Otkud zlato, koji kruha neima?

DNEVNIK 3

Potopljena Dalmacija! More izašlo iz zadanih okvira – glasno i umjereno dramatično čita Edi Škovrlj, najprije u najavi Dnevnika 3, pa onda u uvodu emisije, pa onda opet u najavi priloga. Da je na njegovom mjestu bio Đurica Drobac, prema čijem glasu sirena za uzbune nalikuje na prigušivač, gledateljstvo bi već navuklo pojaseve za spašavanje. Škovrlj se, međutim, odlučio da na refleksivan način opiše socijalne i kognitivne značajke mora. Ta voda, za koju smo vjerovali da je ćudljiva, pa i stihijna, prema Škovrlju u načelu poštuje zadane okvire – to će reći, more je antropomorfno, more se drži dogovorenih gabarita, more ne ispisuje zadnje točke ugovora sitnim slovima, more je korektan igrač itd. Sve je to more bilo do srijede, ali u četvrtak ga je lupilo jugo, pa je – znate već – izašlo iz okvira.

Škovrljeva vijest ima jednu manjkavost. Vijest, to znamo iz udžbenika, mora odgovarati na pet pitanja: tko, što, gdje, kada i zašto. Škovrlj nam, nažalost, nije odgovorio zašto je more izašlo iz zadanih okvira, pa se najrazumnijom pretpostavkom čini da se ono – napilo.

VIJESTI HTV-a

Očekujući posjet Hillary Clinton, Josip Šarić pun ponosa kaže kako Hrvatska “očekuje pohvale od američke državne tajnice”. Koji dan ranije, neka novinarka HTV-a ne manje ushićeno tvrdi kako je Angela Merkel pozivom u Berlin odala priznanje Zoranu Milanoviću. Poziv, kako znamo, baš i nije bio radi nekog silnog priznanja, ali nema veze. Bitnije je uočiti kako su svi hrvatski reporteri, od početnika do veterana, usvojili kolonijalni diskurs. Američka državna tajnica će nas pohvaliti, dobit ćemo šećerleme, neće biti po guzi, sretni smo kada nas ministrica “najboljeg društva na svijetu” potapša po glavi, et cetera, et cetera. Samo, gdje je tu osjećaj za ravnopravnost država?

U tom kontekstu čovjeku može katkad pasti na pamet neki Matošev stih, u kojemu se osjeća ponešto ponosa. “Regnum regno non praescribit leges / I dok je srca, bit će i Kroacije”, tvrdio je pjesnik prije stotinu i nešto godina (“Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone…”). Što bi Matoš danas rekao da je vidio kako Šarić zaneseno čeka Hillary i pjeva ditirambe o pohvalama dotične gospođe?

Ima Matoševih stihova koji i o tome govore. “Duša naša zagorski je kraj / Gdje jadnik kmet se muči zemljom starom / Uz pjesmu tica, kosaca i zvona / O, monotona naša zvona bona, / Kroz vaše psalme šapće vasiona: Harum – farum – larum – hedervarum – Reliquiae reliquiarum!” Ili pak: “Izbori su srećno prošli / Novi ljudi su nam došli, / Ja sam već posijedio / A Hrvatu, siromaku / Još je veći mrak u mraku / Otkad je pobijedio…”

Hm, ništa nova? Možda je ipak bolje da naši reporteri ne glume. Konačno, njihova refleksija submisivnosti je – istinita.

KING KONG, HTV 3

Pokretanje Trećeg programa nesumnjivo je ovogodišnji kulturni događaj broj jedan, i ekipi koja je ostvarila to čudo u Kroaciji – vedejcima Šoši i Novokmetu – treba podići spomenik od mjedi trajniji, u najmanju ruku na Prisavlju. Onome tko padne na pamet da ometa razvoj tog programa namjenjujemo Milanovićevu kletvu (“Dabogda mu se osušila desna ruka”), a ako bi se na Prisavlju našlo herostrata koji bi ukinuli Treći jer nije tvornica para, neka im se ostvari Polančecova kletva (“Daj mi Bože da izgubim oba oka, da mi se isuše obje ruke i obje noge i neka krepam u najgorim mogućim mukama koje možete zamisliti”).

