Nema ovdje obećanja, kamiona i aviona

Nazivali su ga i Srpskim Mostarom, no to je ime stvaralo pomutnju i među onima koji su ondje živjeli; Ustavni sud BIH-a ukinuo je taj način obilježavanja ratne pobjede i etničke čistoće, pa se danas tri sela u kojima živi svega nekoliko stotina duša nazivaju Istočnim Mostarom. Najveće među njima, Zijemlja, središte vrlo prostrane općine, izolirana su od ostatka svijeta i do njih se može samo planinskim makadamom – od ostala dva, Kamene i Kokorine, udaljena su gotovo pedeset kilometara, koliko i od centra Mostara.

I sami smo se zaputili u jednu od najsiromašnijih općina Balkana. Stigavši u Hercegovinu, točne smo upute odlučili potražiti u policijskoj stanici u Potocima. Dežurni policajci žure da vide što hoće nepozvani gost.

– Eh, promašio si, moraš se vratiti nazad – započinje jedan, misleći kako tražimo “bošnjački dio” grada Mostara, da se fotografiramo na Starom mostu.

Dopunjavamo pitanje, pa dobivamo iscrpan odgovor: samo ravno, u brdo, nakon točno 13 oštrih serpentina, kod par vikendica i dvije kafane, skrenuti za Zijemlja, pa tamo pitati dalje…

– Neka je sa srećom – pozdravlja nas smiješkom, iz kojeg se naslućuje da mu je jasno kako ne znamo što nas gore očekuje.

Gore, bogu iza nogu

Prije uspona strmim serpentinama, provjeravamo kod jedne sredovječne žene jesmo li na dobrom putu. Jesmo, kaže nam, pa nas, više iz čuđenja nego znatiželje, upita:

– A šta ćeš, sine moj, gore?

Pet minuta kasnije, usred ničega, nailazimo na spomenik iz nedavnog rata, podigli ga Bošnjaci u znak žestoke obrane protiv “agresora”. Kasnije ćemo saznati da se tu odigrala velika bitka u kojoj su bošnjačke snage spriječile srpsku vojsku da se spusti u dolinu Neretve. Razmišljanje o ratu brišu zadivljujući i surovi planinski krajolici, s kojih puca pogled na Neretvu, koja kao zmija vijuga između plodnih polja i iz ove perspektive neprepoznatljivih naselja. Temperatura zraka rapidno pada, ispod ništice je kod sklepanoga ugostiteljskog objekta, kafane na koju nas je uputio policajac. Do ovuda cesta je asfaltirana i solidna, izuzmemo li brojne odrone; dalje, upućuje nas kafandžija, čeka nas sedam kilometara lošeg makadama.

– Još si u Federaciji, ali kod onih tamo borova je Republika Srpska i tu je to što oni zovu srpskim Mostarom, ali to nije vidjelo Mostara. To je bijeda najveća, vid’ćeš kad dođeš. Da nema šume i drva, ne bi imali šta jest – daje nam svoje viđenje stvari, pa uzbuđeno nastavlja: – Odavde su gađali Mostar. Samo prebace planinu, pa gdje pogode. Eno, tamo je stajala jedna haubica, a ‘vamo druga, još se vidi…

Sedam kilometara makadama mala je noćna mora, brže bismo pješice. Iznenada – asfalt, besprijekorno ravan i očuvan. No, evo i nove poteškoće, stari nam kombi blokirao prolaz. To nas dočekuje načelnik Miroslav Mavrak, s kojim smo se ranije čuli.

– Dobro nam došli u Istočni Mostar – govori korpulentni dvometraš, izlazeći iz auta i šeretski nam pružajući ruku na pozdrav.

