Stenografija grada

Branko Čegec: “Pun mjesec u Istanbulu” (MeandarMedia, Zagreb, 2012)

Splitska rezidencija za pisce “Marko Marulić” pod patronatom udruge Kurs drugu godinu uzastopce s turskom partnerskom institucijom organizira ljetnu, jednomjesečnu razmjenu pisaca. U Istanbul je tako prvo putovala Olja Savičević Ivančević, a slijedio ju je Branko Čegec. Rezidencijalni se boravak autora u oba slučaja pokazao plodonosnim, te potvrdio kako u projekte koji piscima omogućuju da se, stipendirani, barem na neko vrijeme istrgnu iz mašine svakodnevnih poslova, svakako valja ulagati. Obje “istanbulske” knjige – Oljin “Mamasafari (I ostale stvari)” i Brankov “Pun mjesec” – pojavile su se gotovo istovremeno.

U Čegecovu slučaju, taj se naslov izravno nadovezuje na nepunih pet mjeseci ranije objavljene “Zapise iz pustog jezika”, pjesničku knjigu koju smo čekali od “Tamnog mjesta” iz 2005. Ove je dvije knjige tako gotovo nemoguće ne čitati paralelno i uspoređujući. Komparativno me čitanje dovodi do relativno očekivanog zaključka, u korist kronološki prvog naslova: “Zapisi” su mnogo konciznija, zaokruženija, promišljenija i estetski uspjelija knjiga, svakako jedna od pjesnikovih najboljih, te ću joj na drugom mjestu posvetiti više prostora. “Mjesec”, usprkos zanimljivom konceptu, egzotičnom imaginariju i rutinskoj zanatskoj vještini, ipak nosi suviše obilježja jednokratnog projekta, proizvoljnosti i nedorečenosti.

Prvi, opsegom veći dio knjige, čini četrdesetak pjesama uglavnom kratkog stiha, mahom astrofički organiziranih, uz dosljedan izostanak velikog početnog slova. Glavno je obilježje tih asocijativnih, fragmentarnih mikronarativa njihova dominantno vizualna indukcija: osnovni organ planske registracije raznorodnih veduta, sistematskog bilježenja grada i ispisivanja njegovog koliko i vlastitoga psihograma jest standardna organska kamera – oko. Upisane su tako u knjigu najrazličitije scene i sekvence iz velegradskog života naslovom i toponimski (Bospor, Istiklal, Galatasaray…) jasno identificiranog petnaestomilijunskog mastodonta na geografskoj razmeđi kontinenata, ali i ideološki konstruiranoj razdjelnici kultura i svjetova. Protagonist je, kao kozmopolitski Drugi, istovremeno unutra i vani, reflektira i biva reflektiran, no ponekad refleksija (možda i planski) izostaje, te se zapisi svode na puku evidenciju. Dobar je primjer pjesma “enciklopedija”, koja se iscrpljuje u nabrajanju lica registriranih u prolazu: nakon toliko kataloga u kanonskoj književnosti – od Homera preko Whitmana do Ginsberga – ovaj teško funkcionira kao pjesma, pogotovo mimo makar nekakvog intertekstualnog referencijalnog okvira. Onaj konceptualni (čitava knjiga podnaslovljena je “Lica. Slojevi”) malo pomaže pri pokušaju njezina estetskog ukotvljenja.

Drugi dio knjige (upotpunjene sa 15 autorovih fotografija), apendiks naslovljen “Fragmenti o fotografiji”, donosi deset proznih krokija na razmeđi pjesme u prozi i mikroeseja te, uz očekivane reference (Barthes, S. Sontag), predstavlja neku vrstu metaciklusa.

Sve u svemu, “Pun mjesec” ipak se sasvim lijepo čita kao zanimljiv tekstualno-fotografski dokument jednog iskustva, do kraja fragmentariziran (pseudo)dnevnički zapis – kako je, uostalom, vjerojatno i zamišljen. Onima zainteresiranim prije svega za Brankovo pjesništvo, preporučio bih ipak “Zapise”.