Popišana država

U silnoj halabuci koja se digla oko najnovije policijsko-obavještajne afere u Hrvatskoj, prošlo je ako ne baš nezapaženo a ono nedovoljno primijećeno da za novog šefa obavještajne zajednice dolazi čovjek koji nije hrvatski državljanin. Ili, preciznije, jest hrvatski državljanin, ali je i američki, kako stoji u putnim ispravama novog prvog čovjeka SOA-e Dragana Lozančića. To mu nije bila nikakva zapreka da postane šef hrvatske špijunske galaksije, štoviše prigrljen je na tu dužnost rijetkim konsenzusom SDP-a i HDZ-a, iako se u ono malo nestranačkih protivljenja imenovanju ovog “poluhrvata” tvrdi da sami Amerikanci tako nikada ne bi postupili. Kao što se odbacuje i mišljenje da tijesno hrvatsko-američko savezništvo ovo ipak čini prihvatljivim, jer se podsjeća da su SAD i Izrael još veći saveznici, pa se opet njihove obavještajne službe međusobno uredno špijuniraju.

Ali dobro, ovdje treba imati na umu da Lozančić nije ni prvi ni najviše rangirani hrvatski državni službenik s dvojnim državljanstvom. Zar i Gojko Šušak, koji ga je ranih devedesetih i doveo u Hrvatsku kao, kako se govorilo, intelektualca provjerene katoličke orijentacije, nije imao dvojno, kanadsko-hrvatsko državljanstvo? A tako je bilo i s nizom drugih državnih prvokategornika. Pa ipak, bilo bi glupo ne vidjeti jednu bitnu razliku. Kada su se hrvatski politički emigranti i iseljenici počeli vraćati u zemlju, ona još nije bila međunarodno priznata država ili tek što je bila priznata. Drugim riječima, imala je status pobunjene Vandeje, otprilike kao i tzv. Republika Srpska Krajina, ili tu negdje, a bogami i nije kadrovski, politički, kulturološki itd. izgledala bolje od nje. A pogledaj sada! Sada je Hrvatska sastavni dio NATO-a, i to vrlo hvaljeni i tapšani dio (sudjelovanje u ratu u Afganistanu i u nizu drugih vojnih i poluvojnih misija u svijetu), a dogodine će ući i u članstvo Evropske unije. Ukratko, ona je, štono se veli, uvažena članica međunarodne zajednice. Uvažena, ali – popišana.

Jer, dovođenje Lozančića u vrh hrvatskog obavještajnog aparata lako može biti shvaćeno i ovako. Ulaskom Hrvatske u vojno-političku alijansu zapadnog svijeta, njoj su postale dostupne i neke sigurno ne smrtno važne, ali ni boranijski nebitne informacije. I čovjek ne bi trebao biti strašno iznenađen ako iz nekog WikiLeaksa jednom procuri da su Amerikanci procijenili da im ovakve hrvatske tajne službe, kojima ne vjeruje ni hrvatska policija, nisu partner u kojeg se smiju pouzdati. Pa su im odredili neku vrstu prinudnog upravitelja, i tako je iz ladice izvađen ovaj naš-njihov Lozančić. Uostalom, nema tu nikakvog čuda. Zar nešto slično nismo već vidjeli na primjeru Grčke, Italije, djelomično i Španjolske, doduše ne zbog loših tajnih službi, nego zato što je u Bruxellesu procijenjeno da su krahirale njihove javne politike vezane uz ekonomiju? Pa im je poručeno da zaborave premijere koje su izabrali na izborima te su im ekspresnom poštom izdiktirana nova imena. Nema znakova da se i Hrvatskoj nešto slično sprema, ali ima itekakve logike pretpostaviti da afere kao što su ova najnovija, mutne i neprozirne po motivima, a idiotske po nekim sastavnicama, predstavljaju dio istog takvog srozavanja.

To znači da se i nju pridružuje zemljama iz koje se regrutira druga liga Evropske unije, kojoj se formalno priznaje članstvo, naplaćuje članarina, isplaćuju benefiti i tako to. Ali je se zapravo smješta u memljivi podrum EU-a, zajedno s grupom zemalja-parija, koja će, kako vrijeme bude odmicalo, sigurno sve više rasti. Upečatljiva potvrda toga stigla je nedavno, kada su šokiranoj hrvatskoj političkoj klasi i javnosti predočene njemačke rezerve da Hrvatska još nije spremna za članstvo u EU-u. Od toga, po svemu sudeći, neće biti ništa, hrvatski ulazak u evropski savez država, uglavljen za ljeto iduće godine, tada će se najvjerojatnije i dogoditi, ali je stvar izvedena točno po mjeri, kako već rekoh, popišane države. Podsjetit ću, premijer Milanović prije nekoliko tjedana sreo se s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, koja mu ništa nije rekla o spomenutim rezervama, a zatim su došle te šokantne izjave, pa je premijer opet odletio u Berlin po umirujuću porciju uvjeravanja kako je s hrvatskim članstvom sve u redu. Dobio je ta uvjeravanja, ali da je ostao jasan dojam kako je ponižen i sveden na razinu crne zemlje, bogami jest. Kao što je ponižena i Vesna Pusić, koja je morala u jurnjavu po Evropi kako bi skupila potvrde već potvrđenog, da će se hrvatsko članstvo realizirati početkom srpnja 2013. godine.

