I sultan je Srbin

U kakvoj su vezi TV serija o osmanskom sultanu, gostovanja osječkoga oskarovca u Kninu i Zadru, izvođački repertoar zadarskog pjevača u Livnu, obilježavanje 120. rođendana travničkog nobelovca, potvrđivanje smrti davno preminuloga srpskog ratnika iz dvaju svjetskih ratova i izjave srbijanskog premijera o tim ratovima na komemoraciji u Dragincu?

Poveznica tih zbivanja je dvostruka: jedna je da se to sve događalo u proteklih nekoliko (tje)dana, a druga je da se u svim tim slučajevima ogleda suprotstavljenost osobnih i nacionalnih gledanja na prijelomne trenutke u dalekoj i bližoj prošlosti.

Kako nisu u pitanju samo historičarski revizionizmi i folklorna mitologiziranja nego i korijeni današnjih svađa i sutrašnjeg jada, bilo bi korisno kad bi kulturnjačke elite, političke nomenklature, vjerski uglednici i medijski simplifikatori poradili na premošćivanju tih prividnih nepremostivosti i usuglašavanju na činjenicama zasnovanog i svima prihvatljivog prikaza zajedničke prošlosti.

Kao što je istaknuto na ovomjesečnoj sarajevskoj radionici “Izvrstan udžbenik”, u organizaciji njemačkog Instituta “Georg Eckert”, činjenice iz prošlosti prikazuju se vrlo selektivno u školstvu pa, riječima Aleksandre Krstović iz Misije OESS-a u BIH-u, udžbenici postaju “materijalni dokazi jezika mržnje”. Profesor Nenad Veličković upozorio je i na politiziranje i ideologiziranje književnosti kao oruđa nacionalističkih mitova.

MN: Osmanlije

U međuvremenu je prikazivanje TV serije o sultanu Sulejmanu Veličanstvenom razbudilo i gunđanja s jedne i trijumfalizam s druge strane. “Kulturni neoimperijalizam” i “novu tursku invaziju” jedni priželjkuju, drugi od toga strepe, a i jedni i drugi zanemaruju da je tu “sapunicu koja trivijalizira velikane, svodeći ih na hirovite i sebične hedoniste” otprilike tim riječima kritizirala sadašnja turska vlast, upravo ona kojoj se pripisuje “neoosmanski” svjetonazor. A u kolektivnom pamćenju “turskog vakta”, granice između faktografije i fantazije često su namjerno zamućivane.

U kršćanskoj memoriji, Osmanlije su “zulum”, višestoljetni državni teror, divlje horde koje uništavaju sve pod sobom, sadistički age i begovi koji muče raju porezima i pljačkama, a uz to i “harač u krvi”, nabijanja na kolac, prisilna islamizacija, nazadovanje Balkana za ostatkom Europe, poruga ideji pravde i prava (“Kadija te tuži, kadija ti sudi”), neprekinuti niz malih genocida (“Ćele-kula” i sl.), ropski položaj “raje” i žena, posve tuđinski i mrski svijet koji je najbolje otjerati i ignorirati (“Proći kao pored turskog groblja”). A pritom su ovdašnji mali narodi bili kotačić koji je vlastitom mukom i žrtvama, kao predziđe kršćanstva, obranio Beč, Rim, Moskvu…

U muslimanskoj predaji, u BIH-u su živjeli “dobri Bošnjani”, krstjani, izloženi teroru papinskom, bizantskom i koječijem, te su dočekali Osmanlije kao osloboditelje i rado prigrlili islam. Dobrovoljna je bila islamizacija i u Srbiji, Mađarskoj, Slavoniji, Lici, Dalmaciji, a kasnije su iz tih krajeva muslimani izbrisani, za razliku od kršćana, koji su uživali sva prava pod vlašću Osmanlija čiji su veliki veziri čak obnavljali crkvene hijerarhije i postavljali vlastitu braću za patrijarhe… I uopće, iz te perspektive, “Stambol” je na ove prostore donio i razvio civilizaciju, kulinarstvo, pismenost, higijenu, infrastrukturu itd. A teror, od notornog nabijanja na kolac nadalje, zapravo su činili izvana nahuškani ustanici protiv takve idile…

Istina je, jasno, između tih dviju krajnosti, iako sadrži i njihove dijelove. Dio “krstjana” jest se islamizirao, ali su to u raznim okolnostima činili i mnogi katolici i pravoslavci, kao što su mnogi krstjani pobjegli pred Osmanlijama u kršćanske zemlje. Osmansko Carstvo, kao i ostale velesile, uključivalo je i razdoblja blagostanja, ali i krvavo nasilje i razaranje, prava zajamčena podanicima i kršenja tih prava od strane pojedinih velikaša, što je spomenuto i u TV seriji o Sulejmanu i to na primjeru Smedereva kao područja u kojem su stanovnici bili pod jarmom sultanovog šogora koji se okrutno osilio.

