Adio, državo blagostanja

Motivi MMF-a kristalno su jasni, što se ne može reći i za logiku socijaldemokratskog ministra Miranda Mrsića. Međunarodni monetarni fond predložio je Hrvatskoj (srećom, još nije u položaju da zahtijeva) da produži životni vijek do umirovljenja na 67 godina. Ministar Mrsić to je prihvatio kao nešto normalno, kao dio razvoja koji se događa svugdje u svijetu. Objasnio je jedino da to neće napraviti baš odmah.

Svakome zdrave pameti mora biti jasno zašto. U trenutku kad je polovica radno aktivnog stanovništva bez posla i kad registrirana nezaposlenost raste iz dana u dan, MMF zapravo predlaže da se vatra gasi benzinom. Zar to nije jasno i mudracima iz MMF-a, koje njihova direktorica Christine Lagarde ovih dana opisuje kao dobronamjerne i visoko stručne? Jeste, sve im je jasno, ali pred njih je postavljen drugi i drukčiji cilj. Oni su udarni odred politike koja je dovela do ogromne koncentracije moći i novca u malom broju ruku. Koliko je ta politika dobronamjerna najbolje se pokazuje u zemlji u kojoj je ona nastala i otkuda se, vođena interesima krupnog kapitala, širi svijetom.

Siromaštvo u porastu

Prema “The Wall Street Journalu”, gotovo polovica svih Amerikanaca, a to je 150 milijuna ljudi, ovisi o nekom obliku državne pomoći. Republikanski kandidat za predsjednika, Mitt Romney, izazvao je javnu sablazan tvrdnjom da je takvih 47 posto. (Po njemu su si, međutim, ti nesretni ljudi za sve krivi sami.) “The Wall Street Journal” govori, međutim, o 49,1 posto. Strašno je jedno koliko i drugo. Istodobno, Amerika je najbogatija zemlja na svijetu. I Evropa je toliko bogata da u njoj nitko ne bi trebao biti siromašan. Pa ipak, siromaštvo je u stalnom porastu, i to ne samo u zemljama Mediterana, a u cijeloj Evropskoj uniji nezaposlenih je već više od 18 milijuna. Možda su stručnjaci MMF-a zaista simpatična i dobronamjerna bratija, ali bio bi svojevrstan cinizam nazvati tako i politiku koju oni zagovaraju, a gdje god mogu i grubo nameću.

Produžavanje radnog vremena, uključujući i životnu dob u kojoj se stiče pravo na mirovinu, u funkciji je te politike. Naravno, to se prikriva dimnom zavjesom lijepih priča o dužem prosječnom životnom vijeku, pa bi onda trebalo biti normalno i da ljudi duže rade. Osim toga, tko da plati sve te silne penzionere, pogotovo jer je sve manje onih koji rade i uplaćuju u mirovinske fondove. Ukratko, to je neizbježna životna realnost, za koju se treba na vrijeme pripremiti. Kako? Naravno, reformama i bolnim rezovima. Jedan od njih je i produženje radnog vijeka.

Pritom se prešućuje samo jedna, ali bitna činjenica. Istodobno sa starenjem stanovništva tehnologija, podržana masovnim uvođenjem kompjutora i robota, doživjela je brži razvoj nego ikada prije. Sada je potrebno mnogo manje živog rada, dakle mnogo manje ljudi, da bi se proizvodilo znatno više. To se prije sto godina počelo događati u poljoprivredi, pa je u razvijenijim zemljama udio stanovništva koji radi na zemlji pao sa 80 na manje od jedan posto. Nakon toga isti je proces zahvatio cijelu privredu. Preostalo je samo jedno pitanje, na koje tehnologija ne može dati odgovor. Ono glasi: Kako će se podijeliti sve to novostvoreno blagostanje?

