Kolektivni put u provaliju

TEMA DANA

Goran Rotim upao je u temu dana o špijunskim izlistima kao Pilat u kredo. Stvar ga savršeno ne zanima, pere ruke, ali posao se odraditi mora, nekakvi se gosti moraju pozvati, pa je dobro došao svatko tko se odazove u studio. Ovaj put to je Anđelko Milardović, kojeg špijunaža zanima jednako malo kao i Rotima, a o predmetnoj materiji zna manje od voditelja. Na pitanje osjećaju li se obični ljudi zbog špijuniranja nekako nelagodno, Milardović odgovara da da, jamačno se osjećaju nelagodno, sigurno, nije to mala zajebancija. Potom nastavlja trtljati nešto o semiotičkim smislovima nečega. Koliko gledatelja razumije tu riječ? Kakva crna semiotika? Zašto bi se ljudi osjećali nelagodno? Što pošten čovjek ima sakrivati od milicije? Bila bi to idealna moguća pitanja našeg indolentnog voditelja, na koja se mogu dati mnogi zanimljivi odgovori: Juan Domingo Peron tvrdio je, recimo – bog mu dao pokoja duši – da su “svi ljudi dobri, a još su bolji kad se prisluškuju”. No Rotim je maštovitiji: on pita Milardovića što možemo iščitati iz govora tijela predsjednika Josipovića i premijera Milanovića na zajedničkoj press konferenciji. Govor tijela?! To je jedna od tema u kojoj se ugledni gost snalazi još slabije nego u pitanjima špijunaže – njihova tela bila su nema – pa se “Tema dana” završava u knjigovodstvenoj stavci “četvrt sata bačenih niz rijeku”. (Uz njih dvojicu u studiju je bio Igor Dragovan, koji se bavio vježbama disanja). Ćorak, apsolutni!

DNEVNIK NOVE TV

Boris Vujčić dao je do sada najozbiljniju kritiku ekonomske politike nove Vlade: prema guvernerovom mišljenju, ponovno nam se nude obrasci starih i propalih politika, dijelom zbog populizma, dijelom zbog neznanja, a katkad zbog jednog i drugog. Vujčić smatra da se “novi model rasta u HR ne može više bazirati na javnoj i privatnoj potrošnji, već isključivo na priljevu stranog kapitala”. Vlada je, po njemu, previše očekivala od državnih investicijskih projekata, a energiju bi trebalo usmjeriti negdje drugdje.

Šteta je što guverner nije bio precizniji, jer izgleda da je pogodio bit problema. Vujčić je, čini se, htio reći kako je ekonomska politika koja izlazak iz krize i razvoj bazira na ekspanziji javnih investicija, na filozofiji “prve lopate”, na petoljetkama, kriva. Rješenje za koje se guverner zalaže su strane investicije (ništa mudro) i omasovljenje poduzetništva u Hrvatskoj (to je posve nov pristup). Čačić, naime, ima na umu velike radove na fasadama i elektranama koji će, čim investicije krenu, doista dići BDP. No, koliko će ljudi raditi na tisućama novoobnovljenih fasada kad one budu završene? Nula. A na elektranama? Ne mnogo. Što to znači? Znači da će populistički cilj – dizanje BDP-a za, recimo, 1,3 posto naredne godine – biti postignut, ali će ljudi i dalje biti bez posla, bez perspektive, s pogledom prema burzi ili Kanadi. Koliko ljudi danas radi na autocestama? Oko 2.800, od čega je barem 500 viška. To je izvjesna perspektiva i u slučaju sadašnjih investicija: kad val prođe, ostat će praznina.

