“Ne” obrazovnim korporacijama

Početkom godine sindikat Akademska solidarnost objavio je Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju, doktrinarni tekst o važećoj strategiji te alternativama državne politike u pripadajućem sektoru, ali i u širem društvenom kontekstu. Ovih dana, pak, ista je zajednica u suradnji sa dvjema slovenskim adresama – Visokoškolskim sindikatom Slovenije pri Filozofskim fakultetom u Ljubljani, te skupinom Angažirani – potpisala Rezoluciju protiv privatizacije visokog obrazovanja. Proglas je to koji u bitnom proizlazi iz Deklaracije, ili zajedničkog koncepta temeljenog na kritici (neo)liberalnog kapitalizma, aktualno nadirućeg te sistemski fatalnog u domeni znanosti i visokog obrazovanja, ali se pažnja ovom prilikom usmjerava na pojedine istaknutije aspekte problema. Ponajprije su to procesi državnog pogodovanja komercijalizaciji rečenog sektora, odnosno javnog dobra, u svrhu otvaranja istog tržištu, i prelijevanja javnih vrijednosti k privatnicima što tu nalaze prostor za dodatnu akumulaciju kapitala, a ona se uvijek odvija nauštrb integralnog društva.

Tzv. racionalizacija

Rezolucija je tekst znatno manji od Deklaracije, no zajednička njihova političko-aktivistička platforma ogleda se već u njegovu uvodu, gdje supotpisnici podsjećaju da u novije doba “svjedočimo restrukturiranju i ekspanziji kapitalističkog sustava koji načine stvaranja i crpljenja bogatstva te odnose moći vraća na razinu od prije Drugog svjetskog rata”. Novi načini akumulacije kapitala smjeraju, među ostalim, na opću privatizaciju javnih dobara, što na koncu dovodi do kobnog preoblikovanja ideje javnog školstva i samog znanja. A to je dio priče koji nam je uvelike promaknuo, i još uvijek izmiče nefokusiranoj društvenoj pozornosti: pojedini krovni međunarodni dokumenti, koje rezolucija precizno navodi, ispisani pod utjecajem Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije i OECD-a, transformiraju pristup obrazovanju koje se više ne shvaća kao ljudsko pravo i svima dostupno javno dobro nego kao “usluga podređena tržišnim zakonitostima”. Ono postaje vrsta proizvoda, “jedno od oruđa akumulacije privatnog kapitala”, čime se “diskriminira većina stanovništva” koje, međutim, još uvijek u cijelosti financira školstvo kroz proračun.

Naročito efikasan instrument podrivanja takvog javnog dobra i njegova mjesta u društvenoj svijesti jest tzv. racionalizacija, zapravo sistematično rezanje proračunskih sredstava za visoko obrazovanje i znanost. Time se javne institucije tjeraju na uvođenje školarina – koje, uza sve, osiguravaju novo izdašno tržište privatnim bankama – kao i na sklapanje “javno-privatnih partnerstava” s privatnim kapitalom, no pri čemu javni dio tog para ostaje u podređenom položaju.

Okolnosti u kojima dolazi do asimetričnosti potonje simbioze u rezoluciji su pobliže rastumačene; preporučljivo je stoga vidjeti čitav taj neveliki tekst na internetskoj adresi www.slobodnifilozofski.com. Ipak, spomenimo još zaključak da je nametnutim procesima zajedničko podruštvljavanje privatnih troškova i privatizacija društvenih sredstava i vrijednosti, dok se narav sveučilišta izobličuje guranjem znanstvenih prioriteta u sjenu pragmatičnog, a svakako komercijalnog transferiranja pukih tehnika iliti vještina. “Ono što se generacijama stvaralo na dobrobit svih”, navodi se, “postat će privatno vlasništvo nekolicine.” Sastavljači ovog teksta zato apeliraju na zaustavljanje procesa daljnje privatizacije i komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja, u pogledu financiranja i u pogledu vlasništva. Rezolucija u zaključku ističe zahtjeve da se privatne ustanove više ne financiraju javnim sredstvima, i da se precizno urede odnosi između javnih i privatnih adresa u sektoru.

Ugrožena prava

Također, zahtijeva se onemogućavanje rada u dotičnim privatnim ustanovama, zaposlenima u javnim. Takva se praksa pokazala skupom po javni interes u npr. zdravstvu, a rezolucija ne zaboravlja niti ugrožena radnička prava zaposlenih u privatnim kućama koje surađuju s javnim znanstvenim i visokoškolskim institucijama, pri čemu su nerijetko šikanirani o – faktički – javnom trošku, a za račun privatnog vlasnika poduzeća, pa se traži dokinuće i tih poslovnih relacija.

Značajan je to prilog čak i nedavnoj polemici – ako to nije pretjeran izraz za ono čemu smo svjedočili – o nedorečenom zakonodavstvu u području visokog obrazovanja i znanosti, ali Rezolucija protiv privatizacije visokog obrazovanja donosi još jednu dodatnu vrlinu u naš društveni prostor. Posrijedi je, naime, moment alternativno-političke kooperacije s navedenim zajednicama iz susjedne Slovenije, kao rijedak nam pokazatelj iznimno konstruktivne prekogranične suradnje.

O tome ponešto kazuje i naša sugovornica uz ovaj članak, Uršula Lipovec Čebron, antropologinja s ljubljanskog Filozofskog fakulteta. A prilog je to i našoj staroj tezi o avangardnom karakteru organizirane akademske borbe – prvo studentske, zatim i šire – za privatnim kapitalom ugrožen javni, tj. najširi društveni interes u Hrvatskoj, kao i globalno. O toj, i dalje sistemski marginaliziranoj kvaliteti, u većini domaćih medija, hipnotiziranih gravitacijom financijaški nastrojenog Bruxellesa, čuju se uglavnom pogrde.

EU ima prednosti, ali uzrokuje i puno štete

Uršula Lipovec Čebron, Sveučilište u Ljubljani: “Rezolucija govori o veoma sličnim trendovima koji se ističu u Hrvatskoj i Sloveniji. A jako je važno da svi mi, znanstveni istraživači i ostali građani, na to gledamo kao globalni i transnacionalni problem, a ne lokalni, nacionalni. Hrvatska uskoro postaje članica EU-a, i drago mi je što rezolucija također ide tome ususret, u našoj zajedničkoj inicijativi. EU ima svoje prednosti, ali uzrokuje i puno štete. U slovenskom prijedlogu novog zakona i visokom školstvu veoma je izražen pritisak EU-a da tržište otvorimo stranim, privatnim sveučilištima, odnosno obrazovnim korporacijama. Nije problem u tome što je riječ o strancima, niti mislimo da Sloveniju treba hermetički zatvoriti, nego smo nezaštićeni uslijed izostanka vlastite vizije razvoja visokoškolstva. A sveučilišta o kojima je riječ samo iznose javni novac, ništa ne vraćajući društvu. Ne smije se tako aplicirati sugestije iz EU-a, bez preispitivanja i vlastitog stava o budućnosti. Ova je hrvatsko-slovenska suradnja tako važna upravo zbog lakšeg i boljeg stjecanja strateškog pogleda na problem u globalnom kontekstu, u kojem se nalazimo. Zajedno ćemo lakše vidjeti da npr. rad agencije koja akreditira studijske programe ne smijemo dopustiti u obliku koji bi ugrozio autonomiju sveučilišta, kao što ne smijemo pristati niti na mogućnost da pedagoški suradnici djeluju po neograničenoj satnici, budući da su već sad prenapregnuti. Sve te napore u javnom interesu, dakle, uspješnije ćemo svladati zajedno.”