Rastanak od starog “telefunkena”

Konačno sam se, sa sjetom, riješio svog starog “telefunkena”, proizvedenog prije nešto više od 70 godina, što je i za čovjeka mnogo, a kamoli za radioaparat. Moram se pohvaliti da smo mi bili jedina kuća koja je posjedovala tu spravu, što je predstavljala prozor u svijet, pa smo tako prvi saznali da je Berlin pao, na što je moj stari otišao u najbližu kavanu i naručio duplu ljutu, objavivši vijest koju smo toliko željeli i čekali. Još je rekao da je Hitler kaput, i to je rekao takvim glasom kao da ga je on lično ubio, i kao da je on dao znak da oružje zašuti i da Njemačka kapitulira.

Imati radioaparat u ono vrijeme značilo je biti korak ispred svog vremena, korak ispred novina koje su stizale jutarnjim vlakom, a stvari koje su one donosile nama su već bile poznate, jer smo ih već bili čuli.

Taj stari “telefunken” imao je lampe šest plus tri, a što su te brojke značile nikad mi nije bilo jasno, ali ih je moj ćaća s posebnim ponosom i patosom naglašavao. Nevolje bi nastajale kad bi neka od tih lampi pregorjela, moralo se putovati čak u Ljubljanu, a vlakovi su bili strogo kontrolirani, milicijska pratnja bila je u svakom od njih, morali ste imati uredno ovjerenu objavu, inače bi vas skinuli na prvoj stanici i sa šup-kartom vratili nazad.

Kad je počeo rat bili ste dužni da, pod prijetnjom smrtne kazne, određenoj službi povjerite radio, što moj stari nije učinio. Da je bio malo pametniji, to bi nepoštivanje uredbe upisao u rubriku hrabrost i izvukao neku korist iz tog čina, ali ne, on nije imao sluha za takve stvari. Za divno čudo, nitko ga nije zbog toga prijavio, tad još nije bila na snazi ona “nek’ susjedu crkne krava”, pa su ujutro seljaci dolazili pitati: “Šta javlja ta vaša Amerika?”

Marković i Macanović

Preko radija ste mogli čuti Radivoja Markovića i Hrvoja Macanovića koji su prenosili najvažnije nogometne utakmice, kao i prvomajske parade i svečane akademije u čast Dana Republike. S radioaparatom vi ste bili netko i značili ste nešto.

Taj stari “telefunken” nije se smjelo uključivati kad grmi, nama djeci bilo je najstrože zabranjeno ma i samo dodirivanje, jer se nešto može pokvariti, razletjeti ili nešto treće, tko zna!

Taj je radio baš imao zlosretnu sudbinu. Dok je rat trajao, gušio se (skriven) u brašnu ili žitu, povremeno je gostovao u kokošinjcu kokota, neko je vrijeme proveo i u sijenu, i pazilo se da ga konji ne pojedu, i sve je to on nadživio, a svira i dan-danas, samo ne više kao radio, već kao antikvitet na nedjeljnom Sajmu starih stvari na Britanskom trgu.

Radivoja Markovića nikad nisam upoznao, ni vidio uživo, dok Hrvoja Macanovića jesam – netremice sam gledao u njega, to je, dakle, on, to je taj Macanović, to su te utakmice i parade, to je to obilje podataka kojima nas je zasipao, to je taj daleki svijet koji sam dotad mogao samo zamišljati. Od njega sam naučio da novinarstvo nije verbalizam, ni briljantna manipulacija riječima, nego prije svega svježina, iskrenost, temperament, poštenje i nadahnuće. Kasnije sam upoznao i Mladena Delića, Dragana Nikitovića, Juru Dodika (nažalost, svi su pokojni), i Božu Sušeca, i Milku Babović, ali mi oni nikad neće značiti ono što su mi bili Macanović i Marković.

Kako je uz taj radio na poklopcu išao i gramofon, zbog ploča su me pozivali na sve sjedeljke, pošto se za žurke kod nas još nije znalo, te naše sjedeljke trajale su najčešće od 16 do 19 sati, a već u 20 sati ni psa nije bilo na ulici. Kad bi danas nekog od ovih mladih ljudi preselili u ono vrijeme, osjećao bi se potpuno izgubljeno, nije bilo ni Coca-Cole, ni Pepsi-Cole, ni Kokte, ni obične vode u bočici od dva deci, koju mladi danas nose sa sobom, kao što su naši stari nosili “Borbu”, organ od najviših organa, zbog čega se u njezinu vjerodostojnost nije trebalo sumnjati – “Borba” je bila neupitna. U poratnim godinama čitanje “Borbe” bilo je najstrože naređeno, dok je slušanje stranih radiostanica bilo najstrože zabranjeno. U našoj kući slušao se glas Amerike, pa Radio Pariz, vijesti Radio Londona bile su nekako najautentičnije i najviše su obećavale, dok onaj patetični glas spikera “govori Moskva, govori Moskva…” nismo zarezivali.

Glas Amerike i Grga Zlatoper

Policajac Bedžo znao me je zaustaviti i pitati:

− Je li, bogati, slušaju li tvoji kod kuće Glas Amerike?

