Rasipanje u “doba štednje”

Mjere štednje u ekonomiji Wikipedija, najpoznatija online enciklopedija, definira kao politiku rezanja deficita smanjenjem troškova, putem redukcije dotadašnjih prava građana i usluga javnih servisa. Mjerama štednje vlade pribjegavaju najčešće zato da bi smanjile trošak deficita, a ponekad su one sparene s dizanjem određenih poreza, koji bi trebali pokazati potencijalnim kreditorima da se radi o solidno fiskalno solventnoj državi.

Podržavatelji mjera štednje nadaju se da se fiskalnim stezanjem i velikim redukcijama državnih troškova šalje “pozitivna poruka” budućim ulagačima da će jednom, kada kriza prođe i novi investicijski ciklus bude pokrenut, to ojačati privatnu potrošnju i rezultirati novom privrednom ekspanzijom, koju će, naravno, predvoditi preporođeni privatni poduzetnici. Oni među poduzetnicima, njihovim menadžerima i plaćenim propagandistima (od PR-a do raznih ekonomicističkih krizno-upravljačkih “znanosti”) koji u taj happy end privatno ne vjeruju – već se slažu s nekima od radikalnih mislilaca koji tvrde da je ova kriza kapitalizma terminalna, tj. da izlaz iz nje neće više biti kapitalistički – svejedno imaju interesa da cinično glume “vjeru” dokle god njihova klasa ili klasna frakcija u dnevnim bitkama pobjeđuje. Što se tiče “poslovne etike” menadžera, kakvi su uglavnom danas i ne samo u nas, već je iz holivudskih filmova jasno da oni svojim dioničarima drže vodu, dok majstori za opelješiti neku firmu, iznutra i izvana, ne odu. A tako “voze bicikl” koji ne smije stati, ako se žele zadržati na njegovu sicu, i lumpenburžuji, poput legendarnog Miroslava Kutle. Čija je “nesreća” što je bio uistinu individualistička, hercegovačka (ništa etničko), avangarda stila “gospodarenja” od kojeg ne bježe ni multinacionalne kompanije. Jedina je razlika što je njihovo političko zaleđe – sve do namještanja radnog i privrednog zakonodavstva u svoju korist u više no jednoj zemlji – neusporedivo jače. Što ne znači da među krupnim igračima ponekad nema sukoba oko teritorija (dovoljno je vidjeti kako se “hrvatski”, “mađarski”, možda “ruski”, a ustvari tko zna čiji kapital, posredovan parlamentima više zemalja i EU-legislativom, prepucava oko INA-e i MOL-a).

Što kritičari zamjeraju tzv. mjerama štednje priča je barem duplo duža, čak i na Wikipediji, od one koju mogu ispričati zagovaratelji. U vrijeme recesije i velike nezaposlenosti politika mjera štednje je kontraproduktivna jer reduciranje izdataka vlade dodatno povećava nezaposlenost, smanjuje potencijalno punjenje budžeta, pa time povećava troškove “izvanredne” brige za stanovništvo, ma kako ona, u trendu uništavanja tzv. socijalne države, bila upisana. Redukcija troškova vlade smanjuje i BDP, pa se odnos njega i duga statistički ne popravlja, već rapidno kvari. Kratkoročno su investicije vlade, čak i za mainstream građansku ekonomiju, makar bile financirane i pomoću proračunskog deficita, rješenje u situaciji kada proizvođači i potrošači sami ne mogu pokrenuti ciklus. Same mjere štednje, piše to već u dokumentima MMF-a, koji ga ne sprečavaju da širom periferije i dalje provodi zločinačku ekonomsku politiku, ne donose očekivane rezultate ako ne postoje fiskalni stimulansi, kao u Njemačkoj ili Austriji.

