Ne treba vam nafta za protagonističku demokraciju!

Foto: Jovica Drobnjak

Zamolili smo profesora Michaela Lebowitza da nam prokomentira nedavno završene izbore u Venezueli. Ljubazno se odazvao našem pozivu i odgovorio nam na pitanja vezana uz Cháveza, Venezuelu, izgradnju socijalizma za 21. stoljeće i budućnost Bolivarske revolucije. Naš sugovornik je ekonomist i profesor emeritus na sveučilištu u Vancouveru u Kanadi, a prije osam godina bio je na mjestu savjetnika u Chávezovoj vladi.

Što se može očekivati od Chávezovog četvrtog mandata? Naravno, uzimajući u obzir njegove prethodne političke dosege u protekloj deceniji.

Mislim da je važno shvatiti koliki je opseg promjena koji se zbio u Venezueli pod Hugom Chávezom. Venezuela je imala rentijersku ekonomiju koja se oslanjala na prihode od prodaje nafte. Kultura koja se razvijala oko prodaje nafte bila je većinom obilježena korupcijom i klijentelizmom. Venezuela je patila od posljedica primjena neoliberalnih politika koje su uključivale socijalna rezanja, prekid subvencioniranja osnovnih potrepština i opći proces privatizacije. Situacija u Venezueli početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najkatastrofalnijih. I to u Južnoj Americi u kojoj je u to vrijeme katastrofalna ekonomska situacija bila jedna od uobičajenijih stvari (otprilike kao danas politika stezanja remena u Evropi). Kad je, dakle, Chávez krajem te decenije dobio izbore, u vladu je ušao uz potporu društvenih pokreta, siromašnih slojeva, ali i dijela srednjeg sloja koji je uvidio da se tako dalje ne može. U vrijeme njegova dolaska na vlast, na Zapadu je na djelu bio pokušaj implementacije tzv. trećeg puta po formuli – dobar kapitalizam plus neoliberalizam u ekonomiji. Sam Chávez vrlo je brzo uočio da su te dvije stvari zapravo povezane i zajednički ih je otpravio iz Venezuele. Uglavnom, ono što je Chávez napravio od odlučne je važnosti. Preusmjerio je zaradu od nafte u obrazovanje i zdravstvo, što je bilo krajnje neophodno učiniti, pogotovo za siromašne koji čine većinu stanovništva zemlje. Na ovakve se mjere, istina, može gledati kao na populističke, ali se s druge strane na njih može gledati i kao na zadovoljavanje realnih, osnovnih potreba ljudi, što im onda omogućava razvoj i reprodukciju.

Novi tip socijalizma

Naravno, nije redistribucija naftnog bogatstva ono jedino što karakterizira Venezuelu i njezin politički put. Tu se radi o mnogo široj slici koja uključuje i jačanje demokratskih i političkih kapaciteta samog stanovništva. Uključuje i stvaranje institucija koje ljudima dozvoljavaju da imaju utjecaj na procese koji ih se tiču. I osobno sam pisao o razvoju općinskih vijeća, zatim institucija na nivou lokalnih susjedskih zajednica u kojima ljudi dobivaju mogućnost da se uhvate ukoštac s problemima koji se tih zajednica tiču. Takva općinska i mjesna vijeća, kad se pojave širi problemi, prerastaju u svojevrsne komune. Chávez je to nazvao osnovnim ćelijama nove socijalističke države. Paralelno s tim ide i proces razvoja radničkih vijeća. Da ponovim, riječ je o stvaranju uvjeta u kojima sam narod dobiva mogućnost da razvije sve svoje potencijale. Bolivarska revolucija narodu vraća njegov ponos i dostojanstvo.