Idemo s njim u obilazak Zijemlja, razbacanih u nekoliko zaseoka, uglavnom napuštenih. Središte sela sastoji se od omalenog groblja, crkve od dvadesetak kvadrata i dvije prizemnice koje podsjećaju na bolja vremena: u jednoj je bila osnovna škola, koju je sedamdesetih pohađalo stotinjak učenika, pa je uza staru zgradu izgrađena i nova. Danas djeca idu u školu u 30 kilometara udaljeno Nevesinje. Odlaze u nedjelju poslijepodne, zajedno sa ženama koje o njima brinu, i vraćaju se kući u petak navečer. U Nevesinju nemaju osiguran smještaj, za krov nad glavom moraju se sami snaći.

– Ko nema nikoga u Nevesinju, može se slikat’, ali, hvala bogu, sva su se naša djeca kod nekog smjestila – kaže nam jedan mještanin.

Izbori bez skupova i plakata

Načelnik nas upoznaje s najnovijim vijestima. Izborna je komisija odlučila da će se u dvije općine, jedna je i Istočni Mostar, izbori ponoviti.

– Nema to veze sa mnom, to je samo za skupštinu opštine. Nije mi jasno zašto, niko se nije žalio i svi kažu da je to realan odnos snaga – tumači Mavrak dok koračamo prema bivšoj školi, a današnjoj zgradi općine (koja to zapravo nije, jer su općinske kancelarije izmještene u Nevesinje).

U tom trenutku nije mogao znati da će nekoliko dana kasnije Izborna komisija poništiti izbor načelnika i u ovoj općini, radi “utvrđenih nepravilnosti” na izborima koje je osvojio s točno 97 glasova kao kandidat Demokratske partije Dragana Čavića; njegov protukandidat i dotadašnji načelnik, SDS-ov Radovan Palavestra, imao je šest glasova manje, a izlaznost je bila najveća u državi, od 213 registriranih birača glasalo ih je čak 188.

Pitamo Mavraka kako je izgledala predizborna kampanja, a on nam, nepremazan svim mastima, kaže kako uopće nije član DP-a, da su ga “angažovali kao nestranačko lice”.

– Oni ovdje nisu imali nikoga, a ja sam ipak tu ime koje nešto znači. Tako da su poplaćali tu kotizaciju i sredili papire – otkriva nam.

Izbore je osvojio bez ijednog predizbornog skupa i plakata.

– Nigdje moja fotografija nije osvanula, sve sam glasove dobio samo po čuvenju i nikom nisam ušao u kuću i vrbovao ga da glasa za mene. To vam garantujem. S protukandidatom se nisam svađao ni prepucavao. Znam ja njega dobro, iako se nismo nikada družili, ali on malo svira harmoniku i veseljak je, pa ga znam sa svadbi – odaje nam pobjednički recept.

Što je onda obećavao biračima?

– Pa ništa. Šta ću obećavati? Nema ovdje obećanja, kamiona i aviona, zaboravite ono što gledate na televiziji, ovdje ljudima treba obezbijediti osnovne uslove za normalan život, ništa drugo – skromno će Mavrak, napominjući da su prioriteti asfalt, struja i voda.

Struje ima, kaže nam mještanin Željko Antelj, ali nestaje kod svake jače oluje, koje ovdje nisu rijetkost. Vode ima, ali nema vodomjera, pa je neki neumjereno troše, na štetu drugih.

– Nije to u redu. Moj rođak je lani napravio kupatilo, ali još nije stigao da se okupa jer svu vodu potroše prije nego stigne do njega – kaže nam mrtav ozbiljan stočar Dragan.

Reći će nam i kako oduvijek u ovim krajevima vlada jedno pravilo: tko hoće zaraditi, mora ići u šumu po pare. Zašto se ovo uopće zvalo Srpskim Mostarom, zanima nas.

– To su bila ta vremena. Tada su Hrvati davali svojim gradovima predznak hrvatski, Bošnjaci bošnjački, pa smo tako i mi – nudi nam nimalo uvjerljivo objašnjenje.

