Intrigator

Katran & perje

Nevolje zagrebačkog gradonačelnika

Karabandić

Možda je Milanu Bandiću stolica klimava, ali je barem redovita, pa o tome zagrebački gradonačelnik redovito izvještava javnost. Povodom državne blokade računa Grada Zagreba zbog 337,6 milijuna kuna duga za decentralizirana sredstva, Bandić je izrazio potresne osjećaje tipične žrtve crvenog terora.

“Rješenje Ministarstva financija podsjeća na presudu iz 1946. godine, kada se ljudima sudilo bez ikakvog pravnog uporišta. Ubiju te pa ti izraze sućut i onda te pitaju imaš li još kojeg sina za dati”, izjavio je gradonačelnik, koji se kroz godine napornog treninga usavršio u ulozi duševnog bolesnika i u potpunosti se s njom stopio.

“Ako državi fali para, mogli su doći da razgovaramo o velikim gradskim projektima, ali deset mjeseci to nitko nije učinio. Tuđe nećemo, svoje ne damo. To će moji lijevo orijentirani prijatelji najbolje shvatiti. Sve ostalo je stvar dogovora”, ustvrdio je Bandić, poznat po neophodnim velikim projektima uređenja Cvjetnog trga i tzv. Bandićevim fontanama.

Otkako se gradonačelnik probudio kao navodni rigidni desničar, nagađa se da bi mu pravi koalicijski partner mogao biti jedino komplementarni tržišni nacionalist Tomislav Karamarko. Kako stvari stoje sa šepavom vladajućom koalicijom, koju mnoštvo naivaca smatra lijevom, a proslavila se uglavnom kljaštrenjem ionako narušenih prava, sve je izglednije da će iz domaće političke močvare glavu uskoro pomoliti dvoglavo čudovište – Karabandić. No ovo biće nikako neće biti usamljeno na javnoj sceni.

Istog dana kada je Bandić konfabulirao o četres’šestoj, SDP je predstavio kandidata za gradonačelnika Davora Bernardića. Obrazloženje antologijsk “Strateški razmišlja i taktički donosi odluke.”

Petar Glodić

Branka Kamenski digla frku zbog zabrane priloga Hloverke Novak-Srzić, poznate po cenzuri

Zaštitite Hloverkin profesionalizam!

Možda bi bolje bilo da je Dean Šoša pustio Hloverkin prilog jer mnogi već dobro poznaju njen “profesionalizam”. Pa opet, nećemo od Hloverke raditi heroinu, dokazala je puno puta da ona ne radi ono što joj nije u osobnom interesu, kaže predsjednik HND-a Zdenko Duka

Nakon što je v.d. glavnog urednika HTV-a Dean Šoša iz emisije “Pola ure kulture” izbacio prilog Hloverke Novak-Srzić o Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC) uz obrazloženje da nije uzela drugu stranu priče, urednica te emisije Branka Kamenski poslala je otvoreno pismo predsjedniku saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Branku Vukšiću i predsjedniku Hrvatskoga novinarskog društva Zdenku Duki, imputirajući im da su se prema njoj ponijeli – mučki. Branka Kamenski ih optužuje da joj nisu pružili nikakvu zaštitu, već da su svojim izjavama poticali Šošu da je blati u medijima izjavljujući da ona laže, a sve kako bi on preko njene emisije sačuvao svoju v.d. fotelju.

U kratkoj videosnimci koju je objavio jedan dnevni list vidimo Hloverku Novak-Srzić kako traži izjavu od ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara, i to uoči sjednice Vijeća HAVC-a. Izjavu ne dobiva, pa sjednicu želi snimati, što je Hribar odbio te je u tome dobio Šošinu potporu, koji je tamo bio kao član Vijeća. Šoša tvrdi da su Hloverka i Nada Gaćešić Livaković (iako više nije u HAVC-u) pokušale omesti sjednicu HAVC-a, tijela čiji je HRT član i za koje izdvaja milijune kuna godišnje.

Predsjednik HND-a Zdenko Duka ne namjerava ulaziti u polemiku s Brankom Kamenski, pa njenu tvrdnju u pismu da se ponio mučki nazvao glupom, bezobraznom i bezveznom.

– Urednica Kamenski je tražila zaštitu povodom priloga, ali je također rekla da će sporan prilog poslati HND-u. No to nije učinila, već je dio osvanuo na jednom portalu – kaže Duka.

Napominje da je sjednica Vijeća održana dva tjedna prije emitiranja spornog priloga i da je Hloverka imala dovoljno vremena da upozna Hribara s već postojećim sugovornicima u prilogu i s tim da treba drugu stranu.

