Smiješna strana kadroviranja

Usprkos tome što se zna da Srpska napredna stranka, bez obzira na impozantni broj radikala koji su se “presvukli” i pretrčali u naprednjake, nema baš previše kadrovskih potencijala, ono što se danas događa u zemlji Srbiji bilo bi smiješno da nije sasvim službeno i ozbiljno. Na stranu početni problemi, na primjer s Jorgovankom Tabaković, guvernerkom koja je u Narodnu banku Srbije zasjela nakon brzopotezne izmjene zakona, zbog čega i Evropljani i MMF gunđaju sve otad. Žena ima doktorat, ne govori, doduše, engleski jezik, ali njeni suradnici (listom iz ešalona demokrata) govore. Na stranu čak i Oliver Antić, savjetnik predsjednika Tomislava Nikolića, poznat što je krajem 1990-ih izbacivao profesore s beogradskog Pravnog fakulteta – među ostalima i Vojina Dimitrijevića – a koji je prije koju godinu bio optužen u kragujevačkoj “aferi indeks”; njegova je optužnica, najprije, izdvojena iz postupka protiv više desetaka suoptuženih, zatim prebačena u Beograd, da bi tužiteljstvo na kraju naprasno odustalo od nje. Zašto, do dana današnjeg javnost nije saznala.

Velika čistka

No, trenutno su na dnevnom redu smjene svuda gdje se one mogu provesti, a kadrovi koji dolaze posve su suprotni tzv. departizaciji, koju su sve stranke obećavale prije svibanjskih parlamentarnih izbora. Tako su – ničim izazvani, jer formalni je razlog bio taj što je tabla novosadskog Kulturnog centra ispisana latinicom, a ne ćirilicom koja je službeno pismo – s mjesta direktora Kulturnog centra Novog Sada brzopotezno smijenili književnika Lasla Blaškovića, na zahtjev patriotskih “Dveri”, koje su u vlast ušle nakon što su naprednjaci i ekipa premontirali već izabranu novosadsku vlast predvođenu demokratima. Neki su komentirali da nije problem u latiničnoj tabli, već u Blaškovićevom nesrpskom imenu, a on sam – iako je na mjesto upravnika KC-a izabran javnim natječajem – nije bio iznenađen, jer su ga radikali, koji su od 2004. godine na vlasti u tom gradu, već bili izbacili s mjesta glavnog i odgovornog urednika časopisa “Polja”. Novi direktor je Andrej Fajgelj, pokretač “Međunarodne inicijative za praćenje antisrbizma”, koji je doktorsku tezu “Usporedna frazeologija i ideologija u epici: Homer, francusko viteško pjesništvo, gusle” obranio u Francuskoj.

U istom gradu, na mjesto direktora Pozorišta mladih namjerio se Dragan Marinković Maca, glumac, voditelj i sudionik nekoliko realityja u Srbiji, iz kojih ga javnost pamti po priličnoj dozi nepristojnosti. Protiv njega se digla kuka i motika u dijelu medija, iako je on – ruku na srce – barem kvalificiran za tu funkciju, ima diplomu sarajevske Akademije za scenske umjetnosti, bio je najbolji student u generaciji i reality nipošto nije jedino u čemu se okušao. Na kraju se sam povukao “zbog svega što je o njemu izrečeno”.

Uslijedili su oni čija aktualna ili buduća imenovanja izazivaju smijeh i pitanja čime su se kvalificirali. Tako je estradni menadžer Saša Mirković (poznat po suradnji s Marijom Šerifović i Jelenom Karleušom; s obje se posvađao!), inače direktor lokalne Timočke televizije u Zaječaru, predviđen za direktora Direktorata za zrakoplovstvo! Jedina kvalifikacija mu je, osim što je vrlo agilni stranački preletač i skandal-majstor, da je u Glavnom odboru naprednjaka.

Povratak otpisanih

Dragana Milošević, balerina “Zvezda Granda”, sudionica “Farme”, studentica hotelijerstva i volonterka u SNS-u, postala je asistentica direktora Elektroprivrede Srbije, a to radno mjesto i ne postoji po sistematizaciji. Direktor JP Koridori Srbije treba postati Dmitar Đurović, naprednjak i vlasnik dvije firme koje su u gubicima. Za članicu Upravnog odbora niškog Aerodroma predložena je veterinarska tehničarka. Za direktora Kolubare, najvećeg rudnika ugljena u Srbiji, postavljen je naprednjak Milorad Grčić, dosad vlasnik ugostiteljske radnje “Fantazija” u Obrenovcu, najprije kafića, potom igraonice s poker aparatima, a najzad pečenjare; kažu, on bar nešto zna o tome kako se mast pretvara u kalorije. U Ministarstvu pravosuđa danas rade jedan novinar upamćen po jeziku mržnje, koji je bio dio medijske hajke koja je prethodila ubojstvu premijera Zorana Đinđića 2003. godine, zatim nekadašnji radnik Službe sigurnosti u vrijeme političkih atentata na Vuka Draškovića i još neke, a na mjestu pomoćnika ministra našao se pravomoćno osuđeni zbog toga što je u kavanskoj tučnjavi pivskom bocom udario suparnika u glavu (ovaj mu je, doduše, potom odgrizao dio uha). O Ministarstvu kulture, gdje je ministar osoba koja je promovirala knjigu ratnog zločinca, a za medije zadužen nekadašnji urednik ratnohuškačkog TV dnevnika, već je sve rečeno.

Ima toga i bit će toga još. Kako se šuška, vlast bi leđa htjela vidjeti i direktoru Beogradske filharmonije Ivanu Tasovcu, a ima još onoliko javnih ustanova, izdavačkih kuća, poduzeća, direktora, tajnika, službenika i, da se ne zaboravi, preletača. Što reče pjesnik: “Ćeraćemo se još.”