Sve su to vrlo važna postignuća. Međutim, ne ide u tom procesu sve glatko i važno je prepoznati kontradikcije unutar chavizma. Tri su grupe problema i tendencija. Prvi problem nastaje u samoj bazi socijalnog pokreta, u samim komunama i dijelovima radničke klase. Drugu grupu čine oni pojedinci koji su izrasli skupa s Chávezom, ali su se uslijed svoje bliskosti s vlašću obogatili i svojim klijentelističkim odnosom i korumpiranošću prigrlili nemali dio prihoda. Takvi navaljuju da se s revolucijom završi jer su se, eto, oni snašli. Zovu ih često “boli-buržoazijom”. Treći su oni koji su potpuno predani nastavku revolucije, ali se strogo drže partijske hijerarhije, odnosno planovi se, prema njihovom mišljenju, hijerarhijski trebaju proraditi prije nego se u njih krene. Sam Chávez vrlo je jasan u svojoj podršci narodu, a i svjestan je teorijske važnosti izgradnje baze te prepuštanja inicijative samim ljudima, koji će onda dobiti mogućnost da se samoizraze i razviju svoje kapacitete. Chávez je ujedno strpljiv i često daje podršku i onima koji ne dijele u potpunosti s njim orijentaciju u pogledu razvoja društva.

Što će se desiti u njegovom narednom mandatu? To ovisi o klasnoj borbi unutar samog Chávezovog kruga. Borba će se odvijati u okviru njegove partije (PSUV – Partido Socialista Unido de Venezuela), koja sadrži sve spomenute elemente, ali je hijerarhija dominantna, što često demoralizira ljude na terenu. Pretpostavljajući da će s Chávezovim zdravljem sve biti u redu, moguće je da će pravac revolucije ovisiti i o inicijativama koje dolaze s terena. Chávez u tom smislu nakon ovih izbora kani stvoriti širu političku frontu sastavljenu od PSUV-a, drugih stranaka ljevice i samog socijalnog pokreta. Borba će se, dakle, voditi oko različitih snaga unutar chavizma i mnogo će toga ovisiti o tome koliko će sam Chávez biti sposoban sve te različite orijentacije objediniti.

Danas u Venezueli postoje dva tipa političkog i ekonomskog sistema. Možemo li govoriti o koherentnosti i konzistentnosti u supostojanju venecuelanskog kapitalizma i socijalizma?

Bitno je shvatiti da je proces tranzicije uvijek nekoherentan i često disfunkcionalan. Kad elementi novoga koegzistiraju s elementima staroga, neizbježno je da jedno deformira drugo. Svaka funkcija je manje efikasna nego što bi to bila u nedostatku one druge funkcije. Ili drugim riječima, iz perspektive starog, problem nekoherentnosti proizlazi iz pokušaja uvođenja novog, i vice versa, iz perspektive novog, problem je u nastavku egzistiranja starog. Unatoč procesu u kojem je privatizacija zakočena, a ekspandirao državni sektor, usporedno s čime se uvode samoupravni mehanizmi na nivou lokalnih zajednica i tvorničkih pogona, kapitalizam je i dalje prisutan u bankarskom sistemu, u velikim latifundijama i agrikulturnim sistemima, u medijima te u uvoznom sektoru i sektoru prerađivačke industrije. Ako Venezuela i nadalje bude htjela graditi novi tip socijalizma, morat će nadvladati ove oblike kapitalizma. To bi trebao biti prioritet. Meni se daleko najvažnijim čini produbiti i ojačati socijalističke elemente, posebno u pogledu jačanja radničkog samoupravljanja i povećavanja demokratske moći same baze. Chávez je prije koju godinu dao jednu važnu izjavu. Govoreći o državnom sektoru u naftnoj industriji, u proizvodnji aluminija, iskopavanju rudače itd., kazao je: “Ono što sad imamo je državni socijalizam. Bez radničke kontrole, ne možete imati pravi socijalizam.” Slažem se s time i mislim da se takvim pitanjima pod hitno treba nastaviti baviti i da je to pitanje bit klasne borbe.

Dosezi i ograničenja kooperativa

Naša javna televizija (HRT) nedavno je emitirala prilog o izborima u Venezueli. Praktički su se svi sugovornici u njemu složili da Chávezova vlada socijalnim mjerama potkupljuje posebno siromašni dio stanovništva. Što mislite o tim prigovorima?

