profesionalne političare, ako ne njihovu većinu. Nazvati ih neprijateljima značilo bi da ih treba maknuti s položaja moći. U teškim ekonomskim i međunarodnim okolnostima, i bez demokratskog socijalističkog civilnog društva s bazom u nižim i srednjim klasama koje bi se njegovale kao saveznici, čak i (vrlo umjereno) “lijevo“ krilo politokracije nije moglo zamisliti takav radikalni razlaz, i zbog toga se sve pretvorilo u “ideološku borbu“: priznanje nemoći koje nije ništa riješilo.

3.3. Provizorni sažetak i hipoteza: dvije jugoslavenske posebnosti—sjaj i bijeda

3.31. Sjaj: kreativna plebejska posebnost

Kako da komparativno ocijenimo putanju Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata? Potekla je iz narodne ili plebejske revolucije Komunističke partije kakva je u Europi – osim aberantnog slučaja Albanije – bila jedinstvena, i na neki način sličnija kineskoj i prvoj vijetnamskoj revoluciji (usp. Fejtö 225-28 i dalje; Johnson). Sve su to bile revolucije izrasle iz lenjinističkog antiimperijalizma koje su nosili seljaci, a organizirala ih je šačica čvrsto povezanih profesionalaca uz znatan doprinos gradskih intelektualaca. Bile su izvan Staljinovog dosega, on je prema njima bio nepovjerljiv i na njih kivan. Jaka partizanska tradicija samoinicijative, ”snađi se druže”, primjenjivala se ne samo u borbenim jedinicama nego i u mreži teritorijalne moći odozdo i političkih organizacija. Narodnooslobodilački odbori (NOO) i nadteritorijalne organizacije poput Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) s prestižnim jezgrom uglavnom autonomne Komunističke omladine (SKOJ), Antifašističke fronte žena (AFŽ) i drugih, stekli su veliko iskustvo samoodređenja. Osnovala ih je i nadgledala Komunistička partija, ali uz znatnu autonomiju; riječima sjajne monografije razmatrane u 2.24, sve su bile “izuzetan izraz političke promućurnosti vođstva Partije” (Jancar-Webster o AFŽ, 122-25). Obratno, nakon 1944. sve su se te autonomije smanjivale, možda zbog toga što su bile previše uspješne: kao izuzetni izrazi političke sljepoće, Front žena raspušten je 1953. a Komunistička omladina 1949. Želimo li razumjeti ove i kasnije oscilacije, moramo postulirati trajan sraz između toplih i hladnih struja u jugoslavenskom komunizmu (kao i u svim radikalnim pokretima): to jest, usmjerenja prema plebejskoj demokratskoj moći koja dolazi odozdo, naspram usmjerenja prema elitnoj ili avangardnoj dominaciji odozgo.

Nova državna vlast krenula je iza 1945. u brzu industrijalizaciju zemlje kao sasvim nezaobilazan preduvjet njezine samostalnosti, dobrobiti i kulturalne modernizacije. “Kapital” za to morao se naći u novoj “primitivnoj akumulaciji” – analognoj onoj iz Engleske u 16. i 17. stoljeću prije nego što je stekla kolonije – iz jedinog dostupnog izvora kada nije bilo moderne radničke klase ili pljačke u inozemstvu: seljaštva. Taj proces nije bio poseban: sve su industrijski nerazvijene zemlje nastojale poći tim putem, bez obzira na to jesu li ideološko opravdanje našle, recimo, kod Bismarcka ili Lenjina. Nakon 1945. Jugoslavija je krenula sovjetskim putem što se tiče državne organizacije ekonomije i vlasti, ali na sreću, ne i najgorih strana staljinističke prakse. Njena prva, kreativna posebnost leži u tome što je na početku zasnovana na narodnom oduševljenju za oslobođenje a zatim za obnovu razorene zemlje. Posebnost je nadalje u Jugoslaviji i što se veoma hrabro odvojila od Staljina, te su neki rukovodioci ponovno otkrili Parišku komunu i vlastite partizanske korijene u marksističkom samoupravljanju, pa je komunistička partija krenula putem kako jačanja lokalnih centara vlasti sve do osnovnih teritorijalnih jedinica tako i postupnog uvođenja samoupravljanja u nacionalizirana poduzeća. Ta “druga revolucija“ (Fejtö 2: 225 i dalje) zacrtala je vijugavu cestu prema stvarnoj socijalističkoj demokraciji odozdo. Štoviše, Tito je od 1950. nadalje našao siguran izvor financija koji mu je omogućio da odbaci prisilnu kolektivizaciju zemlje i podložnost Moskvi: strane kredite. Zbog “zapadnog” interesa za stratešku ulogu jugoslavenske vojske tokom Hladnog rata, te kredite nije pratilo uobičajeno strano vlasništvo i dominacija koji su primatelja pretvarali u polu-koloniju. To je jugoslavenskom društvenom eksperimentu dalo četvrt stoljeća (otprilike 1949.-73.) da dođe do daha prije nego što su svjetsko tržište i zapadne sile počeli stiskati dušnik. On je postao svjetski relevantan kad je taj prostor-vrijeme iskorišten za razvoj eksperimenta samoupravljanja, najprije preko radničkih savjeta u industrijskim poduzećima, a zatim na svim radnim mjestima uključujući obrazovanje i kulturu pa sve do zdravstvenih usluga.

