Dijagnoza: kokošje sljepilo

Najkasnije mjesec dana nakon rođenja, djetešce rođeno u Hrvatskoj dobit će OIB kojim se uključuje u život zajednice, njezine infrastrukturne baze i socijalno senzibilne nadgradnje. Identifikacijski broj, mjesto tobožnje razlike u jedinstvu birokracije, pakira se novom građaninu/ki u prigodno nježnije dizajniranom fasciklu – ako ta praksa nije već potrošena zbog recesije, a roditeljima predstavlja prvu obavezu socijalizacije djeteta. Upućeniji roditelji, koje dijete žele i/ili moraju upisati u jaslice ili vrtić, učinit će to odmah po rođenju, kako bi bili bliže sigurnosti da će im se namjera upisa ostvariti. Slika paranoika, šminkera i iritantnih roditelja ziheraša koji ne poštuju logiku i smisao kvartovskog vrtića i škole, pa trče u odabranu instituciju da uguraju svoje čedo u ligu izabranih, posljednjih godina pretvorila se u frankenštajnski realitet, nesretne infrastrukturne baze i prikladno senzibilne nadgradnje.

Praksa “prijavljivanja” (ali ne i upisa) novorođenčeta u lokalnu odgojno-obrazovnu instituciju postoji, naravno, u javnim politikama različitih europskih sredina, poput skandinavskih zemalja, Francuske ili Njemačke, gdje lokalna administracija jednostavnim postupkom prati razvoj kvarta i natalitetne politike, a sve zbog infrastrukturne baze (gradnje novih objekata) i socijalno i kulturno senzibilne nadgradnje (raznih oblika političke korektnosti). Pogrešno bi bilo idealizirati daleke sredine koje ionako ne poznajemo dovoljno, ali činjenicom elementarne brige lokalne zajednice za nove članove koji imaju pravo na odgoj i obrazovanje u javnim institucijama, usporedba s domaćim slučajem i ogromnom rupom u infrastrukturnoj bazi vrtića i škola itekako je primjerena.

“Strašna istina”

U Hrvatskoj svake godine 5.000 djece ostaje neupisano u jaslice i vrtiće: brojka je ogromna i zabrinjavajuća pogotovo ako ste upućeniji u strateške projekcije lokalnog (političkog) miljea. Socijalno senzibilna nadgradnja ovog slučaja također je ekspresivna jer se valjda razumije, po naravi jalovih roditeljskih OIB-a na burzi rada, da djeca nezaposlenog (“dovoljno” je da jedan ne radi) nemaju šanse za upis u gradski javni vrtić: kvaliteta odgoja/obrazovanja ovdje nije u pitanju.

A kad jest? Eto, u sučeljavanju s prioritetnom formom svakog standarda, idealtipskim europskim modelom. Dva su recentna primjera koja izlažemo. Prvi je deskriptivne prirode u smislu življene kulture vrtića, drugi je uobičajeno-politički fundiran, proeuropski kič s glazurom pozitivnih promjena u kvaliteti obrazovanja.

Možda vam nije promakla – prije koji dan taj je tekst iz “Novog lista” obišao golemu većinu internetskih portala – ispovijest anonimne odgojiteljice iz zagrebačkog vrtića, u kojoj se izriče “strašna istina” da djeca u vrtiću imaju manje mjesta nego kokice u standardiziranim kokošinjcima zemalja EU-a. “Radim u vrtiću i vodim mješovitu skupinu koja broji 32 djece. U boravku, koji bi za toliko djece trebao imati stotinjak četvornih metara slobodnog prostora, a ima ukupno 60, odnosno tridesetak kad se ubroji namještaj, sva ta djeca jedu i spavaju, igraju se, skaču. Javnosti se podastiru lažne statistike, fotografije sretnih odgajateljica i prekrasnih vrtića, a prava je istina da za djecu ima manje kvadrata nego što europske norme propisuju prostora za uzgoj domaćih životinja”, rekla je odgojiteljica s dugogodišnjim stažem, uz uvjet anonimnosti, očito jedinim alatom (posredno demokratskog) otpora. Sintagma “strašna istina” u naslovu teksta pritom je baš odlično odabrana: zbog višeslojne aluzivnosti na građansku odgovornost, spremnost na skidanje krmelja s očiju u trenutku harmonizacije EU-standarda, medijske robe u točno odabranom trenutku i sličnim trivijalijama.