Prema pismu Branke Kamenski, Šoša se razbjesnio jer se u prilogu pojavljuje Denis Kuljiš koji je navodno povezan sa Sašom Runjićem, kandidatom za glavnog ravnatelja HRT-a. Kuljiš se, dodajmo, već bavio stanjem u HAVC-u, i to tako da ga je nakon žučne polemike Hribar optužio za laži i insinuacije.

Bilo kako bilo, Duka smatra da bi možda bilo bolje da je Šoša pustio prilog.

– Tako bi gledatelji mogli ocijeniti Hloverkin prilog jer mnogi već dobro poznaju njen “profesionalizam”. Pa opet, nećemo od Hloverke raditi heroinu, dokazala je puno puta da ona ne radi ono što joj nije u osobnom interesu, što pokazuju ozbiljne sumnje u njenu povezanost s konkurentskom Novom TV. Ako je Šoša odlučio ne pustiti prilog, to je odgovornost koju na sebe preuzimaju glavni urednici – kaže Duka.

Možemo se, usput, sjetiti kako je takvu odgovornost svojevremeno preuzimala Hloverka, primjerice kada je kao glavna urednica Informativnog programa HRT-a skidala i ukidala “Latinicu”.

Dragan Grozdanić

HDSSB pokrenuo aferu oko zbrinjavanja svjedoka koji je zbog prijetnji morao otići iz Osijeka

Problem im Fehirov stan, ne i Glavaševa garaža

Krunoslav Fehir, nesretnik kojeg je Branimir Glavaš izmanipulirao kao maloljetnika te ga pretvorio u zločinca manjeg od puške, po HDSSB-u nije kriv zato što je i sam ubijao zarobljene Srbe, nego zato što je odrastajući iznevjerio mentora

Krunoslav Fehir, policajac i glavni svjedok u procesu Branimiru Glavašu – onom za, među ostalim, nalijevanje akumulatorske kiseline zarobljenim srpskim civilima u ždrijelo – posljednjih je dana opet u središtu javne pažnje. U međuvremenu, otkako nam je nestao iz vida, doselio se u Poreč i radi u lokalnoj policijskoj stanici. Ali, kako prenose kolege iz Istre, tamo se također uselio u stan koji mu je od MUP-a dodijeljen po izuzetno povlaštenim uvjetima, sve do otkupa.

O tome jasno kazuje glavni povjerenik sindikata istarske policije Alen Janičić, navodeći da je otkupna cijena od 600 eura po kvadratu stana za Fehira u Poreču naprosto smiješno niska. Nisu poštovani važeći kriteriji ni lista bodovanja za dodjelu stanova, a slučaj je zakompliciran i činjenicom da je iz istog prostora iseljen drugi policajac s obitelji.

Nema sumnje, pokajničkom svjedoku iz procesa koji se u javnosti dandanas od milja naziva “Garaža” – pa i ratni zločinac Glavaš može po krugu mostarskog zatvora tumačiti neupućenima da je na robiji zbog, recimo, krivog parkiranja – pogodovano je mimo boljih običaja. Opravdanje za takvo stambeno zbrinjavanje ne može se tražiti ni u nezavidnom položaju Krunoslava Fehira koji se iz Osijeka u Poreč zapravo preselio uslijed ozbiljnih prijetnji koje su mu upućivane nakon rečenog suđenja. Ali, to svakako može biti uvjerljiva motivacija vlasti koja probleme nije znala umjesnije rješavati. I teško je ne povjerovati u nju, kad vidimo reakcije koje prate ovu aferu; ista još nije dobila popularni naziv, pa je za potrebe ovog teksta nazovimo, jednostavno, “Stan”.

Okosnica kritike nad slučajem “Stan” odvija se tako na potezu od HDSSB-a, stranke gorespomenutog osuđenika iz slučaja “Garaža”, do HDZ-a čiji su ministri pogodovali Fehiru, a prvenstveno su to bivša premijerka Jadranka Kosor i bivši ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko. Glavna im kritička misao, pak, jest optužba da je osječko-porečki policajac ustvari nagrađen za lažno svjedočenje protiv njihova šefa, idola i mučenika. Nema veze što je tvrdnja pomalo glupa, jer ispada kako je Fehir za navodnu suradnju s HDZ-om, odavno dokončanu, nagradu primio tek u Poreču 2011. godine. Glavaševa nevinost je ionako teza koju oni proturaju non-stop, a za što ne snose nikakvu odgovornost, jer su posrijedi mahom saborski zastupnici ovjenčani imunitetom koji im omogućuje svaku vrst krivokletništva i klevetništva.

Fehir, nesretnik kojeg je Glavaš u ono doba izmanipulirao kao maloljetnika, te ga pretvorio u zločinca manjeg od puške, po njima nije kriv zato što je u ime Hrvatske i sam ubijao zarobljene Srbe, nego zato što je odrastajući iznevjerio mentora. A pritom im je afera “Stan” daleko veći problem negoli je ikad bio npr. onaj tisuću i jedan stan iz kojeg su upravo glavaši diljem zemlje onomad naglavce izbacivali srpske stanovnike, kojih je zatim podosta skončalo po garažama.