Na međunarodnoj razini, ova posebnost omogućila je onaj drugi izuzetni eksperiment Nesvrstanih zemalja koje djeluju za mir i nezavisnost protiv oba hladnoratovska tabora. To je rezultiralo istinskom nezavisnošću Jugoslavije, sve dok je klasna involucija nije učinila ekonomski i politički ranjivom.

Rasprava o usponima i padovima tih eksperimenata zahtijevala bi u najmanju ruku jedan postdiplomski kolegij. Zato ću je skratiti na dva zaključka. Prvo, iako samoupravljanje nije dovelo do radničke kontrole poduzeća, ipak jest potaklo veliki doprinos i entuzijazam radnika i tehničara, vidljiv u izuzetnom ekonomskom uspjehu SFR Jugoslavije u razdoblju od 1950-61, uz stabilizaciju 60-ih godina.

TABLICA 5: NEKI KLJUČNI PODACI O EKONOMSKOM RASTU (iz: Bilandžić 78: 386-94)

Stopa rasta industrijske proizvodnje 1969/1953.: 10.5% (službeno

peta najviša na svijetu)

BDP iz industrije naspram poljoprivrede: 1947: 18 prema 42.6%; 1972:

38.1 prema 18.8%

Rast BDP-a pro capita 1969/1953.: 259%; godišnji prosjek 6.1%

BDP pro capita: 1953. oko 300 USD; 1971. oko 800 USD

Ipak, obzirom na to da je Jugoslavija počela kao jedna od najsiromašnijih ekonomija predratne Europe, usto do temelja razorena ratom, ona je 70-ih tek ulazila u redove ekonomski osrednjih zemalja: njezin BDP pro capita bio je otprilike upola manji od talijanskog ili čehoslovačkog, iako vjerojatno pravičnije raspoređen.

Drugo, samoupravljanje je ugrožavalo pripadnike nove vladajuće klase koji su se zbog toga od kraja 60-ih pregrupirali dijelom u financijsku “tehnokraciju” a dijelom u tri velike i tri ili četiri manje vladajuće skupine u konstitutivnim republikama, i pritom uveli mnogo rasipanja i skliznuće prema nacionalizmu dok su istovremeno spriječili direktnu demokraciju od baze do vrha moći.

3.32. Bijeda: samoubilačka klasna posebnost

Involucija vladajuće klase zaustavila je emancipaciju rada i javne sfere koja se poklapala s održavanjem nezavisne i razumno prosperitetne savezne Jugoslavije (usp. Suvin, “Pogled”). Omogućila je manje-više neometan razvoj endogenih i egzogenih čimbenika koji su djelovali protiv takve države, i uništila svu vjeru u avangardno komunističko vođstvo. Bila je to druga, samoubilačka posebnost. Zaustavivši emancipaciju, Jugoslavija se – vrlo kasno – pridružila drugim “socijalističkim” zemljama od Poljske do Bugarske u zastoju bez rješenja.