Iako je osmišljen u kratkom roku, s nedostatnim sredstvima i bez jasne perspektive, s vršiteljima dužnosti kao ključnim stratezima u cajtnotu, na opakoj fronti elektronskih medija (to je kao da se utrkujete s propucanim koljenom), Treći je program vrlo brzo poprimio prepoznatljive konture, izazvavši nepodijeljene simpatije u kulturnoj javnosti. O tome koliko se ona suzila dovoljno, nažalost, govore brojke o gledanosti Trećeg. One se vrte oko 0,4 posto, što je jako malo. No, upravo to je rizik programa više kulturne razine. Taj je rizik bio ukalkuliran unaprijed – znamo gdje živimo, o ta uska varoš, o ti uski ljudi – ali on daje utoliko snažniji argument za održavanje i daljnje jačanje ovog kanala.

Dakako, to ne znači da neke preinake nisu potrebne. Okosnicu programa čine filmovi i serije, a ne vlastite emisije (nije najsretnija odluka da se “Peti dan” u petak s Prvog programa prebaci na Treći), ali to je s obzirom na okolnosti razumljivo: trebalo je iz malog budžeta iskemijati programske konture koje ne počivaju samo na reprizama. Ima još grešaka koje treba ispravljati u hodu. Najbolji klasični filmovi, na programu koji ne možete snimati, emitiraju se u 19 sati (“King Kong”, “Čistači cipela”, “Upoznajte Johna Doea…”), kada se moraju tući s Vijestima dana RTL-a, Temom dana HTV-a i Dnevnikom Nove TV. To im u startu smanjuje gledanost na nekoliko stotina ljudi, dok bi u boljem terminu bili puno gledaniji.

RTL DANAS

Ministar financija nije kiborg! Premda nalikuje na osobu s bioničkim ili robotskim implantatima, on ipak ima emocije. To se vidi kada ga netko jako rasrdi. Teško dišući, uspuhan i ljut kao ris, pred vratima Vlade Slavko Linić je priznao da će mu trebati tri mjeseca da sanira štetu koju su nanijeli bogataši lažnim informacijama o porezu na nekretnine. Kada su točne informacije napokon objavljene, pokazalo se da oklevetani plutokrati baš i nisu lagali: riječ je doista o tlaci koja će svakom građaninu Hrvatske koji ne prima socijalnu pomoć izbiti iz džepa ono malo kuna što im je preostalo. Linićev harakiri porez (u obliku u kojem je predložen politički bi upokojio SDP) neusporedivo je gori od harača Jadranke Kosor. Fakat, ministar koji je u ovu godinu ušao kao trezveni reformator jednog nakaradnog sustava, iz nje će izaći kao Milanovićev Smail-aga koji skuplja porez od već iscrpljene raje:

Tader aga: “More, sluge,

Crče raja, crče harač, sluge;

Već vi hajte uskrisite raju,

Ne bi li mi izbavili harač.”

Loše sluge goreg gospodara

Spopadoše trostruke kandžije

Pak od brzijeh odskočiše konja,

Na sumrtvu juriš činit raju,

Ne bi li se povratila raja.

Zoran Milanović odgodio je Linićev juriš na sve građane koji nisu beskućnici, pa se ministar strašno uvrijedio. Kako reče pjesnik:

Sramota je takome junaku

Kupit harač, ne skupit harača,

Džilitnut se, ne pogodit cilja…

Ministar financija se džilitnuo, a hoće li pogoditi cilja, vidjet ćemo na proljeće kada, prvog aprila, zakon navodno stupa na snagu. Političku štetu već je proizveo.

DNEVNIK HTV-a

Zoran Šprajc izvodi pravilan zaključak da Vlada ne zna komunicirati iako su zabranili pi-ar agencijama da to čine u njihovo ime. Oba su Zorana, čini se u pravu. Zoran Šprajc koji je podsjetio na Milanovićevu zabranu angažiranja public relations agencija, ali i Zoran Milanović koji je tu zabranu donio. Ni s agencijama ni bez njih, naime, komuniciranje ne bi bilo bolje ni za jotu, jer ono što Vladini diletanti pokvare ni armija stručnjaka ne bi popravila – pa čemu onda bacati pare na pi-ar!

Šprajc u istom Dnevniku komentira prestrogu presudu Aleksandri Ljubi i preblagu presudu ratnim zločincima iz Kerestinca, koji za silovanje, mlaćenje, mučenje i sl. više neće odležati ni dana zatvora jer su dovoljno odgulili u pritvoru. “Čestitamo pravosuđu”, kaže Šprajc, a mi se pridružujemo čestitkama pravosuđu i još dodajemo čestitke Šprajcu.