Komorna zabava i istinski odlikaši

Na kraju ovogodišnjega, sedmoga Zagrebačkoga međunarodnog festivala komorne glazbe ZagrebKOM, posjetitelj je mogao pet minuta stojeći pljeskati, spustiti se stepenicama na čijem vrhu stoji pozdravna ploča (“Udari joj zaglavni kamen…”) s imenom kraljevskog veličanstva Franje Josipa iz 1895., potpisati peticiju za budućnost festivala i napustiti zgradu zagrebačkog Musikvereina do, nadajmo se, sljedeće jeseni. Koncerti su i ove godine bili vrhunski, muzičari su sa svih strana svijeta jedva čekali da nastupe pred zagrebačkom publikom: rezime odlično obavljenog festivalskog posla. Salonski ivent, zagrebački izvozni brend, jednostavno odličan koncert? Koga zanima što se sviralo? Kako nekome savršeno nezainteresiranom za komornu muziku romantizma i 20. stoljeća, za klasičnu glazbu općenito, dokazati da je ZagrebKOM točan kulturni proizvod, jedan od rijetkih europskih vrhunskih festivala takvog žanra?

Kako pokazati da je takav međunarodni komorni festival stvar općega kulturnog dobra – pitao se u programskom predgovoru direktor festivala Dalio Despot, pritisnut činjenicom totalne ignorancije Gradskog ureda za kulturu.

Ruka koja prčka

Financijskih problema bilo je i prijašnjih godina i nema svrhe ponavljati u kolikoj je mjeri zagrebački Gradski ured za kulturu (ne)raspoložen za programe svakoga izvaninstitucionalnoga kulturnog pogona. Ima, međutim, razloga detaljno otvarati probleme s kojima se susreće nezavisna kulturna produkcija, jer oblik i sistem njihovog financiranja gradske vlasti uporno izvrću u formu jeftinoga politikantstva. Preciznije, ako je ZagrebKOM-u Grad Zagreb, putem javnog natječaja na koji se festival prijavio, dodijelio 150.000 kuna iz fonda Turističke zajednice Grada Zagreba, a to je svota s kojom se budžet (od gotovo 500.000 kuna skupljenih drugačije i na drugim natječajima) jedva može zatvoriti, zašto onda treba mjesecima obilaziti urede, mjesecima čekati odgovor i sastanak zbog vlastitog “slučaja”? Zato što Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport mora odobriti isplatu (ranije i legalno dodijeljenih) sredstava Turističke zajednice, a ove godine čelnici te institucije odlučili su to uskratiti.

Tko su čelnici i tko je Ruka koja sitnim škaricama uporno prčka po krojnom arku svega što joj se u momentu ne sviđa u “kulturnoj proizvodnji” grada, teško je reći: sigurno nije ljubazni činovnik Tedi Lušetić, ali negdje na osovini između pročelnika Ivice Lovrića, načelnika svih gradskih kulturnih opcija Duška Ljuštine i čelnika an sich, gradonačelnika Milana Bandića, stvar s izvaninstitucionalnom produkcijom kulture stoji loše, pa i sve gore.

I možda imate pravo, kad kao većina građana tvrdite da vas uopće ne zanimaju imena službenika lokalne uprave, jer se znaju njihova zaduženja. Ali, ovdje ih navodimo kao primjer kronologije prokušanoga, ležernog spina za kulturnjačke naivce koji ne vide razliku između legislativne i izvršne gradske vlasti, pa ih se bez muke uvlači u igrokaz na temu “pojma nemamo tko je sad nadležan”. Navodimo ih i stoga što se direktor festivala Despot danima nakon završetka festivala grizao zbog vlastite stilske izvedbe odjave festivala, pokušavajući se sjetiti je li upotrijebio kondicional ili neki izravniji glagol, pri objavi mogućeg kraja festivala: na tu su ga figuru, naime, promptno post festum upozorili baš gradski čelnici. I tu dolazimo do ključne pozicije, do psihološkog ne-mjesta nezavisne kulture, do napornog statusa samoviktimizacije, gdje kreativac i proizvođač stalno preispituje vlastiti (marginalni) položaj na reljefu reprezentativne kulture i opravdava svoj rad pred strukturama gradske moći zaboravljajući pritom, kao u slučaju Despota, da je sâm (besplatno) izradio dizajn i prijelom kataloga festivala, da je prošle godine zbog izostanka gradskih sredstava morao dići kredit koji još otplaćuje, da su, konačno, svi muzičari iz prijateljstva i optimizma prema festivalu svirali za simbolične honorare i da ih “ne može ponovno zvati sljedeće godine jer to nije u redu”.