Kako onda te tzv. mjere štednje funkcioniraju do sada u nas? Uzmimo samo jedne dnevne novine. Tu možemo čitati da je stanje “gore od očekivanog”, tj. da je industrijska proizvodnja u rujnu pala za 7,7 posto, s obzirom na isto razdoblje prošle godine. Piše i da će takav pad industrije nagristi i prihode iz proračuna. A onda – valjda da osim batine čitaoci vide i mrkvu – piše kako bez inozemnih ulaganja neće biti pomaka. Ne mari što u istim novinama, samo nekoliko stranica kasnije, članak o inozemnom ulaganju u našu bankarsku “industriju” izvještava kako su banke iz zemlje samo ove godine iznijele 11,7 milijardi kuna. Piše da bankari “likvidnost iznose preko granica”, naravno ne i kuda, pošto su “naši” mediji zaduženi za pasku nad stanovništvom samo do državno-nacionalnih granica. Banke u stranom vlasništvu iskoristile su 7,2 milijardi “naših” kuna za vraćanje vlastitih dugova. Tako da iako “štednja raste, od nje malo koristi”, pišu novine. Ne piše još da danas samo budale štede, a ne špekuliraju na “beskonačnim” tržištima kapitala. Ili, drugim rječnikom, u samo jednom danu u samo jednim novinama: “Poduzetnici koče razvoj jer ne žele preuzeti rizik”. To kaže na skupu holivudskog naziva “Dan velikih planova” (organizator HUP i tjednik “Lider”) “prvi čovjek Atlantic grupe” Emil Tedeschi, slikajući se zajedno s kolegom Ivicom Mudrinićem iz T-Coma, zabrinuta lica uz ministra financija Slavka Linića. Ovi državni ljubimci hoće reći da dok njihova frakcija krupnije međunarodne buržoazije pobjeđuje, trebamo smatrati normalnim masovnu propast malih poduzetnika, koji nisu ovladali “prirodom” rizika, na kojem oni ne štede (pa su ljudske žrtve, uz blagoslov države, naravno uračunate). Što jedna osoba uštedi, drugoj u njezinim prihodima nedostaje. Tako na krizu gledaju klasični i neokejnzijanci, no njih, kojih sada ima i u nas (stariji su liječeni marksisti), nitko u vlasti, ako i sluša, ne uzima (operativno) ozbiljno.

A koliki su tek gluhi telefoni između “normalnosti” ove vlasti i “njene” marksističke kritike? Kapitalizam je jedini način proizvodnje u povijesti koji ne pokreću ničije stvarne potrebe, već “samo” apstraktni zakon proizvodnje profita. Zato on može proizvesti krizu koja ne proizlazi iz oskudice, već iz obilja! Samo s marksističke točke gledišta možemo vidjeti da je sadašnja kriza kapitalizma ujedno i kriza hiperprodukcije! Kriza rasipanja resursa (ljudi i stvari), a ne štednje. Što je potpuno suprotno socijalističkoj etici borbe za svakog čovjeka. S jedne strane zijevaju puna skladišta robe (koja se, ako je istekao rok trajanja, baca, a nije se prije podijelila), koja ne nalazi kupce. S druge strane ulicama se vuku osiromašene mase, koje si to blago ne mogu priuštiti. Kapitalisti smanjuju investicije (ne isplati im se investirati), otpuštaju radnike (što će im kada i ono što su već proizveli ne mogu prodati). Akumulacija viška vrijednosti u “stvarnom sektoru” dovedena je u pitanje. Između ostalog, i tzv. mjerama štednje. Na cijelom području utjecaja EU-institucija provodi se samoubilačka politika u interesu vladajućih klasa, koje više nisu sposobne vladati. One zato sada i ne traže rješenje za krizu, već hvataju startni položaj za vrijeme nakon krize. Vrijeme kada će se, misle oni, ponovno isplatiti proizvoditi, a radna će snaga biti jeftina i obespravljena. U tome je, i samo u tome, disciplinirajuća korist od “štednje” na ljudskim pravima (jer i ona su “štednjom” ugrožena), demokraciji i traženju alternative za vladajuće “zakonitosti”, koje su ljudi nedostojne.

Još u aprilu 2009. britanski konzervativni lider David Cameron na forumu svoje stranke (koji se nije puno razlikovao od “našeg” “Dana velikih planova”) obećao je stati na kraj godinama “besramne javne potrošnje”, proglasivši “doba štednje”. Oni nama govore da nam naše (plaće, mirovine, školstvo, zdravstvo u sadašnjem opsegu) ne daju. Da moraju štedjeti na nama i da to nema alternative. Jedino što mi na to možemo, umjesto bolećivog razumijevanja za takve poteze vlasti, jest da kažemo – o tome piše Sašo Slaček s Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani – kako ni mi njima svoja sadašnja prava ne damo! I tome nema alternative.