Libar od našega duga

LIBAR MILJENKA SMOJE

U četvrtoj, završnoj epizodi Rogošićeva serijala očekuješ vidjeti Smoju kako na Trpinjskoj cesti baca molotovljeve koktele na jugoarmijske tenkove ili kako uzima snajper, pa sa Svenom Lastom roka četnike po Lasinji. Spremaš se vidjeti ga potom kako na travnjaku vile Zagorje ispija šampanjac s Franjom, Obradom i Hloverkom, gurajući prsa pod Poglavarovu ruku koja njiše orden, tražeći neku dobru apanažu, kad ono – iznenađenje! Čovjek žigosan, prezren, ostraciran, šunja se polumrakom splitskih uličica s vjernim Feđom Klarićem, da ih netko ne pljune ili ne skrati za glavu… Izbacuju ga iz “Slobodne”, makinjeta rđa, prekriva je prašina – zakaj to, pokaj to? – a zlo koje se naglo i dramski posve neočekivano spušta na pisca, kao neka elementarna nepogoda, nema nikakvog objašnjenja. Ono jednostavno pada s neba kao one žabe u “Čeličnim magnolijama”. Zlo koje pogađa Smoju nema imena ni prezimena, i kad je riječ o konkretnim ljudima (Tko ga je i zašto izbacio iz “Slobodne Dalmacije”?), i kad je riječ o takozvanim društvenim fenomenima (U kakvo je to stanje Split odjednom zapao? Zašto grad ne voli solidnog antikomunistu i kvalitetnog Hrvata, skiciranog u prve tri epizode? Gdje je došlo do odvajanja?).

Nešto konkretnije biva nam objašnjeno tko je i zašto protjerao “Velo misto” s HTV-a (Marija Peakić Mikuljan) i tko je pisao knjige protiv Smoje (Joško Čelan), ali očito se jako vagalo koga će se tu oplesti i čija će mama crnu vunu presti.

Idejna nemuštost dominantna je osobina ove serije. Najlošije u “Libru” vjerojatno je to što mrtvog pisca pokušava rehabilitirati isti onaj duh koji ga je živog proglasio nepodobnim: to je duh u koji, sasvim sigurno, ni sam autor “Libra” ne vjeruje ni koliko je crno pod noktom. To je duh koji je Željka Keruma izabrao za gradonačelnika. Tom duhu su ponajveći hrvatski pisci (Krleža, Andrić, Smoje itd.) užasno odbojni jer su idejno, politički i kulturalno (“urbani Jugoslaveni”) gola suprotnost svega u što on vjeruje, ali ako njih odbacimo, što će ostati? Tko će preživjeti u Panteonu nacionalnih genija? Aralica, Budak i dva Slobodana Novaka? Premalo. Panteon mora biti velik jer se u njemu slavi Duh Naroda. Zato se provodi ova tiha, posthumna repatrijacija, u kojoj najbesmisleniju formulu izriče Boris Vušković: “Nije Smoje bio protiv Tuđmana, nego protiv nasilja…” Vraga nije bio! Zašto to otvoreno ne reći? Je li Tuđman onda bio simbol nasilja? Kakvo nasilje, gdje?

Predrag Lucić dao je u ovoj seriji vjerojatno najtočniju socijalnu definiciju tog duha – to je duh mediokrioteta, prikraćenih individua, ovodobnih kastrata, hohštaplera i plagijatora, koji mrze sve što je izvrsno i veliko, pa onda traže sve mile načine kako bi ono sebi nedostižno uvaljali u blato… Od velike pozornice rađena je mala, kako bi mali ljudi na manjoj sceni izgledali veći. Plan se, danas to vidimo, izjalovio: Smoje prelazi put od progonstva do beatifikacije, Kerum je pali anđeo, slijedi mu bankrot, a Hajduk koji je u bivšoj zloglasnoj državi bio desetke puta osvajač kupa i prvenstva, o kojem je snimljena cijela jedna velebna serija, koji je imao pozitivan skor s Crvenom zvezdom (koja je bila prvak Evrope i svijeta) danas, u Kerumgradu – oličenju antismojinskog duha – samo zahvaljujući demonstracijama navijača izbjegava bankrot. U hrvatskoj ligi taj klub nema nikakve šanse, Dinamo ga šije kao Panta pitu, na televiziji se pojavljuje samo u skandaloznim kronikama, a čini se da to nije kraj prevrednovanju svih vrijednosti.