− Ma kakvi, stric Bedžo, samo Radio Zagreb i Radio Beograd, čim uhvatimo neku drugu stanicu, mi odmah gasimo radio.

− A koliko stanica hvata vaš radio?

− Sve!

− Kako sve?

− Sve odjednom!

A slušao se Glas Amerike i Grga Zlatoper, najprije popodne, pa navečer, pa onda kasno, u 22 sata, da nešto ne promakne. Slušale su se i druge reakcionarne stanice, čije su vijesti bile takve kakve su moji roditelji i sva mjesna reakcija priželjkivali.

Radio London slušali smo uvečer tiho, sasvim tiho, ušiju prislonjenih uz zvučnik, s pogašenim svjetlima, kao da nikog nema u sobi. Na kratkim talasima gdje su radiostanice bile gusto naseljene na nevelikoj skali, najprije bismo koji minut ranije Hilversuma i Klapiende (zagonetnih gradova, koji su sudeći po imenima postojali samo za upotrebu na radioaparatima), kroz pištanje i zavijanje razaznavali znake Radio Londona: bubnjeve, što Morzeovom abecedom muklo otkucavaju prvo slovo riječi victory (tri kratka, jedan dug), služeći se početnim taktovima Beethovenove “Pete simfonije”: po-po-po-pom… po-po-po-pom!

Tek mnogo kasnije shvatili smo koliko je taj zvučni signal bio veličanstveno sklopljen za ratno vrijeme, i svaka mu čast tko ga je smislio. Beethoven je “Petu” pisao u duhovnoj krizi, njezini se prvi taktovi tumače kao “sudbina kuca na vrata”. Otuda se nazivaju i sudbinskim: prvi je stavak ispunjen zebnjom, strepnjom, ali postepeno se oslobađa, kriza se savlađuje, treći stavak je pobjednički, “Peta” postaje i pobjednička simfonija: po-po-po-pom! Bio je savršen muzički izraz sudbine od 1941. i pobjede koju smo čekali. Zato je i volim.

Koje i kakve vijesti su moji roditelji očekivali nikad mi neće biti jasno. Vjerojatno su sanjali neki svoj jučerašnji svijet. Ali nisu remetili rad društvenog stroja, nego su ga naprotiv pomagali. Naučeni od predaka da sagnu glavu i rade, oni su život jedino tako i razumjeli.

U Mađarskoj se nešto kuha

Zahvaljujući starom dobrom “telefunkenu”, a slušajući Košut-radio-Budapest, moj je stari prvi shvatio da se u Mađarskoj nešto kuha. Te godine, ako se sjećate, Mađari su se pobunili protiv “bratskog sovjetskog zagrljaja”. Ustanak je surovo ugašen, ali su se mnogi Mađari dohvatili granice i zauvijek rekli zbogom domovini. Neki od njih bili su smješteni u hotelu moga ćaće, u kojem su čekali da im se ispune želje. A želje su bile Amerika, Francuska, Njemačka, Australija, čak i Jugoslavija, samo ne Mađarska. U Budimpešti je tada (na nekadašnjem Trgu heroja) rušen Staljinov spomenik, što je kasnije preraslo u epidemiju. Ulicom su lelujali glasovi, netko je pucao u nebo, netko je pucao u sebe. Barjaci su se povijali i uspravljali, čas pijani od slavlja, čas tronuti od tuge. Nešto se dimilo u izmaglici dana, u omaglici noći. Donijeli su švajs aparate, pa su tom čovjeku koji je postao kategorija jednog vijeka i ne samo to, sipali gomilu vatre u tur. A on je stajao staljinski miran i izgledao još strašniji, dok su mu onim čvrstim, ali zato osvjedočenim grudima lizali oksigenski plamenovi…

Na satovima moralno-političkog odgoja prorađivali smo političku situaciju, a naš voditelj nikako nije mogao shvatiti mog prijatelja Tomislava Tešića, sina pukovnika, koji je navijao za Crvenu zvezdu, a ne za Partizan ili Hajduk. A on je navijao za Crvenu zvezdu samo zato što je jednom napisao pismo Rajku Mitiću (nedavno preminulom) i zamolio ga da mu pošalje fotografiju s autogramom. Ovaj mu je to poslao, pa se tako Tomislav za cijeli život opredijelio: “Zvezda, Zvezda!” Mogao je isto tako napisati Bobeku, lijevoj spojci Partizana, ili Vukasu u Split, i njegov navijački život krenuo bi sasvim drugim pravcem, a naš voditelj ne bi lupao glavom o zid: otac oficir, a sin zvezdaš…

Zbog te mutne političke situacije u pismenim zadacima trebali smo odgovoriti na temu “Hrabrost”. Bilo je tu svakakvih odgovora: “Hrabar je jedan što su ga udarili letvom, a ono pukla letva… Jedan je bio hrabar pa sad ne polaže maturu, jer je slomio nogu… Hrabrost je kad ja mog ćaću hrabrim, da ću drugi put biti bolji, pa da me ne tuče… Hrabrost je kad te netko pita, znaš li ti tko sam ja, a ti ne znaš…” Predao sam prazan list papira, uz napomenu: “Ovo je hrabrost.”

I položio sam.