Taj endogeni čimbenik može se početno opisati kao zadebljanje arterija podijeljene i posvađene vladajuće klase, koja se okrenula isključivo svojim klasnim interesima. To je značilo napuštanje njenog pobjedničkog povijesnog bloka s radnicima, seljacima i srednjim klasama. Okrenuvši leđa tom savezu, izgubili su vidike radničkih klasa koji rješenja za najveće probleme društva posuđuju iz budućnosti (Polanyi 162, kao odjek Marxa). Sociopolitička kontraofenziva snažne konzervativne struje u vladajućoj klasi protiv snaga koje su podupirale samoupravljanje počela je njenim protivljenjem iznimno zanimljivom Programu Saveza komunista koji je donesen 1958. Ideološka nemoć i zbunjenost politokracije dovela je sredinom šezdesetih godina do pata na vrhu odlučivanja koji nije dozvoljavao ništa drugo osim rješenjâ korak po korak. Što se drugih klasa tiče, dvije najveće proleterske klase, seljaci i manualni radnici, bile su politički i ekonomski neutralizirane i sociološki raspršene. Isto vrijedi i za većinu srednjih klasa koje su zaglibile u konzumerizam, dok je radikalno krilo humanističke inteligencije bilo samo po sebi previše slabo da bi zaista nešto značilo (usp. Žvan 463-64). To je vodilo političko-ekonomskoj paralizi nakon reforme iz 1965. i, akutnije, u nepovoljnijoj međunarodnoj ekonomskoj klimi 1970-ih (usp. radove Catherine Samary).

Nastalu ekonomsku situaciju dobro je opisala Woodward kao nešto što nije ni teoretski “tržišni socijalizam” à la Lange i Taylor (jer se “tržište nije odnosilo na faktore proizvodnje – rad, kapital, …, sirovine, kredite”) niti planirana ekonomija: nakon 1952. planovi su postali tek skup političkih ciljeva na području proizvodnje i ulaganja, a nakon 1956. ciljevi su zadavani za petogodišnja razdoblja (s prekidima) u pokušaju da se utvrde krediti, cijene i vanjskotrgovinska politika te da se predvidi put rasta na temelju informacija iz planova poduzeća i mjesta. Iako je postojala znatna regulacija cijena i ostalog, nije postojao skup pravno obaveznih naloga, kvantitativnih kontrola ili usmjerenih alokacija pa se centralna vlast služila ad hoc kontrolama količina kad su bili potrebni hitni rezultati (169-71). Takav zbrkani ekonomski model nije stopio kapitalistički “zakon [razmjenske] vrijednosti” s komunističkom planskom proizvodnjom uporabne vrijednosti, čak nije taj zakon podredio drugoj, ali je osigurao da ni prvo ni drugo ne može potpuno djelovati. Bilo je to priznanje neuspjeha, ali je spašavalo momentane interese vladajuće klase za koju godinu. Ekonomski rast, temelj legitimiteta SKJ, stagnirao je i na kraju se preokrenuo u nazadovanje. G. 1979. jugoslavenski vanjski dug bio je u tri godine poletio s 4-5 na 17-19 milijardi USD, a politike kapitalističkog svijeta i tržišni interesi postajali su 1980-ih sve nepovoljniji. Politički, “funkcije kapitala koncentrirane [u partijsko/državnom aparatu]… nikada nisu mogle u potpunosti izgubiti svoj status ‘predstavnika radnika’” (Kerševan, “K vprašanju” 1485), tako da su morale sklapati određene kompromise s radnicima ili proizvođačima. No politokracija je prebacila centralne ekonomske funkcije na šest saveznih republika što je značilo uspon šest (ustvari sedam, s Kosovom) lokalnih vladajućih podklasa. U određenom trenutku njima je taj kako ekonomski tako i politički hibridni status postao mrzak, a više nije bilo moguće bacati ekonomske mrvice radničkim klasama. Pošto su vladajuća klasa ili klase odbile punu ekonomsko-političku demokraciju, u kojoj bi izgubile dio svojih ključnih prerogativa, mogle su krenuti samo putem oštre političke promjene koja bi očuvala njihove ekonomske klasne interese (pokazalo se da su i tu bili u krivu). Cijena tog očuvanja bila je podrška nacionalizmu i raspad jugoslavenske federacije.