Usput je osluškivala i kako je na prevažnim evropskim adresama primljena najnovija hrvatska špijunska afera, donoseći u zemlju radosnu vijest da te adrese nemaju prigovora s tim u vezi. Naravno da nemaju, takve stvari one intimno i priželjkuju i pozdravljaju, jer im omogućava da popišane države drže u dodatnoj pokornosti i nameću im još oštrije uvjete za učlanjenje. Tako se počelo mahati s deset nedostataka koje nije uklonila hrvatska vlast, koji su otprije mahom poznati, ali je to odjednom dobilo prizvuk nečeg novog i važnog, umalo pa izvanrednog. Pa čitamo: državna uprava još nije dovedena na nivo zadovoljavajuće primjene zakonodavstva EU-a, sudstvo je i dalje sporo i neefikasno, zaštita granica nije dovoljna, privatizacija brodogradilišta nije provedena, nisu pokrenuti mehanizmi zaštite od sukoba interesa, ne zadovoljava pristup informacijama, treba osigurati bolju zaštitu najranjivijih skupina migranata… Odmah vidiš da tu debelo pretežu zahtjevi od kojih se očekuje puno više koristi za Evropu nego za Hrvatsku, a u nekima je diskretno pojačana i intonacija.

Brodogradilišta su, recimo, uvijek bila jedan od najvažnijih dijelova pregovaračkog procesa s Hrvatskom, ali dugo se govorilo samo o njihovom restrukturiranju kako bi se otklonile državne subvencije, uz uvjeravanja da to ne znači nužno njihovu privatizaciju. E, sada očito znači. A to, s obzirom na tešku krizu u svjetskoj brodogradnji i brodarstvu, nesumnjivo približava hrvatske škverove rubu preživljavanja, tj. izgledne likvidacije. Štoviše, nikako se ne može isključiti da na spomenutim evropskim adresama ovim namjerno žele oslabiti hrvatsku konkurenciju svojim brodogradilištima, koja također hropću u hrvanju s dalekoistočnim, pa se u Bruxellesu već razmišlja i o povratku državnih subvencija. Zato bi vlada svake iole pametne zemlje upregla sve snage, uključujući i obavještajne, zašto ne (neka i te tračerske dangube nešto rade), da sazna da li stvari zbilja tako stoje i pripremi nekakav odgovor. E, ali hrvatske snage rasule su se po blatnoj fronti ove najnovije špijunske sfere, i sada su ovi u Evropi dobili mogućnost da opserviraju nas, umjesto mi njih, iako za ovo drugo ima puno više dobrih razloga. Jer, ne radi se ovdje samo o brodogradilištima.

Evo, i ova najnovija mljekarska kriza ponavlja sličan primjer sukobljavanja interesa hrvatskih proizvođača s dominantnim stranim otkupljivačima i prerađivačima, pri čemu hrvatska vlast više brine da se ne zamjeri ovima drugima nego da zaštiti hrvatske mljekare. Još više, proteklih mjeseci znali smo gledati i prave prljave promidžbene ratove protiv njih. Optuživalo ih se da se bogate na prezaštićenim cijenama, iako je to u upravo sumanutom proturječju s činjenicom da ih je ove i prošle godine propalo već čitavih tri hiljade. Jasno, za toliko je narastao broj nezaposlenih i socijalno ugroženih, što znači da funkcionira ovakva invalidna logika. Umjesto da subvencionira koliko treba poljoprivrednu proizvodnju, što Evropa i dalje radi (iako se i ondje poticaji smanjuju, ali puno postepenije), Hrvatska povećava subvencije za nezaposlene čiji broj danomice raste. Ali vidiš, u EU-u nisu nimalo zabrinuti zbog rasta nezaposlenosti u Hrvatskoj, kao što ih ne brine ni njen ekonomski i socijalni sunovrat općenito.

Toga nema u spomenutih deset točaka prigovora niti ga je bilo u cijelom dugogodišnjem pregovaračkom procesu. To u Bruxellesu sa zadovoljstvom prebacuju na grbaču rečenim drugoligašima EU-a, a osobit im je gušt nagaziti popišane države kakva je ova naša.