MN: Poturice

A između vladara i podanika našli su se “poturice”, koji su prihvaćanjem islama iz gledišta svojeg okruženja počinili još goru vjersku (a od novijeg doba i nacionalnu) herezu od one za kakvu se uzajamno optužuju istočna i zapadna Crkva. Niti su se svi “poturčili” iz huljskih, kompleksaških i koristoljubivih pobuda, kako im prigovaraju oni “koji nisu izdali vjeru očeva i djedova”, niti su svi, kako tvrde s druge strane, kao motiv imali vlastito produhovljenje u “vjeri hamama, učenosti i merhameta”.

Nedavno prisjećanje na jedinog književnog nobelovca s ovih prostora protkano je njegovim citatima o životu i ljudskoj ćudi, ali nisu izostala ni nova dokazivanja je li on bosanski, jugoslavenski, srpski, hrvatski ili svjetski pisac. A s bošnjačke su strane ukoričene već godinama i knjige u kojima se autoru “Na Drini ćuprije” prigovara da su svi njegovi bosanskomuslimanski likovi zli i izopačeni te da glavni negativac nisu ni Osmanlije nego domaći “poturice”. Andrića se od tih kritika brani podsjećanjem kako “politički nekorektnih” detalja ima i u opusu najvećih književnika, od antisemitizma u Shakespeareovu “Mletačkom trgovcu” nadalje.

Pritom obje strane prešućuju jedan detalj – Osmansko Carstvo bilo je vjerski tolerantno, osobito u usporedbi sa zapadnim silama toga vremena, u njemu jest svaka zajednica u sustavu mileta imala autonomiju, ali neke povlastice vrijedile su uglavnom samo za muslimane, pa je, primjerice, u trenucima habsburške invazije na BIH gotovo sva tamošnja zemlja bila u vlasništvu islamiziranog stanovništva, iako su kršćani činili bar polovicu populacije. Tako je u slučaju balkanskih “vrenja” socijalni bunt nižih slojeva povezivan s vjerskim, jer i u hrvatskim su zemljama većina vlastele i građanstva bili ne-Hrvati, ali su i oni bili katolici, a u osmanskim su zemljama do veleposjeda i moći dolazili i Grci i Srbi i Albanci i Gruzijci i Hrvati i Bosanci, ali najčešće tek kad bi se takvi pojedinci i islamizirali.

“Istraga poturica”, kakvu su zazivali i pučki guslari, ali i velikaši poput Njegoša, bila je tada dio dinamike kakva je poticala jakobinske mase na krvavi razračun s monarhom, plemstvom, klerom i ostalim “povlaštenicima”, ali u Francuskoj, iako su i dalje skloni uličnim bunama, već dugo ne giljotiniraju markize i biskupe, pa bi bilo dobro da ih se i u tome sazrijevanju počne oponašati i na Balkanu.

MN: Ustaše

Pritom treba odbaciti opetovane pokušaje da se pod sličnu odrednicu svede i ustaštvo, kao izraz “hrvatske težnje za slobodom i samobitnošću”, reakcija na “četničke pokolje u Lici i Dalmaciji”, posljedica “karađorđevićevskoga žandarskog terora” i “oktroiranog” atentata na Stjepana Radića ili “splet okolnosti u kontekstu okupirane Europe”, a uz “nužnost obrane od komunističkih zločina koji su uslijedili”.

Ništa od toga ne može biti izlika za opravdavanje a pogotovo za glorifikaciju ustaša, jer oni nisu bili nekakve šumske bande, nego su na pladnju dobili državu koju su pretvorili u stroj za istrebljivanje i najužasnije mučenje stanovništva čija je jedina krivnja često bila “pogrešno” porijeklo, pri čemu nisu pošteđena ni djeca i bebe.

Istina je da su kasnije stradali i mnogi obični domobrani i civili, kao što je nedužnih žrtava 1945. bilo i na drugim stranama, istina je čak i da se početkom toga rata našao i poneki naivac i među ustašama, jedan je takav spomenut u monumentalnoj Goldsteinovoj knjizi “1941., godina koja se vraća”, ali takvi su brzo bili uklonjeni, povukli se ili se pridružili zločinu.

A danas se dobro zna što je ustaštvo, dovoljno je pročitati predratni Pavelićev roman “Liepa plavka” da se osjeti silovitu krvoločnu mržnju prema Srbima, Židovima, Romima… Kad god Thompson urla “Jasenovac i Gradišku Staru” u slavu “Maksovih mesara”, ili kad Grdovića “ponese publika” na poskakivanje stihova o Juri i Bobanu, o zori i danu, to je samo jedno: sladostrasno obožavanje najgoreg iživljavanja i zločina.

