Odlazak u političku penziju
Ako se do sada i činilo da Boris Tadić pokušava dobiti na vremenu kako bi doskočio Draganu Đilasu, pa da je zato odložio izbornu skupštinu Demokratske stranke, od 4. novembra postalo je jasno da mu je prepustio tron uz neki, ovog časa nedovoljno poznat sporazum. Prema onome što se moglo čuti, Đilas i Bojan Pajtić prihvatili su Tadićeve zahtjeve, a on je objavio da se neće kadidovati za predsjednika stranke, što zapravo širom otvara vrata Đilasu da zasjedne na njeno čelo.
Stranka ostaje jedinstvena
Jedini kandidat koji figurira kao Đilasov konkurent je Branislav Kuzmanović, koji objektivno nema izgleda da uzme više od desetak procenata glasova stranačkog elektorata. Prema šturim informacijama koje su se mogle čuti sa Glavnog odbora DS-a, zatvorenog za javnost, dogovorena je promjena statuta kojim se bitno smanjuju ovlasti šefa stranke. Prihvaćeni su Tadićevi kandidati za potpredsjednička mjesta i šefa političkoga savjeta, a samom Tadiću obezbijeđeno je mjesto počasnog predsjednika, koji je i dio stranačkog predsjedništva. Istovremeno, Tadić je ustvrdio da će se stranka u statutu definisati kao socijaldemokratska, pa i to da je “dobio Đilasova uvjeravanja kako će prekinuti veze sa tajkunima”.
Istovremeno, Tadićev kum i bivši potpredsjednik stranke Dragan Šutanovac odustao je od kandidature za stranačke funkcije, a Vuk Jeremić, također tvrdi kadar i trenutno predsjedavajući Generalne skupštine UN-a, na povratku za Njujork razočarano je ustvrdio da Tadićev odustanak od kandidature nije dobra stvar.
Potez još aktuelnog predsjednika DS-a od njemu sklonih stranačkih funkcionera javno odobrava jedino Dragoljub Mićunović, koji i u svojoj 83. godini ostaje predsjednik političkog savjeta. Naravno, Mićunović kao prvi predsjednik stranke, iz 1990. godine, posebno naglašava da je važno to što “stranka ostaje jedinstvena i neće se cijepati”.
Nada umire posljednja
Vijest, za srpsku javnost prilično očekivana, ne znači da se Tadić lišio ambicije da se kad-tad vrati u žižu političkih zbivanja. To što je Đilasu prepustio vođenje stranke proizlazi iz njegove procjene i nade da će ga članstvo jednom pozvati da se vrati na kormilo DS-a. Da se lišio te ambicije i da je samo htio zbrinuti određen broj sebi najodanijih kadrova, poput Gorana Ćirića, Nataše Vučković i veterana Mićunovića, ne bi insistirao na drastičnoj promjeni statuta kojom se Đilas u budućnosti lišava mnogih ovlasti, niti da se izbori u stranci drže svake dvije godine. Pogotovo ne bi tražio počasno predsjedničko mjesto, koje mu daje veći značaj činjenicom da je i član bitno ojačanog stranačkog predsjedništva. To se ne bi moglo svrstati u zahtjeve nekoga ko odlazi u političku penziju, mada, zavisno od Đilasove vještine, za dosadne penzionerske dane postoje veći izgledi negoli za uzbudljiv povratak.
Javno nezadovoljstvo nekih Tadiću najodanijih saradnika, poput Vuka Jeremića, govori da je on u mnogim stvarima, nagađajući se sa Đilasom koji Jeremića poslovično ne podnosi, morao popuštati. Po svemu onome što se o Tadićevu javnom djelovanju zna, bilo bi sasvim ispravno zaključiti i to da se samo privremeno povukao te da će sa mjesta počasnog predsjednika, uz pomoć ojačanog predsjedništva, pažljivo vrebati priliku da se opet vrati na vrh. S obzirom na to da je u politici već treće desetljeće, ne treba sumnjati u njegov politički refleks. Srpska politika i politikantske igre pokazale su se više puta potpuno nepredvidljivim, pa se u toj zoni može kretati i Tadićeva politička sudbina, kao nešto što može iznenaditi.