Kritika liberalne ideologije

Slavoj Žižek: “Živjeti na kraju vremena” (s engleskoga preveo Srećko Horvat; Fraktura, Zaprešić, 2011)

Recepcija Slavoja Žižeka u Hrvatskoj opisala je elegantan lûk: od donje amplitude discipliniranog prešućivanja, preko gornje točke kolektivne fascinacije pa opet nadolje, prema sve oštrijoj kritici. Još prije samo desetak godina globalni teorijski superstar kod nas se u vidu reference javljao sporadično, na samim rubovima akademskog polja. Prijevod “Sublimnog objekta ideologije”, njegovog prijelomnog naslova, kao da je 2002. najavio obrat. Uslijedile su godine ubrzanog hvatanja koraka s propuštenim tekstovima, nakladnici su vrijedno pratili zahtjevan autorski tempo, Subversive Festival dovodio ga je svake godine u prekrcanu dvoranu zagrebačkog kina “Europa”, pisale su se recenzije i diplomski radovi, snimali intervjui i predavanja, ugostio ga je i nezaobilazni Aleksandar Stanković, mada ima samo jednu doktorsku disertaciju… I naravno da je takva adoracija morala proizvesti odgovarajuću iritaciju.

Recepcijska klackalica

Sve je više napada na Žižeka; za sada, doduše, uglavnom u manje vidljivim zonama medijskog polja, u stručnim časopisima i akademskim publikacijama. Moglo bi se reći, zapravo, da nas je recepcijska klackalica, zaljuljana gore-dolje, naposljetku dovela u ravnotežu s onim dijelom svijeta u kojem Žižek već više od dvadeset godina važi za jedno od ključnih imena suvremene teorije: i tamo golemu popularnost prate brojne, često utemeljene i opravdane optužbe za površnost, preelastično korištenje pojedinih teorijskih koncepata i neobavezno parazitiranje na interpretacijama drugih autora.

Žižekove novije knjige kao da na takve prozivke pokušavaju odgovoriti prijeteće velikim opsegom: u nas još uvijek neprevedena “Less Than Nothing” ima više od tisuću stranica, “Paralaksa” skoro petsto, “Živjeti na kraju vremena”, evo, preko šesto… Ipak, to nije dovoljno, jer unutar korica nailazimo opet na onaj dobro poznati diskurzivni zabavni park: nepregledno polje (pop)kulturnih referenci provučenih kroz lakanovsku psihoanalitičku aparaturu, hegelovsku dijalektiku i središnje koncepte marksizma kako bi se razvila provokativna dijagnoza našeg ideo-političkog prezenta. Ako skoro da i nema njegove knjige u kojoj, recimo, nije prepričao čuvenu dosjetku Fredrica Jamesona o tome da je danas lakše zamisliti smak svijeta nego krah kapitalizma, u “Živjeti na kraju vremena” kao da je odlučio na njoj utemeljiti cjelokupno izlaganje.

Na samome početku ustvrđuje kako je evidentno da nas kapitalistički sistem vodi prema apokalipsi, jer neprestano zaoštrava ionako radikalne društvene podjele, iscrpljuje prirodne resurse, zapleće se u inherentne kontradikcije i biogenetičkom revolucijom relativizira sam pojam ljudskosti; iako smo svjesni da je perspektiva ovakvog stanja stvari kolaps, u praksi slijedimo fetišističku formulu “znam da je tako, ali ipak se ponašam kao da ne znam”.

U zabavljačkom kostimu

Da bi se podcrtala neumitnost suicidalnih tendencija kapitalizma, izlaganje je organizirano prema poznatom psihologijskom modelu individualnog žalovanja. Suočeni s fatalnom viješću, poput saznanja o smrtonosnoj bolesti, prolazimo kroz pet faza: poricanje, bijes, cjenkanje, depresiju i pomirenje; svakoj od njih posvećeno je po jedno poglavlje knjige. I eto kako odmah, već u strukturiranju teksta, Žižek navlači prepoznatljiv zabavljački kostim: analogiziranje individualnih i društvenih fenomena rijetko je problematičan teorijski potez, koji reducira kompleksnost socijalnog polja na intuitivno prihvatljivije psihološke obrasce isključivo radi efektnog dojma. Ako takav faux pas sebi može dopustiti, recimo, Naomi Klein u “Doktrini šoka”, kada vuče paralele između CIA-inih psiholoških eksperimenata i sistemskih udara neoliberalnog kapitalizma, intelektualac teže kategorije, poput Žižeka, ipak bi trebao biti oprezniji. Ali njega to, čini se, ne zabrinjava: važno je da je tu zgodan koncept, koji će dati prepoznatljivost ovom izdanju teorijsko-kulturalnih vrludanja…

OK, prigovore knjizi moglo bi se navoditi u opsegu koji bi višestruko nadišao prostor predviđen za ovaj tekst; u trenutku kada se spominjana recepcijska klackalica spušta nadolje, međutim, čini se da je ipak važnije pokušati spriječiti da ona nepotrebno i nepromišljeno ne tresne o tlo. Jer, nije baš da je Žižek bez ikakvoga razloga postao tako važno teorijsko ime. “Živjeti na kraju vremena” podsjeća nas, među ostalim, na posebno značajnu dimenziju njegovog rada: kritiku ideologije, i to prvenstveno one liberalne, posvećene upornoj promociji tolerancije. Na tom planu Žižekova interpretativna vještina ostaje fascinantna čak i kada je očito da samo varira ranije formulirane teorijske postavke. To je, recimo, samo prvi u nizu razloga da se pročita i ova njegova knjiga, a već je i on sasvim dovoljan…