Igor Lasić

Zločinima u Sotinu i Novom Selu Glinskom posvećena različita medijska pažnja

Čak i hrvatske žrtve padaju u zaborav

Ovih su dana obilježene dvije godišnjice stradanja Hrvata 1991, jedna u Sotinu kraj Vukovara, a druga u Novom Selu Glinskom, no medijska prezentacija ta dva događaja bila je poprilično različita.

U Sotinu je 14. oktobra obilježeno stradanje 64 Sotinjana, od kojih se 32 nalazi na popisu nestalih, a tužnom skupu prisustvovale su brojne delegacije, uz izvještavanje medija, prije svih HRT-a. Zbog tog zločina 2006. optuženo je 17 osoba. Dvojici je suđeno, ali su pušteni zbog nedostatka dokaza, protiv jednog je postupak obustavljen zbog smrti, a preostalih 14 je nedostupno hrvatskom pravosuđu.

S druge strane, o zločinu u Novom Selu Glinskom od 15. oktobra 1991. u medijima se nije gotovo ništa čulo, iako je Centar za suočavanje s prošlošću Documenta izdao saopćenje u kojem podsjeća na 32 ubijena mještana, čije su kuće spaljene. Documenta navodi da je među žrtvama zločina 17 žena, od kojih jedna 15-godišnjakinja, te da je desetero ubijenih bilo starije od 80 godina. Documenta ističe da se 22 osobe još vode kao nestale i da za taj zločin do danas nitko nije osuđen.

Ovi slučajevi pokazuju da u hrvatskoj javnosti ne postoji samo različit tretman zločina u kojima su žrtve Hrvati i onih u kojima su žrtve Srbi, već da različit tretman mogu dobiti i masovni zločini nad žrtvama iste nacionalnosti. No Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava ne smatra da se tu radi o nekoj namjeri kategorizacije hrvatskih žrtava, već više o tome da ljudi danas imaju sve manje interesa za rat.

– Ono čega se treba bojati jeste da se ne izgubi sjećanje i svijest o onome što je do žrtava dovelo ili da se umjesto pojedinaca prozivaju narodi. Nažalost, nepopravljivi smo ponavljači povijesti – ističe Pusić.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Damir Boras, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Naši se studenti ne žale na korupciju

Kako komentirate anketu portala Educentar po kojoj se svaki četvrti ispitanik poslužio podmićivanjem kod upisa na neku obrazovnu ustanovu, dok je 17 posto studenata priznalo da kupuje ispite?

– Svaka anketa sigurno upućuje na neki problem i nosi poruke koje se ne smiju zanemariti. Nije bitno u kolikoj su mjeri reprezentativne jer zasigurno ukazuju na neke probleme koji postoje u akademskoj zajednici. Kao dekanu Filozofskog fakulteta obraćaju mi se studenti čije probleme rješavamo bez teškoća. Znalo je biti različitih pritužbi, poput mišljenja da su profesori neljubazni prema njima ili da im nisu htjeli priznati neki ispit. No u godinama obnašanja funkcija, prvo prodekana a sad i dekana, nikad nisam imao slučaj da se netko požalio na korupciju, što mi je nezamisliva situacija. Prodaju ispita smatram najnižim postupkom koji se može zbiti u akademskoj zajednici.

Prema anketi, s nekim oblikom korupcije tokom školovanja suočilo se 67 posto ispitanika. Koliko se događa to da “malo novca nikad ne škodi da se progura”?

– Nakon projekta na Sveučilištu imali smo i okrugli stol na temu suzbijanja korupcije u akademskoj zajednici. I naši i strani profesori raspravljali su o toj problematici s istim zaključcima. Naravno da postoje slučajevi koji su moralno neprihvatljivi i nedozvoljeni po svim standardima, poput plagiranja, prepisivanja i ostalog. Istraživanja pokazuju da se takve stvari događaju, a nama članovima akademske zajednice one su putokaz u čemu sve moramo popravljati ponašanje.

Mogu li fakulteti sami riješiti korupciju u svojim redovima?

– Na Filozofskom fakultetu dosta je teških ispita zbog kojih nam se žale studenti, no nitko se nije žalio na korupciju. S kakvim god problemima da nam se studenti jave, mi ih uvijek rješavamo u svojim redovima. Imamo, među ostalim, etičko i disciplinsko povjerenstvo koje raspravlja o svakom slučaju, ovisno o vrsti prijestupa. Znači, imamo određena tijela i propisane procedure kako bismo riješili probleme studenata, koji nam se mogu i anonimno obratiti. Ukoliko sam fakultet ne reagira na pritužbu, oštećeni se može obratiti i Sveučilištu.

Mirna Jasić