Spomenici su dio jugoslavenskog emancipacijskog projekta

Nekoliko dana uoči obrane svoje disertacije, Gal Kirn došao je iz Slovenije u Zagreb i u Galeriji Nova održao predavanje dugačka naslova “Između modernističke estetike i revolucionarne politike ili što nam raspad jugoslavenskih spomenika revoluciji (još uvijek) danas može reći?” Iskoristili smo priliku i s Kirnom porazgovarali na te teme; kasnije smo, kroz prepisku, doznali da je u međuvremenu doktorirao na temu “Konceptualizacije politike i reprodukcije u radu Louisa Althussera: Slučaj socijalističke Jugoslavije”. Kratka biografija našeg sugovornika kaže da je trenutačno u Istraživačkom centru pri Slovenskoj akademiji i znanosti i umjetnosti, da je uredio zbornik o postfordizmu, da je dopisni urednik časopisa “Historijski materijalizam”, da djeluje pri Delavsko-punkerskoj univerzi u Ljubljani…

Spomeničko čišćenje

Čini se da je sjećanje na jugoslavenski projekt socijalizma neka danas posebno subverzivna djelatnost?

Kroz svih ovih 20 godina i dalje, sjećanje ne samo na partizane i revoluciju nego i na Jugoslaviju potisnuto je ili barem opterećeno dominirajućom ideologijom, tako da je kritička distanca za mnoge itekako važna. O tim se temama govorilo uglavnom u negativističkom ključu. Stara je stvar da se ranije jugoslavensko naslijeđe mislilo kroz totalitarizam na jednoj strani, a na drugoj je postojala neka afirmativna priča, jugonostalgija. Ta afirmativna priča razvijala se, a razvija se i dalje u svim postjugoslavenskim zemljama. To jest nekakav specifikum i njezina snaga zavisi od više faktora (Mitja Velikonja je o tome puno pisao). No, ja nemam neki pozitivan odnos prema jugonostalgiji jer je ona, nažalost, napravila medvjeđu uslugu problematici Jugoslavije: proizvodi manje-više dosadne i banalne zaključke tipa “bilo je lijepo kad smo bili mladi i kad smo mogli (s Titom) plesati…” Stvar, kako partizanska tako i ona vezana uz promišljanje projekta Jugoslavije, mijenja se u posljednjih nekoliko godina, kad se počinjemo vraćati tim temama kroz nova čitanja. Možda su i najbitnije diskusije na tu temu otvorene u sad već klasičnim i mrtvim časopisima “Prelom” i “Agregat”, gdje su autori postavljali pitanja o tome i uviđali što je Jugoslavija bila i što je bilo emancipatorno u tom projektu. Na predavanju u Galeriji Nova koncentrirao sam se na “modernističku dediščinu” (naslijeđe) u vezi sa spomenicima revolucije, gdje smo govorili o estetsko-političkoj dimenziji tog projekta, koja na neki način pokušava odgovoriti na pitanje: kako formalizirati revoluciju i kako staviti naglasak na sadašnjost i budućnost, a ne samo na prošlost, kako su obično akcentuirani dominantni narativi o sjećanju. Sjećanje nije nikad samo sjećanje na neku davnu prošlost, nego ono alarmira i signalizira one stvari koje su interesantne i danas. Sjećanje ukazuje na one elemente iz prošlosti koji mogu subvertirati neku dominantnu naraciju, neki dominantni arhiv. Izložba vezana uz spomenike revolucije u Galeriji Nova čini mi se značajnom jer pokazuje ono potisnuto. Uz to, može otvoriti neki novi prostor, najprije za naše susrete i razgovore, a u drugom koraku i za resocijalizaciju spomenika o kojima smo govorili (Sutjeska, Kozara, Petrova gora, Mostar itd.).

Zašto se dogodio tako masovan napad na te spomenike u devedesetima (rušenja, oštećenja i sl.)?

Očito je da je u svim prošlim ratovima, uz etničko čišćenje, postojao i memorial cleansing, “spomeničko čišćenje”. Dakle, čistila su se i sama mjesta sjećanja, uz puno detonacija i eksploziva. Reaproprijacija se odvijala i na suptilnije načine, uz nacionalističke priče. Taj tip vandalizma postojao je svuda u postjugoslavenskom kontekstu, samo se razlikovao u stupnju organiziranosti. To nam govori da nije bilo, dakle, dovoljno preokrenuti stvar samo historiografskim diskursom, nego je tom novom diskursu trebalo pridodati i njegove materijalne učinke. Ili obratno, možemo detektirati kako su novi nosioci demokratskih vlasti participirali – bilo preko diskursa, bilo preko svojih profesija – u novom barbarizmu. Motivacija za ta rušenja nije bila stvar nekih neciviliziranih vandala, nego upravo u jezgru regularne, mainstream politike koju su vodili Tuđman ili Milošević. Dakle, ta rušenja nisu predstavljala neka autonomna djelovanja. Interesantna su i neka druga rješenja na tom polju. Recimo, u Sloveniji nema toliko uništenih spomenika jer nije bilo većeg rata tokom 1990-ih, ali je praksa bila da se onda, obično pored partizanskih spomenika, postave spomenici kvislinzima i lokalnim kolaboracionistima, na primjer u Teharju ili na Kočevskom rogu. Na te nove spomenike svake godine dolaze novi povjesničari, popovi i političari i pričaju priče o strašnom komunizmu i povijesnim zločinima i tako lagano rehabilitiraju lokalni fašizam. Rekao bih da nam ova situacija govori da je taj neofašizam možda čak i perfidniji nego u slučajevima kad se spomenici ruše.