Izvan granica ove moje analize, to znači da su kapitalističke sile od početka 1980-ih bile u poziciji ekonomski srušiti Jugoslaviju jednostavnom obustavom kredita MMF-a. SFRJ je praktički postala periferna ovisna teritorija globalnog kapitalizma, privremeno ostavljena da se kuha u vlastitom sosu, ali uz izglede za punu integraciju u kapitalizam kroz opću rasprodaju cijele njezine ekonomije za jeftine pare. Otvorena promjena nastupila je nakon povlačenja SSSR-a iz svjetske politike sredinom 1980-ih. Sjedinjene Države željele su ujedinjenu podređenu Jugoslaviju. Njemačke banke i Vatikan, sa dužim sjećanjem na bolan poraz, bili su skloniji raskomadati je; oni su pobijedili.

Vrlo se malo vladajućih klasa u skorijoj povijesti odlučilo za rasap. To je prava negativna posebnost, jednako ekstremna kao i ona prva, pozitivna: eksperiment u samoupravljanju i mirnoj međunarodnoj jednakosti.

 

Napomena

1/ Na velikodušnoj pomoći savjetima i materijalima u ovom (za mene) novom spoznajnom kontinentu zahvaljujem Dejanu Ajdačiću, Borisu Budenu, Srećku Horvatu, Vjeranu Katunariću, Galu Kirnu, Primožu Krašovcu, Marku Kerševanu, Marku Kržanu, Matku Meštroviću, Rastku Močniku, Srećku Puligu, Vesni Radaković-Vinchierutti i Catherine Samary, zatim Veri Petrović iz Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković” u Beogradu i suradnicima knjižnica na sveučilištima u Pisi i Uppsali i sveučilištu McGill (NSK u Zagrebu nije surađivala). Posebno zahvaljujem Mladenu Laziću, koji ne samo što mi je velikodušno poslao mnogo svojih radova, nego je također pokušavao, ne uvijek uspješno, zauzdati neke moje statističke špekulacije. Rich Erlich i Ron Davis su pokušali su izgladiti moj sažeti engleski stil, dok su poticaji Ivane Momčilović i Slobodana Karamanića doveli do završne binarne hipoteze o posebnostima.

Velik dio poticajne sekundarne literature nije naveden ako se ne citira ili ne parafrazira. Pišem Partija s velikim P i KPJ za Komunističku partiju Jugoslavije u svim njezinim oblicima, ili SKJ za kasniji Savez komunista. Nepripisani su prevodi moji.

Sa engleskoga prevela Marija Mrčela

 

Citirana djela

Gdje su hrvatski i/ili srpski prevodi sa stranih jezika bili poznati, dodani su u zagradi ali nisu korišteni.

 

Bakarić, Vladimir. Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, sv. 2. Zagreb: Informator i dr., 1983.

Barton, Allen H., et al. Opinion-Making Elites in Yugoslavia. New York & London: Praeger, 1973.

Bensaïd, Daniel. Marx (Mode d’emploi). Paris: La Découverte, 2009.

Bilandžić, Dušan. Historija SFR Jugoslavije: glavni procesi. Zagreb: Globus, 1978. [kao Bilandžić 78]

–. Ideje i praksa društvenog razvoja Jugoslavije 1945-1973. Beograd: Komunist, 1973. [kao Bilandžić 73]

Brus, Wlodzimierz. Socialist Ownership and Political Systems. London & Boston: Routledge & K. Paul, 1975.

Debray, Régis. Le Pouvoir intellectuel en France. Paris: Ramsay, 1979.

Draper, Hal. “The Principle of Self-Emancipation in Marx  and Engels.” Socialist Register 8 (1971): 81-109.

Ehrenreich, Barbara. “The Professional-Managerial Class Revisited,” u: Bruce Robbins ur., Intellectuals. Minneapolis: U of Minnesota P, 1990., 173–85.

