Bezvučne danske poslastice

Šesto izdanje zagrebačkog Pssst!-a, međunarodnog festivala nijemog filma, uz natjecateljski je program, uveden prošle godine, ponudilo i tzv. zreliju fazu amaterskog opusa Oktavijana Miletića (1932-1937) te vrhunsku filmofilsku poslasticu – izbor danskih nijemih filmova. Danska je kinematografija u razdoblju prije Prvog svjetskog rata bila jedna od svjetski najjačih, a u zrelom razdoblju nijemog filma u njoj je poniknuo jedan od najvećih celuloidnih umjetnika ne samo bezvučnog perioda – Carl Theodor Dreyer.

Androgina zvijezda

Kratak ali sjajan presjek te kinematografije započeo je dvama ostvarenjima prve velike međunarodne filmske zvijezde Aste Nielsen, osebujne privlačne glumice crne kose i očiju, punih usana, bijele puti, vitkog stasa, uskih bokova i dugih nogu (njezina tzv. dječačka figura nije, kao danas, bila izložena kritikama da je proizvod perverzne mašte homoseksualnih modnih dizajnera). Srednjometražni “Ponor” iz 1910., u režiji Astina budućeg supruga Urbana Gada, donosi moralističku priču o djevojci koja se fatalno zaljubi u cirkuskog plesača i napusti dobrog zaručnika, što će joj se, dakako, osvetiti i odvesti je u prostituciju te, naposljetku, do ubojstva.

Moralistički okvir samo je izgovor za demonstraciju izvanrednog erotizma glavne glumice, koja je vlastitu (po tradicionalnim shvaćanjima ženske psihofizike) androginost vrhunski iskoristila desetak godina kasnije, kad je u vlastitoj produkciji snimila svoju inačicu “Hamleta” (1921., redatelji Sven Gade i Heinz Schall). U Astinoj verziji, Hamlet je mlada žena koja se pretvara da je muškarac (glumi je, dakako, sama Nielsen) te se bori za naklonost Horacija ni s kim drugim nego s – Ofelijom. Naravno, zatočenici mita o nedodirljivosti klasika poput Shakespearea bili su šokirani takvom “blasfemijom”, no nitko nije mogao osporiti Astinu briljantnu izvedbu, a spoj ženskog bića i muškog privida dodao je poseban začin njezinoj ionako apartnoj erotičnosti.

Anticipacija “Avatara”

Posebne delicije ponudio je i ostatak danskog ciklusa. “Svemirski brod” (1918) Holger-Madsena odlikuje se fascinantnom SF-scenografijom, a priča u kojoj ljudska posada sleti na Mars i ondje se suoči sa Zemljanima moralno superiornom kulturom vegana i pacifista svojevrsna je anticipacija Cameronova “Avatara”.

“Vještice” (1922) Benjamina Christensena rijedak su, pak, primjerak dugometražnog nijemog dokumentarno-igranog filma, u kojem autor kombinira dokumentarističke metode demonstriranja i tumačenja srednjovjekovne zaostalosti i crkvene reakcionarnosti s horornim i humornim igranim ilustracijama.

Šlag na tortu naposljetku je došao s filmom “Poštuj svoju suprugu” (1925) velikog Dreyera, humornom dramom u kojoj međusobno solidarne žene privode pameti tiransku mušku glavu obitelji. Gotovo cijeli film smješten je u mali obiteljski stan, ponajviše u jednu jedinu prostoriju, a Dreyer se odlično snalazi u skučenom prostoru, razigravajući ga fluidnom montažom s nizom detalja i finom uporabom bližih i krupnih planova, oslanjajući se, dakako, i na odreda sjajne glumce te optimalno povezivanje dramskog i humornog.