Kriza? Koja kriza? Pa kriza kapitalizma, budalo!

Potrebna je malo veća neobaviještenost – a o narcističkom poremećaju domorodačkih ličnosti, koje bi po logici svojih akademskih struka nešto trebale i misliti, da i ne govorimo – pa da se može blebetati o tome kako u nas pravog kapitalizma (čitaj: a kamoli njegove kritike) nema. Jer da je ovo neko kleptokratsko, banditsko, korumpirano društvo, za koje ni zakoni epohalnih društveno-ekonomskih formacija ne vrijede. Pa onda, logično, naročito ako oni koje još uvijek zovemo političarima o tome ništa ne govore (što nije isto kao i da ništa ne znaju: trebamo razlikovati vladajuću ideologiju od ideologije vladajućih!), u nas nema ni političke krize?! Jer, ako se društvo možda i batrga u krizi, za političku zajednicu i njene pripadnike vlada ugodno institucionalizirana depresija u kojoj – kao u svakom nesvjesnom – nema realnih proturječja.

No, je li tome tako? Nema li, već ili još, dovoljno žrtava klasne borbe frakcija vladajućih za vlast u privredi i društvu da bismo mogli govoriti o političkoj i društvenoj krizi? U jednoj drugoj, plodotvornijoj konceptualizaciji, to znači da društvom danas vlada, baš od strane vlasti uvedeno, “redovno izvanredno stanje”, a nitko u mainstreamu ne poziva na komunistički odgovor takvoj “maloj bari punoj krokodila”: uvođenjem “pravog izvanrednog stanja”, kako možemo označiti ustanak “donjih klasa” protiv svoje potlačenosti i razvlaštenosti.

Pozitivizam “ekonomskih analitičara”, koji se pozivaju čas na ovog, čas na onog kejnzijanca svjetski zvučnog imena, koji posjeti Hrvatsku, da bi se iza takvog, za kojeg misle da bi ipak mogao biti autoritet i vlastima, usudili predložiti nežurenje u eurozonu (kao da u njoj već nismo de facto), blagodati kliznog tečaja (koje nam patroni u centru ne odobravaju) itd. i sl., zaista grebe po površini, pokazuje samo vrh sante ledenog brijega ili koju već metaforu izabrali.

Priča da će – pošto se pravima radnih ljudi plaćaju “greške” financijskog i realnog sektora, za koje oni nisu krivi – financijska i ekonomska kriza jednom, u budućnosti, postati socijalna i politička, ima realne posljedice “proizvodnje pristanka”. Jer, ta budućnost je – decenijama kronično, a posljednjih pet godina i akutno – na djelu i svaka “sektorska” analiza, znamo to još od Foucaulta, samo je način discipliniranja stanovništva da tu opačinu bespogovorno podnosi. Pozivajući u našim novinama njemačku politiku da iskaže više solidarnosti spram rubnih evropskih zemalja, poput naše, i dozvoli im ne samo štednju već i izvoz baš naših proizvoda, uvozom baš u Njemačku, “zaboravlja se” da tamošnji moćnici naše novine i druge medije ne čitaju. Oni ih, naime, dobrim dijelom posjeduju. A to vrijedi i vrijedit će još više i za druge ovdašnje proizvode, kojima će poneki domoroci (još ih je previše i preskupi su), u sretnom slučaju, biti pridodani.

Ono do čega naši ekonomski analitičari ne dolaze, jer govore iz pozicije anakronistične nacionalne ekonomije, jesu fenomeni nastajanja jednog “društva za drugo društvo”. Većina na periferiji, među “proleterskim narodima”, ponovno treba patiti, da bi još samo manjina, a ne više ni većina u centru, uživala blagodati pripadanja “buržoaskim narodima”.

Otkada je socijalizam kao najambiciozniji projekt 20. stoljeća, a možda i cijele historije, suspendiran iz političkog mainstreama današnje Evrope, na djelu je ne samo kriza postojećeg načina proizvodnje (u privredi i društvu u cjelini), već i kriza sposobnosti suočavanja s takvom krizom. I tu je moment istine u laži naših slijepih koka analize koje ipak pronađu zrno: one vide da (onesposobivši se i vlastitom voljom, u postupcima dobrovoljnog ropstva, za analizu današnjeg kapitalizma) ne vide krizu!

A kriza na djelu može biti samo dvojaka: a) ili je riječ o krizi konjunkture, krizi kapitalističkog ciklusa, koju će sam kapitalizam, svojim transformacijama, nadići i ponovno se normalizirati; b) ili je riječ o strukturnoj, pa možda i terminalnoj krizi kapitalizma kao takvog, koja će se razriješiti izlaskom iz kapitalizma. Puno znakova govori da je globalno na djelu ovo drugo. No, nijedno (raz)rješenje NIJE i ne može biti bezopasno i za većinu ugodno. Doživimo li rekuperaciju kapitalizma – a danas je to svakome tko misli, a ne mulja javnost, teško zamislivo stanje neke kapitalističke normalnosti nakon krize – u njemu bi ovi krajevi, ostanu li prikačeni na euroatlantski svijet, postali provincija globalnog kapitalizma, čije središte se, svim američkim i EU “mirotvornim” intervencijama usprkos, seli (a po nekima samo vraća) u Aziju. U tom smislu će blizina i udaljenost od centra za jugoslavenske zemlje obrnuti smjer. Umjesto sadašnjeg od zapada prema istoku, smjer buduće ovisnosti bit će od istoka prema zapadu, u čemu ima neke “epohalne” pravednosti (iako bi veća išla izmijenjenom linijom jug-sjever).

Da mogućnost terminalne krize kapitalizma nije neko naopako romantično preuveličavanje, u stilu teorija sloma prošlosti (koje su se zauzimale za jednokratan aktivni čin obaranja kapitalizma, najčešće zagovaranjem revolucionarnog generalnog štrajka, na nacionalnom i internacionalnom nivou), govore mnogi indikatori. Količina nasilja pomoću kojeg se kapitalizam “regulira”, održava i vodi izvanrednim operacijama “kriznog menadžmenta” u privredama i politikama, govori o izmicanju stvari izvan kontrole. Pa koliko god “kreativna destrukcija” i “kapitalizam katastrofe” mogli biti uračunati u svjesne politike vladajućih, količina autodestrukcije većine društava (od socijalne države do ekologije) govori da tako neće moći još dugo. “Izlaz iz kapitalizma” je naravno višeznačna oznaka, a ona i zavodi. U smislu mogućnosti postojanja neke jednokratne svjesne odluke nekog centra moći, a ne procesa ustrajne, epohalno trajuće, nove klasne borbe. Jer – a to bi mogla biti pouka “mračnog raspada” povijesnih socijalizama – ni polustoljetne vladavine poredaka koji su imali ambiciju nadići kapital odnos (a ponekad su, suprotno današnjim tvrdnjama, u tome i uspijevali!), nisu bile dovoljne da spriječe kapitalističku restauraciju na suviše mnogo mjesta u Evropi. Činjenica da EU, naoko paradoksalno a ustvari dijalektički razumljivo, postaje, u svojoj provincijalizaciji, jedno od centralnih mjesta kriznog ispoljavanja današnjeg kapitalizma, možda je naša šansa. No, pitanje je da li ćorave koke koje su ispljunule prvo zrno na koje su nabasale, mogu naći drugo?