Izostanak solidarnosti

Na festivalu su nastupili Susanna Yoko Henkel, violinistica i umjetnička direktorica festivala, i briljantni komorni glazbenici koje je korektnije nasumce nabrojati kad već nema prilike da se bavimo opusima, izvedbama i biografijama: Vilde Frang, Stefan Milenković, Boris Brovtsyn, Guy Ben-Ziony, Hartmut Rohde, Kristina Blaumane, Trey Lee, Teemu Kauppinen, Lauma Skride, Ian Fountain, Srebrenka Poljak, Radovan Vlatković, Ria Ideta. Festivalska koncepcija od početka ima jasne koordinate: “Dovesti najbolje komorne muzičare, one koji su trenutno na vrhu europske i svjetske produkcije”, kako sedam godina ponavljaju Despot i Yoko Henkel, i to im uvijek uspije.

Štoviše, koncertne izvedbe festivala, po uzoru na suvremenije mekše žanrove u kojima slušateljski sudjeluje čitava obitelj, donijele su osvježenje u formi nedjeljne matineje za roditelje s djecom i “suvremeni glazbeni lounge“, gdje izvođači predstavljaju kompozicije koje će svirati. Tako je hornist Radovan Vlatković pričao kakve mu je “upute” dao Olivier Messiaen za kompoziciju “Appel interstellire”, pisanu upravo za njega, ali praizvedbu nitko nije snimio za arhivu javnog radija – što ne čudi domaće muzičare profesionalce. Pitanje je, međutim, tko ju je od domaćih profesionalaca uopće čuo, jer koncerte ZagreKOM-a u pravilu ne posjećuju. Notornu analogiju nalazimo i u domaćem teatru, gdje Eurokaz, Festival svjetskog kazališta ili gostovanja stranih produkcija u pravilu ne posjećuju domaći kazališni profesionalci.

Studije mentaliteta su diskutabilne, labave konstrukcije, ne isplati se veći ulog. Ali, uzorak iritantnog ponašanja, imunog na profil i adresu umjetničkog izvođača i organizatora, ima jednostavno ime – izostanak solidarnosti. Malo interesa profesionalaca i nimalo profesionalne solidarnosti, na festivalu ZagrebKOM – mjestu razlike u standardima izvedbe, organizacije, žanra i angažiranog odaziva “obične” publike. Festivali su mjesto dokolice, ugode, estetičkog ukrasa/žudnje. Uvijek se zaboravlja na njihov radni pogon i kapacitet: tko, zašto, u kojim uvjetima i za koga radi. U recesijskim uvjetima, na ZagrebKOM se moglo ući gotovo bez karte, a studente je Dalio Despot pozivao pješice, kucajući na vrata sobâ Muzičke akademije.

Ako je riječ o festivalu za javno dobro s javnim ulogom, zašto je izostala sinergijska snaga festivala, kao otpor prema politikantstvu gradskih vlasti? Logično je mogla izrasti iz konsenzusa domaćih muzičkih, pedagoških i medijskih profesionalaca, publike i protagonista drugačijih žanrova nezavisne kulturne scene u gradu. Prijelom unutar neodrživog koncepta nezavisne kulturne produkcije u Zagrebu dogodit će se u trenutku kad domaći profesionalci prepoznaju kvalitetu kulture kao zajedničke stvari. A u međuvremenu, možda nova gerilska produkcija, punk verzija francjozefinskog vremena, kad je gradska mladost skupljala istomišljenike da osnuju Musikverein.