Tajna je u tome da su ova tri sela prije rata pripadala golemoj općini Mostar, a rat i dejtonski crteži smjestili su ih u Republiku Srpsku! Središte općine bilo je prošle zime danima nedostupno zbog golemih snježnih nanosa, do ljudi se nije moglo ni helikopterom. Sredinom ljeta kraj je zahvatio nezapamćen požar, nanijevši mu golemu štetu.

Mavrak zapravo uopće ne živi u Istočnom Mostaru, nego u dva i pol sata vožnje udaljenom Trebinju. Nekada je živio u Bijelom Polju kraj Mostara, ali odonud je izbjegao početkom rata, a kasnije je za sitne pare prodao svoje nekretnine.

– Da mi je neko prije rata na ruke donio pola miliona maraka za kuću, ja bih ga odbio. Ne samo zato što je vrijedila više, nego zato što sam je volio, što je to moj kraj – odaje nam s tugom, pokazujući fotografiju nekadašnjeg doma koju stalno nosi uza se.

Navodno je gotovo svaka familija u Zijemljima u dobra vremena imala i kuću u Bijelom Polju, a danas ondje Srba gotovo nema.

Konj pred kafanom

Osim bivših škola i crkvice, u centru nema ničeg drugog. Prve su kuće tek dvjestotinjak metara dalje i do njih asfalt ne vodi, asfaltirano je samo središte sela, ne i makadamski put koji, u duljini od 16-ak kilometara, vodi prema Nevesinju. Otkuda onda ovdje asfalt, pitamo “poništenog” načelnika; pojašnjava nam da je to produkt jedne od ranijih predizbornih kampanja. Na ulazu u crkveno dvorište prestaje asfalt i nastavlja se popločani put do spomenika svim srpskim žrtvama posljednjeg rata u dolini Neretve. Malo dalje, među nadgrobnim spomenicima, stoji i nekoliko stećaka. Najbolje su, kažu, odnijeli u Zemaljski muzej, još prije 40 godina, a preostale pomalo obnavlja Željko Antelj, zaljubljenik u zavičaj i povijest. Netko bi rekao da ih bojanjem izblijedjelih motiva uništava, no seljani njegov trud jako cijene.

Nema u ovom selu ni popa: dolazi rijetko, po potrebi, uglavnom kako bi pokopao nekog od seljana. U nezaključanoj nas crkvi, u koju se može natiskati najviše 20 vjernika, dočekuje tek razigrani vrabac. I za crkvu se brine Antelj. U cijeloj općini, koja živi od stoke, krumpira, mrkve i nešto žitarica, samo je jedan zaposleni – onaj koji drži prodavaonicu, koja također radi po potrebi. Drugi zaposleni žive i rade u Nevesinju, pa ih se ni ne računa. Općina ionako, tvrdi Mavrak, nema apsolutno nikakvih prihoda. Nema tu ni policije, ni vatrogasaca, ni porezne uprave, ni liječnika, ni pošte, ni banke, ni bankomata, svega na što smo drugdje navikli.

Tu je tek jedna kafana, koja ne radi stalno i malo tko bi u njoj prepoznao ugostiteljski objekt: stražnji ulaz u nekadašnju školu je zagrađen i tu su zgurani priručni šank, tri drvena stola, sećija iz nečije dnevne sobe, stara peć na drva, nekoliko školskih stolica i prastari televizor na kojem se, kada je upaljen, slika jedva nazire. Ispred kafane scena kao u kaubojskim filmovima – zavezan konj. Gazda ga vodi na potkivanje. Kafanu vodi, nije teško pogoditi, zaljubljenik u stećke i čuvar crkve Željko Antelj. Spremno nam otključava vrata i bez pitanja na stol iznosi čašice i izvrsnu domaću rakiju.

– Nema tu nekog posla. Nekada vikendom navečer otvorim. Dođe par mlađih momaka iz sela i to je to. Kada je prava zima, ni ne radim – kaže nam Antelj, izbjeglica iz Mostara od kojih trideset i nešto godina.