Alibi objašnjenja

U prošlom stoljeću, sve do njegovog posljednjeg desetljeća, u Evropi se razvijala država blagostanja kao socijalno, ali i civilizacijsko dostignuće. To znači da se uspostavljala ravnoteža interesa rada i kapitala, što je omogućilo da razvoj tehnologije prati proces odgovarajućeg skraćivanja radnog vremena. Prvi veliki uspjeh bilo je skraćivanje radnog dana na osam sati, odnosno tjedno na 48, jer se, naravno, radilo i subotom. Tada je ostvaren san o tri osmice, odnosno osam sati rada, osam sna i osam slobodnog vremena. Uoči Drugog svjetskog rata, u nekim su zemljama prvi put uvedeni godišnji odmori, a nakon njega u Evropi je nastavljen proces skraćivanja radnog tjedna na 36 do 40 sati, dok se slobodna subota podrazumijevala. Time je sačuvan društveni mir, jer nove tehnologije nisu izbacivale radnike na ulice, odnosno drastično povećavale nezaposlenost. (Danas je, kako rekosmo, u Evropskoj uniji već preko 18 milijuna nezaposlenih, a njihov broj i dalje stalno raste.) To je, istovremeno, značilo da je u raspodjeli rezultata tehnološkog razvoja sudjelovalo i radno ovisno stanovništvo. Na toj osnovi nastala je industrija slobodnog vremena, povećane su mogućnosti obrazovanja i stvorene su šanse za slobodan, kreativni rad i to za znatno širi krug ljudi. Upravo to posljednje povratno je utjecalo na daljnje ubrzanje razvoja. Promijenio se način života, čime je popravljeno narodno zdravlje, a produžen je i ljudski vijek.

Onda je, odjednom, sve to prestalo biti razvojno i civilizacijsko dostignuće i postalo težak, skoro nerješiv financijski problem. Sada se tvrdi da ono što se nazivalo državom blagostanja više ne može opstati. Ali zašto ne može, a prije je moglo? Kako to da je prije, s manjim proizvodnim mogućnostima, bilo novca i za zdravstvo i za školstvo i za mirovine, a da ga sada više nema? I tu postoji prošireno i kanonizirano alibi objašnjenje, po kojem je to posljedica seljenja poslova na Daleki istok i u bivše komunističke zemlje, gdje je radna snaga jeftinija. Ta nova globalna konkurencija navodno je toliko pogodila staru industriju Zapada da ona jedva opstaje, a kapitalu i poduzetnicima ne preostaje ništa drugo nego da i oni traže spas u jeftinijim zemljama. I radno ovisno stanovništvo, da bi izdržalo tu novu konkurenciju, mora postati jeftinije i mora odustati od svega što opterećuje cijenu rada. Zarade su postale manje, a istovremeno tko se želi liječiti mora platiti sam, tko se želi školovati… itd. Uz ostalo, sada se i radi koliko gazda kaže. A i u mirovinu se mora ići što kasnije. Tko da izdržava tolike starice i starce? Otpori još traju, ali jača i pritisak da se što brže provedu “sveobuhvatne reforme” koje će to ozakoniti. Njihov sadržaj, međutim, stane u tri riječ: Adio, državo blagostanja!

Teških 20 do 30 godina

Istovremeno, profiti su veći nego ikada prije. Ostvaruje se san o neometanom djelovanju tržišta, kao idealnom kraju ekonomske povijesti, o čemu je, na primjer, u davnom 20. stoljeću s čežnjom pisao čuveni Milton Friedman. Dogodilo se ono što su prije dvadesetak godina neki najavljivali, doduše više kao dosjetku, nego kao ozbiljno, pa i strašno upozorenje. Promjene na Istoku dovele su i do promjena na Zapadu. S propašću sovjetskog socijalističkog projekta iz korijena se promijenio i kapitalizam. Pokazalo se da država blagostanja nije bila ni rezultat “stoljetne radničke i sindikalne borbe” niti civilizacijskog napretka. Nju je omogućio strah od “realnog socijalizma”. Ne samo od raketa, već od primjera. Kakva bila da bila, alternativa je ipak bila realna. Računalo se na mogućnost da nezadovoljstvo preraste u pobunu, koja bi bila podržana s Istoka. Na tome su izrasli moćni sindikati i jake lijeve političke stranke. Od sovjetskog društveno-ekonomskog modela i bipolarnog svijeta najveću je korist imalo radno aktivno stanovništvo, ali u kapitalističkim zemljama.

Trebala su samo dva desetljeća da kapitalizam, oslobođen konkurencije, proizvede još jednu duboku krizu. Svjedoci smo niza neuspješnih pokušaja da se ona riješi ekonomskim sredstvima. Neuspješnih zato što je kriza u prvom redu društvena, pa tek onda ekonomska. Na evropskoj društvenoj sceni nema, međutim, političkih snaga koje bi artikulirale i pokrenule prave promjene. Sindikatima su izvađeni zubi, a lijeve evropske stranke ponavljaju mantru o nužnim (neoliberalnim) reformama. Zato se ne treba čuditi ni našem brižnom ministru Mirandu Mrsiću kada obećava da će prihvatiti zahtjev MMF-a, čim to bude moguće.

U svom zadnjem intervjuu, glasoviti povjesničar Eric Hobsbawm prognozirao je da nas očekuje teških 20 do 30 godina. Ali vrijeme se sve više ubrzava. Čovjek ne zna bi li se zbog toga veselio ili plakao.