Izuzme li se ta – nažalost, fatalna – devijacija “Libra”, dokumentarni materijal u serijalu svakako je zanimljiv. Da je Željko Rogošić napravio seriju s drugačijim prosedeom, da je samo pustio sugovornike da pričaju, po mogućnosti bez ikakvog offa i bez potrebe da ih ideološki usmjerava (mogao je, pa i morao, snimiti i Smojine neprijatelje, konačno i danas ih je puno), dobar bi materijal bio manje okrnjen autocenzurom. Ovako je napravio zanimljiv i gledljiv uradak, koji je ipak nemoguće pošteno recenzirati bez dodatka: Rađeno s figom u džepu!

DNEVNIK TRI, ŠKOVRLJ VS. PANTIĆ

Pantitju, Pantitju… Milojko Pantić, ugodna fizionomija, prijatan glas, veliki prijatelj fudbala, uspio je na svako pitanje Edija Škovrlja pronaći po jedan idiotski odgovor. Na pitanje je li u Kruševcu na utakmici mladih timova Srbije i Engleske zabilježen rasistički incident, Pantić je umjesto odgovora počeo tražiti ispričnice za hukanje s tribina. Kao, navijači su oduševljeno pozdravili englesku himnu na početku susreta, ušli su u utakmicu bez predrasuda, pa su reagirali tek kad je engleski nogometaš počeo na terenu “glumiti majmuna” i pokazivati navijačima srednji prst… (Nisu oni protiv crnaca, oni samo ne vole da im crnci dolaze u Kruševac, rekao bi splitski sociolog). Na pitanje hoće li utakmica Hrvatske i Srbije biti susret visokog rizika Pantić je rekao da neće (kao, do proljeća će sve biti zaboravljeno, Hrvatska je velesila i sašit će nas rukometnim rezultatom). Zadnji susret rukometaša Hrvatske i Srbije u Beogradu štitilo je pet tisuća žandara, a rukometna je publika balet HNK-a naspram nogometne, no to našem Milojici nije ništa, to je povijest, daleko bilo…

Ako, daklem, naši vrhunski komentatori i pristojni ljudi na ovakav način reagiraju spram rasizma & fašizma, onda je sasvim jasno da bi obnova jugoslavenske nogometne lige (o kojoj sve glasnije sanjaju nogometni menadžeri) značila definitivni pad ove regije iz feudalizma u barbarizam, korak bliže primatima. Jugoliga? Nein, danke!

DNEVNIK HTV-a

Tatjana Munižaba prestiže tiskane medije – što kod nas baš i nije pravilo – i u odličnoj ekskluzivi objavljuje naciji kako će Mirela Holy vjerojatno biti kandidatkinja Hrvatskih laburista za zagrebačku gradonačelnicu. U kraćem intervjuu s Mirelom Holy – u kojem je zbog velike sličnosti frizura, make upa i sklonosti gothic styleu bilo teško razlikovati tko je tu Munižaba a tko Holy – doznajemo da će sićušna bivša ministrica doista priuštiti velike nevolje etabliranim igračima grada Zagreba. Najoptimističnije procjene idu čak dotle da kažu kako će pakt Lesar – Holy uništiti dvostranačje u Zagrebu. To je vrlo moguće. Što god su, naime, glasnije povike “Populisti, populisti!” to je izvjesnije da Lesarova stranka raste – konačno, iz istog priloga Tatjane Munižabe saznajemo i jednako zanimljivu novost kako će na krajnjem istoku zemlje, u Osijeku, laburistički kandidat za gradonačelnika biti Jaroslav Pecnik. Etiketa “populizam” u Hrvatskoj, inače, nema ama baš nikakvog smisla. Populisti su oni koji se dodvoravaju narodu tako da mu govore ono što želi čuti – ali, prvi koji je bez grijeha neka baci kamen. Prema ovoj definiciji sve su hrvatske stranke populističke. “Bolje u plusu tri plaće nego u minusu da ti se plače”, to nisu izmislili laburisti nego SDP-ovci; uopće, Dragutin Lesar, ozbiljan čovjek, spada među hrvatske političare koji su ponajmanje skloni laganju i obmanjivanju javnosti.

Dnevnici Zorana Šprajca sve su bolji i zbog toga nije čudno da po novim podacima o gledanosti glavna HTV-ova informativna emisija počinje puhati za vrat sve rutiniranijem Dnevniku Nove TV. Naročito su zanimljivi kad su nakrcani prilozima s terena, kad ih ne guši jedan ili dva duga razgovora, a kad urednici pogode “Temu dana” (što je dosta teško: recimo, kad se izriče presuda Paravinji tema dana je presuda Paravinji) štos Nove TV s glavnom temom u 14. minuti neće više biti dostatan za ometanje odlaska na HTV. Ukratko, za savladat Šprajca trebat će sve veća jajca.