U kafani nudi samo pivo, rakiju i poneki sok, pa je sasvim razumljivo zašto žene ne dolaze, objašnjava. Spremno priča o stećcima, navodeći koju je literaturu o toj tematici čitao, uglavnom preko zime, kada zna pobjeći u znameniti manastir Žitomislić. U Istočnom Mostaru, naravno, nema knjižnice.

– To je neko moje prokletstvo. Čim odem nekud, odmah mi fali ovaj kraj, a kada sam ovdje, samo gledam kako bih nekud otišao – povjerava nam se.

Na naivno pitanje ima li u općini interneta, samo će se slatko nasmijati. Još će spremnije, nakon nekoliko čašica, uputiti načelnika u goruće općinske probleme. Pri izlasku iz kafane, kako to obično biva u bosanskohercegovačkim ugostiteljskim objektima, njih će se dvojica i posvađati, no ne oko politike nego oko plaćanja: načelnik želi platiti daleko više od stvarne cijene, a Željko ne želi uzeti ni marke. Našli su se na pola puta, a mi se opet vraćamo ozbiljnim temama.

Budžet od 350.000 maraka

Pitamo Mavraka koliko zapravo Istočni Mostar ima stanovnika.

– Bogami, ne znam tačno. Ljudi koji ovdje stalno žive ima možda stotinu, u druga dva sela isto tako – procjenjuje načelnik, priznajući da uopće ne poznaje situaciju u Kamenoj i Kokorini, ali da su zato Zijemlja primjer kraškog sela za udžbenike. Pokušavamo izvući barem podatak o površini općine, ali i to bezuspješno.

– Ja s tim podatkom, bogami, ne baratam – sliježući ramenima iskreno kaže šef općine.

Pitamo ga i zašto je uopće ovo općina i isplati li se ovom nenaseljenom kraju samouprava, s godišnjim budžetom od nevjerojatno niskih 350.000 maraka, koliko dobiju od RS-a, što je desetak puta manje od cijene tzv. Bandićevih fontana u Zagrebu.

– Vidite kako ovo izgleda, a sad zamislite kako bi tek bilo da smo, recimo, pri Nevesinju i da čekamo da dođemo na red pored njihovih brojnih pasivnih krajeva – jasno će Mavrak.

Kaže kako mu nije svejedno tko će pobijediti na ponovljenim izborima.

– Ima tu protivnički tabor, kako bi mi bilo svejedno. Mada, neću imati problema ko god da dobije, to su sve mještani, znamo se. Iako pritisak stranačkih središta može uticati na neke odluke, ovdje nema bog zna kakvih odluka – pošteno nam kazuje, bez prenemaganja i glumatanja tipičnog za njegove kolege u razvijenijim krajevima.

Na rastanku se ispričava što nas ne može bolje ugostiti.

– Htio bih vas počastiti, ali kuća mi je prazna. Šta ćeš, kad ne živimo ovdje… Jedino ako ste za rakije i vina, toga uvijek ima – poziva nas, ali to ostavljamo za neki drugi posjet.

Na povratku prolazimo i kraj bošnjačkog zaseoka. Sve su kuće uredno obnovljene, ali samo se jedna osoba trajno vratila, Hamid Šemić, s kojim se nismo uspjeli susresti. Tri dana prije, bez obzira na to što je selo uglavnom pusto, ovdje je otvoren mejtef te postavljen kamen temeljac za munaru…

Čeka nas opet pakao makadama, još tridesetak kilometara do Mostara, a već se smrkava i naleti ledenog vjetra sve su jači. Ostavljajući iza sebe ugodne i dobre domaćine, razmišljamo o tome kako se upravo na primjeru Istočnog Mostara vidi sva nakaradnost uređenja Bosne i Hercegovine i lome posljedice proteklog rata, što opasno plešu na granici ludila.