Unutar Nobelove zagrade

Ovogodišnja je Nobelova nagrada dodijeljena, kaže obrazloženje, “za unapređivanje mira, pomirenja, demokracije i ljudskih prava, dugo više od šest desetljeća”. Dodijeljena je pritom organizaciji koja postoji manje od dva desetljeća. Ne mora to biti nerješiv paradoks, naravno: Evropska unija izravni je nasljednik Evropske zajednice za ugljen i čelik i Evropske ekonomske zajednice, pa utoliko drži monopol na njihovu tradiciju. Ali ipak, tamo gdje postoji naglašena potreba za naknadnom konstrukcijom i hiperprodukcijom povijesti, obično se može naslutiti nešto poput krize legitimiteta. Pa onda, kao i uvijek kada se očite nelogičnosti prešutno tretiraju kao neupitne očitosti, korisno je postaviti poneko naivnije pitanje. Poput onog: ako je nagrada za mir EU-u dodijeljena za razdoblje u kojem EU-a uglavnom nije bilo, što nam to govori o nagradi, a što o Uniji?

Da norveški Nobelov komitet zasluge za mir pripisuje prema vrlo slobodnim kriterijima, recimo. Što, naravno, nije neka novost. Od Henryja Kissingera pa do Ala Gorea, popis laureata ionako je često popunjavan ridikuloznim izborima. Dodjela plakete Baracku Obami 2009. taj je niz primjereno zaokružila: predsjednik SAD-a na svečanost u Oslo doletio je nedugo nakon najavljenog dodatnog razigravanja američkih vojnih egzibicija u Afganistanu, a s pozornice sišao da bi, dvije godine kasnije, u izravnom prijenosu napeto pratio reality show naručenog smaknuća Osame bin Ladena. Čak ni takvi, evidentno promašeni odabiri Komiteta nisu, međutim, dezavuirali nagradu: vode se, umjesto toga, u politički korektnoj rubrici “kontroverzi”, a dodjela i dalje redovno pokreće prigodne rasprave i komentare.

Provokacija…

Rijetko kada, međutim, kao baš ove godine; zamisao da se doprinosi Unije miru honoriraju u trenutku njene najveće krize, naime, koketira već s provokacijom. Namjera je pritom jasna: umjesto sukoba oko nametnutih mjera štednje i sve izraženije socijalne polarizacije, poručuje nam norveški Komitet, treba se okrenuti idealima na kojima je EU zasnovana. To je, naposljetku, aktualna mantra svih tzv. eurofila. Zato i povratak u rane pedesete u obrazloženju, zato prisjećanje na Roberta Schumana i njegov inauguralni plan trajnog pomirenja Njemačke i Francuske uspostavljanjem zajedničkog tržišta čelika i ugljena. Službena povijest Unije, simbolički okrunjena Nobelovom nagradom, nakon tog se, početnog koraka, retrospektivno pretvara u jednosmjeran, teleološki hod prema realiziranim idealima demokracije i ljudskih prava, a norveški arbitri globalnog mirotvorstva naznačuju njegove ključne etape: od proširenja na Portugal, Španjolsku i Grčku u osamdesetima sve do današnjeg pogleda nade upućenog prema balkanskoj čekaonici, iz koje će prva pobjedonosno izići Hrvatska, a potom, s vremenom, i Crna Gora, Srbija…

Kao i svaki historijski narativ koji operira jednodimenzionalnim i pravocrtnim verzijama zbivanja, i ovaj, međutim, nonšalantno briše epizode koje se ne uklapaju u konačnu viziju mirnodopske, ujedinjene Evrope. Prije svega, kao što su odmah upozorili brojni komentatori, teško osporivu činjenicu da je kontinentalnom miru nakon Drugog svjetskog rata ipak daleko više pomogao Marshallov plan nego postupno stvaranje zajedničkog evropskog tržišta. Zatim, eklatantni cinizam priznanja uručenog za širenje demokracije nedugo nakon antidemokratskog postavljanja tehnokratskih vlada Italije i Grčke. Konačno, nerijetko agresivnu vanjsku politiku najmoćnijih država EU-a: važno je prisjetiti se, recimo, da su prve granice Zajednice za ugljen i čelik obuhvaćale i Alžir, tadašnju francusku koloniju, baš kao što je važno poslušati Tariqa Alija kada, u komentaru ovogodišnje dodjele na portalu “Democracy Now”, upozorava kako su danas sve članice EU-a istodobno i članice NATO-saveza, pa velika većina njih upravo sada, recimo, ratuje u Afganistanu. Ratoborna politika država EU-a pritom samo naglašava fakt da je povijest evropskog ujedinjenja istodobno bila povijest brojnih isključenja: mir koji slavi Nobelova nagrada mir je ostvaren unutar “Tvrđave Evrope”, ali njegova je cijena zato prvenstveno plaćana izvan zidina tog zdanja.

…a i cinizam

Raspravljajući o nasilju, Slavoj Žižek rado citira repliku iz filma Paula Verhoevena “Starship Troopers”. “Nikada ništa nije postignuto nasiljem”, tvrdi tamo jedan lik, na što mu drugi odgovara: “Zanima me što bi na to rekli gradski oci Hirošime.” Nešto slično može se sada reći članovima Nobelovog komiteta, koji nas uvjeravaju da je evropski mir vrijednost koja nadilazi ekonomsku krizu i socijalne nemire: kažite to iračkim građanima koje su ubijale britanske i njemačke trupe, kažite to Afganistancima na koje pucaju poljski i španjolski vojnici, kažite to Libijcima koje su prošle godine bombardirali danski i francuski avioni… A ako nešto lošu šalu norveških sudaca pretvara u teže podnošljiv cinizam, onda je to činjenica da su nagradu odlučili dodijeliti upravo onda kada se ovaj niz sve uvjerljivije može nastaviti unutar granica Tvrđave: kažite to još i nezaposlenim Španjolcima, grčkim demonstrantima i francuskim sans-papiers.

Nastala na ideji sprečavanja nacionalnih sukoba tržišnim sredstvima, Unija danas funkcionira kao politički okvir koji upravo tržištu omogućuje zaoštravanje nešto drukčijih sukoba: prvenstveno onih klasnih. Povijest ujedinjenja kao povijest isključenja, dakle, nastavlja se: više nego ikada podijeljena na centar, poluperiferiju i periferiju, na bogate i siromašne, zaposlene i nezaposlene, elite i narod, EU se ubrzano udaljava od ideala kakve proklamiraju neuvjerljivi politikantski krokiji poput onoga što ga je upravo skicirao Nobelov komitet. Odatle i potreba da se konstruiraju pojednostavljene povijesne naracije, kratke i lako razumljive pripovijesti satkane od fraza i parola. Sve ono što bi takve priče moglo zakomplicirati – epizode kolonijalizma, militarizma, društvene segregacije – pritom se spontano precrtava i temeljito briše iz aktualne jednadžbe društvene nejednakosti. Sada, konačno, imamo i naziv za tu računsku operaciju: sklanjanje unutar Nobelove zagrade.