A kao što većina SPC-ovih uglednika izbjegava jasno osuditi zločine počinjene u ime srpstva i svetosavlja, kao što islamski vođe zaobilaze temu zlodjela koja su i 1990-ih nad “kafirima” ponegdje počinili domaći i uvezeni “mudžahidi”, tako i katolički velikodostojnici, inače vrlo spremni komentirati sve teme, ne spominju rehabilitaciju ustaštva. Nije nedavni posjet Branka Lustiga Kninu i Zadru propao zato što on odbija vjerovati u Boga, nego zato jer se usudio spomenuti povezanost dijela Crkve s NDH-om i holokaustom. A skandalozno je nametati prešućivanje toga – da, Alojzije Stepinac jest osuđen na montiranom procesu, da, on jest prvotno pozdravio osnutak NDH, ali je i kritizirao zločine (doduše, ne i one nad komunistima, masonima i ostalim političkim nepoćudnicima), i da, on jest bio zaslužan za spašavanje dijela žrtava, ali djelovao je tada i onaj drugi nadbiskup “u Hrvata”, Ivan Evanđelista Šarić, koji je pisao strastvene ode Anti Paveliću. A zna se i kojim su kanalima na kraju toga rata s plijenom pljačke bježali zločinci.

Poricanje takvih činjenica i filtriranje prošlosti posljedica su gledanja svega prema kriteriju koji su “naši”, a koji “njihovi”. Tako je i smrtovnica Draži Mihailoviću, izdana šest i pol desetljeća nakon što su suradnici izdali njega, dio procesa koji vodi njegova porodica, ali i kojim mnogi žele dokazati da je četništvo ispravno, i to zato što neki taj pojam percipiraju kao “pravo srpstvo” te kao izraz koji drugi koriste ne bi li uvrijedili Srbe. Pritom se zanemaruje da su Mihailoviću formalno bile podređene i “čete” koje su činile zlo na sličan način kao ustaše te da je “otadžbinska vojska”, iako neki njeni dijelovi nisu činili zločine, bila nemilosrdna i u samoj Srbiji prema onima koje se sumnjičilo da su npr. komunistički simpatizeri ili na drugi način nepoćudni.

Kad Ivica Dačić na komemoraciji kod Loznice ovih dana rogobori da Srbiji koja je pobjednik u oba svjetska rata sada uvjete žele diktirati oni koji su bili u tim ratovima poraženi, on prikriva činjenicu da je i tada na svim stranama bilo poraženih i pobjednika, kao što je bilo i zločinaca i heroja i nedužnih žrtava, a ishod su odlučivale veće sile. Prikrivajući masovan odlazak Hrvata i ostalih u partizane, on čini isto što i oni u Hrvatskoj i BIH-u koji ističu da je pokret otpora djelovao u tim zemljama “dok je Srbija bila mirna pod okupacijom”, a pritom prešućuju da su među partizanima “zapadno od Drine” vrlo brojni bili i Srbi.

MN: Genocidnost

Kao što su mnogi Hrvati bili ogorčeni nametanjem teze o urođenoj genocidnosti cijelog njihova naroda zbog Jasenovca i Jadovnog, tako i brojni Srbi strahuju da im se pokušava nametnuti trajnu kolektivnu krivnju za zločine 1990-ih godina. A to je sve posljedica nesuočavanja s dvjema činjenicama. Jedna je da kolektivne krivnje ne može i ne smije biti, ali postoji kolektivna odgovornost, svijest i savjest, kao u jaspersovskom promišljanju uloge Nijemaca (i drugih) u holokaustu ili u Chiracovom i Hollandeovom priznavanju da su i nacistički kvislinzi i šegrti zločina dio francuskog naslijeđa kao i degolovski i komunistički pokret otpora, pa ne možemo tvrditi da svi mi nemamo nikakve veze i sa Srebrenicom i sa Škabrnjom i s Pakračkom Poljanom, iako su krivci samo oni koji su to počinili, potaknuli i dopustili.

Druga je činjenica da su “naši” i “njihovi” bili gotovo uvijek na objema ili na svim stranama, kako na Kosovu 1389. tako i u rovovima Prvog i jurišima Drugoga svjetskog rata. Kao što je jedan Zrinski do smrti branio Habsburge od Osmanlija, tako je drugi od Habsburga smaknut jer je s Osmanlijama surađivao, a motiv i Nikoli i Petru bila je vlastita, ali i ugarska i hrvatska (i srpska) korist. Kao što je bilo srpskih velikaša odanih sultanima, tako je bilo bošnjačkih koji su protiv “svojih” dizali ustanke. Za današnje dogovore o Kosovu, pa i za njegovu povijest nebitno je je li Miloš Obilić bio Albanac ili Srbin. Među vodećim austrougarskim oficirima i nakon sarajevskog atentata 1914. bilo je Srba, kao što je Francuz Eugen Savojski ratovao za Beč protiv Turaka, ali i Francuza. A Sulejman je bio vladar i Turcima i Srbima u vrijeme dok nijedna od tih nacija nije postojala u suvremenom smislu i kad su neki drugi Turci (npr. Mameluci) bili njegovi suparnici.

Beskonačnim crtanjem novih međa zamišljenih vječnih ratova nećemo obraniti dostojanstvo vlastitih predaka, uključujući nepravedno i tragično proganjane i stradale, a probitak vlastitih potomaka u bliskoj budućnosti lakše će biti graditi kad se prestane današnjim mjerilima i dnevnopolitikantskim planovima “prepravljati” prošlost.