Ehrenreich, Barbara, and John Ehrenreich. “The Professional-Managerial Class,” u: Pat Walker ur., Between Labor and Capital. Boston: South End, 1979. 5–48.

ELZ4 = “Jugoslavija”, članak u Enciklopediji Jugoslavije. Zagreb: Leksikografski zavod, 1960, 4: 567-651.

ELZ5 = “Jugoslavija”, članak u Enciklopediji Jugoslavije. Zagreb: Leksikografski zavod, 1962, 5: 1-154.

Engels, Friedrich. “The Principles of Communism.” www.marxists.org/archive/marx/works/1847/ 11/prin-com.htm

Fejtö, François. Histoire des démocraties populaires, sv. 2. Pariz: Seuil, 1979.

Fiamengo, Ante, i dr. ur. Komunisti i samoupravljanje. Zbornik radova učesnika naučnog savjetovanja…. Zagreb: Fakultet političkih nauka, [1967].

Filipi, Slavko, sast. “Statistički pregled razvoja KPJ-SKJ…,” u: M. Nikolić ur., Savez komunista Jugoslavije u uslovima samoupravljanja. Beograd: Kultura, 1967, 746-88.

Gramsci, Antonio. Selections from the Prison Notebooks. ur. i pr. Q. Hoare i G. Nowell-Smith. New York: International Publ., 1975. (Pisma iz zatvora, pr. S. Škunca. Zagreb: Zora, 1951.)

Gurvitch, Georges. Le Concept des classes sociales de Marx à nos jours. Les Cours de la Sorbonne. Pariz: CDU, 1954.

Hegedüs, András. Socialism and Bureaucracy. London: Allison & Busby, 1976.

Hobsbawm, E.J. Worlds of Labour. London: Weidenfeld & Nicolson, 1984.

Horvat, Branko. An Essay on Yugoslav Society. White Plain NY: IASP, 1969.

Jancar-Webster, Barbara. Women and Revolution in Yugoslavia 1941-1945. Denver: Arden P, 1990.

Johnson, Chalmers A. Peasant Nationalism and Communist Power. Stanford: Stanford UP, 1962.

Kardelj, Edvard. “Radnička klasa, birokratizam i Savez Komunista Jugoslavije,“ u njegovom Subjektivne snage u samoupravnom socijalističkom društvu. Sarajevo: Svjetlost, 1985, 9-66.

Kerševan, Marko. “K vprašanju o razrednosti socialističnih družbenih sistemov.” Teorija in praksa 22. 12 (1985.): 1467-86.

-. “Razredni boj in družbena formacija,” u njegovom Razredna analiza in marksistična družbena teorija. Ljubljana: Delavska enotnost, 1980, 109-45.

Kovač, Bogomir.”’Socialistična’ blagovna produkcija in diskretni šarm (njenega) akademizma.” Teorija in praksa 24. 3-4 (19875-56.

Lange, Oscar, i Frederick Taylor. On the Economic Theory of Socialism. Ed. B.E. Lippincott. NY: McGraw-Hill, 1964. [original 1938]

Lazić, Mladen. Čekajući kapitalizam. Beograd: Službeni glasnik, 2011.

–. Sistem i slom. Beograd: Višnjić 1994.

-. U susret zatvorenom društvu. Zagreb: Naprijed, 1987.

Lenin, V.I. Izbrannye proizvedeniia v dvukh tomakh, sv. 2. Moskva: Gosizdat politicheskoi literatury, 1946.

Lukács, Georg. Geschichte und Klassenbewusstsein. Neuwied & Berlin: Luchterhand, 1971. (Povijest i klasna svijest, pr. M. Kangrga i D. Pejović. Zagreb: Naprijed, 1977.)

Marx, Karl. Capital, Vol. III. www.marxists.org/archive/marx/works/1894-c3.

-. The 18^th Brumaire of Louis Bonaparte.www.marxists.org/archive/marx/works/1852/18th-brumaire.

Marx, Karl, i Friedrich Engels. Werke. Berlin: Dietz, 1962. i dalje [citirano kao MEW].