I zna se što ovdje nije tema. Emotivno i moralno ucijenjeni na dnevnoj radnoj bazi, odgojitelji/ce rade desetljećima u nepodnošljivim radnim uvjetima, uz pretpostavku “kreativnih” rješenja: ovdje, međutim, nije riječ o njihovom radnom prostoru i pripadnoj problematici. Osim toga, uvjeti rada u privatnim vrtićima sigurno su bolji, pa tko je izvrstan odgojitelj/ica, molim, ima izbor.

Penalizacija i standardizacija

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, po javnom priznanju, svjestan je teške situacije u javnim vrtićima, pa i osnovnim školama. Ona će u infrastrukturnom, a moguće i sadržajnom smislu, biti od sljedeće jeseni gora, što je dobro, jer je riječ o kvalitativnom pomaku u standardizaciji EU-modela obrazovanja.

Namjerna logička greška uobičajeni je domaći politički forte, pa nema svrhe bacati perje na njihovo ljepilo i čuditi se, još jednom, kako nešto evidentno loše može biti istovremeno, iako projektivni, napredak. Bavimo se zato skupljanjem javno iznesenih činjenica javnih činovnika, poslom koji, tko zna zašto ako nije magični realizam, podsjeća na skupljanje Perhanovog perja. Prema podacima Ministarstva, do sada je većina djece prije upisa u prvi razred išla barem godinu dana u vrtić ili predškolu. Od jeseni će Ministarstvo taj predškolski odgoj proglasiti obaveznim, pa će “konačno i Hrvatska službeno pred svijetom produljiti trajanje obaveznog obrazovanja. Hrvatska je, naime, po tom pitanju na začelju Europe: samo u Hrvatskoj i Turskoj obavezno obrazovanje traje osam godina. U ostalim državama kreće se od najmanje devet do čak 13 godina”, prenosi “Jutarnji list”.

Taj prijelom u fazi obrazovnog sistema ipak ne bi trebali nazvati devetogodišnjim obrazovanjem, jer ministar Jovanović to ne želi, tumačeći da će se “školovanje produljiti samo formalno. Nikakve suštinske promjene u sustavu neće se dogoditi, osnovna će škola s nepromijenjenim programom i dalje trajati osam godina, djeca će u nju u pravilu i dalje kretati sa sedam godina, ali će se propisati da djeca godinu dana prije upisa u prvi razred obavezno moraju biti uključena u neki oblik predškolskog odgoja, barem tri sata dnevno”.

Tko će izraditi novi kurikulum, tko će izvoditi program, u kojim infrastrukturnim resursima, za čiji novac? Vrlo jednostavno, poručuje galantni ministar: kurikulum će biti gotov do jeseni, u skladu s praksom i standardom striženo-košeno formom “u procesu standardizacije”. Program će “i dalje izvoditi odgojitelji u vrtićima, ili učitelji u školama, a program će biti besplatan za onu djecu koja pohađaju samo predškolu u trajanju od tri sata dnevno, a ne i vrtić”. To je zato što je riječ o (svima jednako dostupnom) besplatnom obrazovanju, čiju predškolu financiraju jedinice lokalne i područne samouprave, a država sa 20 kuna po djetetu mjesečno. Kako će ugurati dječicu u pretrpane prostore, kako će odgajatelji podnijeti novo opterećenje norme, to nije stvar nadležnog ministarstva. “Ovo je ministarstvo od 2008. godine upozoravalo dječje vrtiće da usklade svoj ustroj, organizaciju rada i prostorne uvjete s odredbama novog standarda, a početkom 2013. opet će poslati dopis osnivačima i uredima državne uprave u županijama o obvezama usklađivanja vrtića s odredbama standarda.”

Ergo, penalizacija službenim dopisom, standardizacija europskim kokošinjcima.