Dakle, nisam siguran da takve društvene reforme mogu biti loše, čak i uz eventualno postojanje potkupljivanja, budući da se ovdje radi o enormnim materijalnim manjkovima kod siromašnih ljudi, što je rezultat upravo kriminalne politike bivših vlada koja se prema njima vodila. Uostalom, osiguranje zdravstvene zaštite, regularnog obrazovanja i stvaranje normalnih uvjeta stanovanja esencijalne su stvari za razvoj ljudskih mogućnosti. Tko bi to mogao kritizirati?! Usporedimo samo takve politike s ovom aktualnom politikom stezanja remena koja zapravo kažnjava stanovništvo, posebno onaj siromašni dio, i to za katastrofu koju je stvorio sam kapitalistički poredak. Usporedimo Chávezovu politiku s politikama potkupljenima od strane banaka. Čini mi se da su sudionici te televizijske emisije zapravo takvim izjavama više otkrivali nešto o samima sebi nego što su govorili o učincima Chávezove politike.

Kao svojevrsna alternativa korporativnom kapitalizmu u Venezueli je nastao sistem kooperativa. Ima li napretka na tom području?

S obzirom na broj uspješnih kooperativa, mogli bismo reći da postoje velika ograničenja u tome da u kooperativama vidimo potpunu alternativu dominirajućem kapitalizmu. Mnoge od njih su, baš kao i mala poduzeća ili kooperative bilo gdje u svijetu, jednostavno propale. Postoji dosta slučajeva uspjelih kooperativa u ruralnim područjima. Međutim, čini mi se da sistem kooperativa treba shvatiti kao jednu veliku školu socijalizma u kojoj su ljudi dobivali mogućnost da iskuse procese donošenja odluka i njihovu primjenu. Inače, realnom mi se alternativom korporativnom kapitalizmu čini radničko upravljanje u državnim poduzećima.

Ima li nečega iz vencuelanskog političkog projekta što bismo mogli primijeniti u Evropi?

Naravno! Ne treba vam nafta da postanete protagonist demokracije! Ne treba vam nafta da osnujete komunalna vijeća koja će donositi odluke od važnosti za vaše susjedstvo, kvart, mjesnu zajednicu ili općinu. Ne treba vam nafta da uvedete radničko upravljanje i da uvedete transparentnost u poslovanju kako javnih tako i državnih poduzeća. Venezuela je u tom smislu poduzela važne korake u protagonističkoj demokraciji, gdje sam narod kroz svoje djelovanje mijenja ne samo svoje okolnosti nego i samoga sebe. To se, ne zaboravimo, dogodilo u siromašnoj zemlji u kojoj su dotad cvjetali samo klijentelizam i korupcija. Mišljenja sam da su evropske zemlje u situaciji da krenu istim ili sličnim putem, a da pritom izbjegnu mnoge od venecuelanskih problema.

Bolivarska revolucija daje nadu

Što će se dogoditi s Bolivarskom revolucijom i socijalizmom za 21. stoljeće u narednom razdoblju?

Na nedavno završenim izborima bilo je od presudne važnosti poraziti desnicu, koja je namjeravala vratiti sat unazad. Chávezova pobjeda vrata Bolivarskoj revoluciji i nadalje drži otvorenima. Pobjeda nije važna samo za Venezuelu nego i za Južnu Ameriku generalno. Ona nije samo važna vladama bliskima Chávezovoj (Bolivija, Kuba i Ekvador) nego i onim vladama koje su ojačale upravo zbog inzistiranja Venezuele pod Chávezom na suverenosti Latinske Amerike. Naravno, socijalni pokreti ne samo u Latinskoj Americi nego i drugdje, Bolivarskom revolucijom dobivaju neophodnu nadu.

Još uvijek nije jasno kakav će utjecaj ova pobjeda imati na lokalne izbore koji se održavaju u 12. mjesecu. Naime, kandidati Chávezove partije nemaju tako dobre veze i takav ugled kao sam predsjednik. Ne mogu ni imati. Problem je što su neki od njih na samom terenu dosta nepopularni. To bio moglo voditi ili biračkoj apstinenciji ili okretanju drugim lijevim kandidatima, kad govorimo o lijevom biračkom tijelu. Ti drugi lijevi kandidati podržavaju Bolivarsku revoluciju, ali ne i samu politiku PSUV-a. U svakom slučaju, sve ćemo to tek vidjeti, a meni se osobno čini da će ti izbori biti dobra prognoza za daljnje borbe unutar samog chavizma.