Ollman, Bertell. Dialectical Investigations. New York & London: Routledge, 1993.

–. “Marx’s Use of ‘Class’.” The American J of Sociology 73 (1967-68): 573-80.

Polanyi, Karl. The Great Transformation. Boston: Beacon P, 2006. [original 1944.] (Velika preobrazba, pr. L. Marković. Zagreb: Jesenski & Turk–Hrvatsko sociološko društvo, 1999.)

Rusinow, Dennison. The Yugoslav Experiment 1948-1974. London: Hurst, for the R. Institute for International Affairs, 1977.

Samary, Catherine. “L’Autogestion yougoslave.”, e-poruka od 19/04/2011.

–. La déchirure Yougoslave. Paris: L’Harmattan, [1995?].

–. “Du Juin 1968 yougoslave aux impasses du titisme.” br. 22 (1968.): 85-93, www.contretemps.eu/archives/archives-revue-contretemps-telecharger

–. Le marché contre l’autogestion: l’expérience yougoslave. P: Publisud, 1988.

The Situation and Problems in Internal and Foreign Policy [of Yugoslavia]. Ur. Dragoljub Đurović. Beograd: Skupština SFRJ, 1976.

Statistički godišnjak Jugoslavije 1981. Beograd: Savezni zavod za statistiku, 1981. [dalje SG81]

Ste. Croix, Geoffrey de. “Class in Marx’s Conception of History, Ancient and Modern. ” New Left R br. 146 (1984): 94-111.

–. The Class Struggle in the Ancient Greek World. London : Duckworth, 1983.

Šuvar, Stipe. “Radnička klasa i razvoj jugoslavenskog društva,“ u: Žuvela, Mladen, i dr. ur. (vidjeti ispod), 23-65.

–. Sociološki presjek jugoslavenskog društva. Zagreb: Školska knjiga, 1970.

Suvin, Darko. “15 teza o komunizmu i Jugoslaviji, ili dvoglavi Janus oslobođenja kroz državu”. (Novi plamen, u štampi)

-. “Diskurs o birokraciji i državnoj vlasti u po-revolucionarnoj Jugoslaviji 1945-75.” (dio kao “’Birokratski socijalizam’: Diskurs praksisovaca o birokraciji i državnoj vlasti.” Aktiv br. 3, umetak uz Novosti [Zagreb] od 16/4/2011, str. 3-5, www.novossti.com/2011/04/“birokratski-socijalizam“/; Pol. misao, u štampi)

–. “Ekonomsko-političke perspektive Borisa Kidriča.” Zarez br. 308, 28.IV 2011, str. 10-11 (znatno proširen slovenski prevod G. Cerjaka u Borec br. 676-80 [2011]: 116-31).

-. “Living Labour and the Labour of Living,” u njegovom Defined by a Hollow. Oxford: P. Lang, 2010, 419-71.

-. “Where Are We? How Did We Get Here? Is There Any Way Out?” u njegovom Defined by a Hollow. Oxford: P. Lang, 2010, 169-216.

–. “Pogled unazad iz krize na komunizam i SFRJ.” Up&Underground [Zagreb] br. 17-18 (2010): 86-95.

-. “Terms of Power, Today.” Critical Quarterly 48.3 (2006): 38-62, dostupno na www.blackwell synergy.com/

Tozi, Đoko, i D. Petrović. “Politički odnosi i sastav skupština društveno-političkih zajednica.” Socijalizam br. 12 (1969): 1590-95.

Trotsky, Lev D. The Revolution Betrayed. www.marxists.org/archive/trotsky/1936/revbet/ index.htm (Izdana revolucija, pr. M. Wolf. Rijeka: Keršovani, 1973.)

Woodward, Susan. Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia 1945-90. Princeton: Princeton UP, 1995.

Žuvela, Mladen, i dr. ur. Klasna borba i socijalna diferencijacija: prilog istraživanju socijalne strukture jugoslavenskog društva. Zagreb: Centar SKH & Delo & Globus, [1984?].

Žvan, Antun. “Ekstaza i mamurluk revolucije.” Praxis br. 3-4 (1971): 455-65.