Međutim, na tu bih temu dodao još nešt interesantna je forma tih novih spomenika domobranima. Ona nije modernistička, nije ni herojska, tim spomenicima dominira neka tišina crkvenog tipa, neki molitveni mir, spokoj, koji kao da svakom posjetitelju takvom atmosferom imputira neki osjećaj krivnje. Da ne možemo o fašistima više misliti kao o nekima koji su, u biti, izdali svoj narod, nego kao o žrtvama komunističke zavjere. Dakle, u političkom smislu, to nam govori da se u novoj ideologiji kombiniraju prije spomenuti diskurs nove nacionalne države i nova religija. Ta formula, također, govori o dvojnoj identifikaciji svakog pojedinca po naciji i religiji: ako si Slovenac, trebaš biti katolik; ako si Hrvat, ti si odmah i katolik; ako si Srbin, onda si pravoslavac; ako si Bošnjak, tad si neizbježno musliman…

Tito kao nelagoda

U Ljubljani postoje Kidričeva i Kardeljeva ulica, ali ima problema s Titovom. Zašto?

Kad je na inicijativu vijećnika Petera Božiča prije nekoliko godina ponovno imenovana Titova cesta, intervenirao je čak i Ustavni sud, jer da je Tito bio reprezentant totalitarnog režima. Ali što onda s Kidričem i Kardeljem, što su oni bili? Dakle, to su te lokalne specifičnosti, koje imaju veze čak i s lokal-patriotizmom. No, treba dodati i da su na mnogim drugim mjestima i u gradovima preimenovane i Kidričeve i Kardeljeve ulice. Inače, zanimljivo je da u Sloveniji, kad ideš prema moru, stvar postaje progresivnija. Tako u Piranu, recimo, možete naletjeti i na Lenjinovu ulicu. U Ljubljani je Lenjinov park bio pored moje osnovne škole koja se i dalje zove po Prežihovu Vorancu, koji je bio i komunist, ali je park preimenovan u Argentinski. Zašto? Pa, zato jer je puno slovenskih fašista emigriralo u Argentinu, a 1990-ih neki su se vratili u Ljubljanu. Neke stvari imaju zaista ironijske povijesne obrate, ali korištenje Titova imena i danas većini unutar vladajuće klase znači nešto unheimlich, nelagodno, u direktnoj suprotnosti s onim što je današnji ideologijski konsenzus. Imenovanje ulica po Titu bio bi povijesni simbolički poraz za mnoge na desnoj strani političkog spektra.

Zašto je vrh Partije pedesetih godina dopustio da se razmaše modernizam u umjetnosti?

S jedne strane, još prije Drugog svjetskog rata s Krležom smo imali zagovor angažirane umjetnosti, ali ne na način da bi ona bila u službi politike. Umjetnost treba biti dobra, a ne puka politička. Bio je to interesantan odnos, no ovdje i inače imamo vrlo bogatu povijest odnosa između emancipacijske politike i emancipacijske umjetnosti. O tome je dosta pisao Miklavž Komelj. S druge strane, za to su pitanje važni prekid sa Staljinom i 1948. Nakon toga, jugoslavenski socijalistički projekt želi pokazati svijetu da je otvoren, pa i spreman, na neki način, i službeno proglasiti modernizam u umjetnosti. Unutar toga konteksta pokreće se gomila različitih tendencija u samom modernizmu, pojavljuje se mnogo avangardnih i neoavangardnih umjetnika, u svim urbanim centrima tadašnje Jugoslavije. Partija, odnosno Savez komunista Jugoslavije, u samoj politici ne dopušta previše prostora za liberalizaciju, ali, s druge strane, dopušta da se umjetnost i kultura politiziraju. Preko samih umjetničkih formi možeš zamisliti ne samo kritiku vlasti i kritiku određenih narativa Jugoslavije, nego se kroz modernističke forme, ovdje govorim o spomeničkim, mogu, kao sekundarni politički efekt, na drukčiji način misliti sami temelji društva, kao što su partizanstvo ili revolucija koja još nije završena. To je bilo pitanje koje su otvorili umjetnici poput Miodraga Živkovića, Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Edvarda Ravnikara, Slavka Tiheca itd. U povijesnom kontekstu gledano, oni su napali tada dominantni gard, žanr memorijalne politike u koju ulazi figurativna, heroička partizanska umjetnost na jednoj strani, a na drugoj narodna arhitektonika nastala od strane samih ljudi na terenu, koja se stvarala poslije Drugog svjetskog rata. U prvih deset godina, skoro osamdeset posto spomeničkih artefakata otpada upravo na te improvizacije na samom terenu, na plakete, spomen-ploče i sl. Umjetnici koje sam naveo, dakle, prekidaju s ovim realističkim prikazima i insistiraju na novoj umjetnosti koja bi označila dvije stvari – politički prekid s režimom stare Jugoslavije i novu estetiku.