Etatizam i centralizam nesavladive su boljke ove Vlade. Da je Vlada razmišljala o dramatičnom olakšanju investicija, domaćih i stranih, o privlačenju stranih investitora, o smanjenju poreza i parafiskalnih davanja, o smanjenju državnog aparata i državne potrošnje, da je pokušavala uvući u svijet biznisa desetke tisuća ljudi, napravila bi dobar posao. Ovako je postala talac državnog socijalizma, kojeg osmišljava najveći antisocijalist u Vladi – Radimir Čačić. A kako nitko drugi u Vladi nikakav gospodarski plan nema, to je njegov plan istovremeno i Vladin. Ujedno možemo reći da je to kolektivni put u provaliju.

DNEVNIK

“Problemi onih koji nisu u politici ipak su negdje drugdje”, reče Goran Brozović u najavi za prilog o štrajku mljekara, u kojemu se po stoti put ponavlja fraza kako mljekarima ne teku med i mlijeko. Semiotički smisao Brozovićeve rečenice do te je mjere nejasan da ga, vjerojatno, ne bi objasnio ni uvaženi dr. Milardović, pa ćemo mi, posve slobodnim asocijacijama, popuniti prazno mjesto smisla.

Slavko Linić, recimo, u istom tjednu u kojem naši mljekari prosvjeduju zbog niske otkupne cijene mlijeka najavljuje smanjenje dažbina za uvoz polovnih automobila. Razlozi tome su, između ostalog, ekološki. Čije će se gospodarstvo time ojačati? Nije teško pogoditi, poznajući hrvatskog kupca automobila – njemačko. One iste države koja je prija dva tjedna počela stvarati probleme hrvatskom ulasku u EU, a onda na te probleme, nakon najave smanjenja carina i trošarina, naglo zaboravila. Pritisak ili puka podudarnost? Nismo valjda u tjedan dana toliko napredovali? U međuvremenu je Zoran Milanović po drugi put bio u Berlinu. Je li istrgovao, kad već širimo vrata za uvoz njemačkih prometala, barem otvaranje kakvog pogona Audija ili BMW-a? Sumnjamo.

Na navođenje ekoloških razloga sniženja trošarina za automobile čovjek se može samo nasmijati. I Ombla i Plomin 3 su ekološki sto puta upitniji od automobila, ali Vlada je u njih krenula bez razmišljanja, proglasivši sve oponente kočničarima razvoja. I dok se Nijemcima snižavaju trošarine, našima se nabijaju do neba: razmišlja se o oporezivanju pušaka, trošarine na domaći alkohol idu u nebo, branje gljiva postaje subverzivna djelatnost i plaćat će se suhim zlatom, a samo u ovoj godini, dok pomažemo BMW, oko 980 naših farmi prestalo je proizvoditi mlijeko jer je država procijenila da bi otkupna cijena od 4,2 kune bila previsoka za našeg potrošača. Zanimljivo je da država jako brine za našeg građanina kad treba dignuti cijenu mlijeka (koja je prije koju godinu već bila 4,2 kune), ali kad treba poskupjeti naftu, struju, grijanje, kad treba kupiti automobile za državne dužnosnike, naglo zaboravlja na njih. “Na zulumu carstvo stoji”, kako reče sevdalinka. Najveća naša investicija je trasiranje – kako već gore rekosmo – kolektivnog puta u provaliju.

KIČ

Serijal Nane Šojlev, dugo i pompozno najavljivan na nacionalnoj dalekovidnici kao jedan od hitova jesenje programske sheme, nalik je na pokaznu vježbu “montaže atrakcije”. U seriji, naime, nema sugovornika – šarene sličice kiča nižu se jedna za drugom, a sadržaje kadra objašnjava ton spikera u offu. Očekivali smo, moramo priznati, više – kvalificirane sugovornike, meritorna mišljenja, štajaznam, Veru Horvat Pintarić ili nekog takvog, a umjesto toga dobili smo – doduše, relativno zanimljiv – serijal pun simpatičnog šarenila, vrtnih patuljaka, Mozarta, Straussa, “Mojih pjesama, mojih snova” i tko zna kakvih sve ne emanacija kiča, modnog hita našeg vremena. Nije loše, ali mogla je Nana Šojlev i bolje.