Protiv ideologije estetizacije

Po čemu se sa svojim pokušajem spašavanja modernističkih djela razlikujete od istog takvog pokušaja spašavanja jugoslavenske spomeničke baštine koji su poduzeli klasični kunsthistoričari, koji su također u Bakićevoj ili Bogdanovićevoj umjetnosti vidjeli nešto vrijedno?

U tom je smislu film Bogdana Žižića “Damnatio memoriae” dobar, jer pokazuje cijelu lepezu problema i daje panoramski uvid u današnju situaciju s tim spomenicima. S druge strane, on je dobar primjer služenja upravo toj estetskoj ideologiji koja zagovara zaštitu samo umjetnički uspjelih i modernističkih artefakata, dok sve ostalo – a tome je tako, kaže ta logika, jer ti spomenici imaju veze sa socijalističkom i komunističkom ideologijom – nije vrijedno pažnje i spašavanja. Htio sam pokazati da je ova modernistička spomenička praksa itekako povezana i sa sovjetskom avangardom i s politikom partizanstva. Dakle, htio sam vratiti politiku u estetiku. Kritiziram esteticizam koji govori otprilike ovak “Eto, nije sve bilo tako loše u mraku totalitarne Jugoslavije, imali smo odlične spomenike.” To me podsjeća na način argumentiranja prisutan u Njemačkoj, kad pomalo nostalgično govore o bivšem poretku u Istočnoj Njemačkoj, pa zaključe da su ljudi tamo čak pili pivo. To pripada jednoj vrsti vrlo naivnog antropologijskog pristupa prošlosti, koji hoće svakodnevni život očistiti od svake ideologije. Ali, odavno znamo da kad su stvari najviše samorazumljive, tek si tad preko glave u govnu ideologije, kako bi rekao Žižek.

Jesu li se ti spomenici, pogotovo ovi egzemplarni, radili za vječnost?

Modernizam je kao ideologija imao vrlo snažnu tendenciju da napravi nešto novo, vrijedno, konstruktivističko i futurističko, tako da to ostane za dugo vremena. Ta tendencija prema dugovječnosti je postojala, spomenici su bili mišljeni i rađeni kao nešto što će moći ispričati priču i kad nas ne bude. Kao što smo vidjeli, u devedesetima je krenulo ne samo brutalno uništavanje spomenika, nego ga je pratilo i ono što nazivam splendid indifference, nekom vrstom bezbrižnog neznanja i nezainteresiranosti. Ne znamo ni gdje su ti spomenici, ni u kakvom su stanju, niti nas to interesira. Na djelu je potpuna simbolička smrt tih spomenika. Upravo takva dekontekstualizacija i dehistorizacija spomeničkog naslijeđa omogućuju estetsko čuđenje nad socijalističkim formama spomenika. Dakle, s jedne strane postoji indiferentnost, a s druge estetizacija. Obje stvari, po meni, rade ne samo na zaboravu konkretnog spomenika nego na zaboravu modernizma, Jugoslavije, komunizma…

Što napraviti s Petrovom gorom?

Protiv sam samog restauratorstva tog ili drugih spomenika. Najprije, financijska ograničenja neće dopustiti da se stvari vrate na staro, onako kako je bilo. S druge strane, stvar se može pokušati srediti na način da se preuzme jedna prava modernistička gesta vezana uz vječnost o kojoj smo govorili, a koja kaže da postoji i neki život poslije smrti, da spomenik živi dalje… Početkom devedesetih se doista dogodila simbolička, a pogotovo fizička smrt Jugoslavije kao projekta i revolucije koja je bila poražena. Danas se tom naslijeđu ne treba vraćati nostalgično, nego bi cijelom tom kompleksu trebalo dodati neke nove vrijednosti, neke nove forme, da bi taj stari spomenik postao drukčiji. U tom mi se smislu ideja Vesne Vuković s natječajem čini vrlo važnom. I ove nove ideje što i kako sa spomenikom trebale bi biti vezane uz neku društvenu akciju, da ga ljudi zajedno rekonstruiraju, poprave, da bi se kasnije tamo i vraćali. U tom bismo smislu trebali napraviti neki oblik turizma, da tamo piknikujemo, da organiziramo učeničke ekskurzije, da ne dolaze samo neki entuzijasti i komunisti. Bio bi to u početku mali korak, ali samo na taj način spomenik može zaživjeti malo drugačije, dakako uz uključenje lokalnih zajednica i ljudi iz tih krajeva.