Kronika

Kraj obostranih iluzija

Erdutski sporazum, potpisan prije 17 godina, uskratio je hrvatskim vlastima zadovoljštinu da se trijumfalno oružjem vrate na teritorij očišćen od Srba, ali i kraj iluzija o “svim Srbima u jednoj državi”

U njegovu snagu nisu vjerovali ni sami potpisnici, Hrvoje Šarinić i Milan Milanović. Prvi je s hrvatske strane, nošen trijumfalizmom Oluje, u ime tadašnjega državnog vrha želio nastavak povratka teritorija ratnom opcijom, a drugi je odmah po potpisivanju otišao u Srbiju, pod skute svojim nalogodavcima.

Najbitnije: Sporazum je značio završetak rata bez upotrebe oružja i nasilja, bez novih ljudskih žrtava i materijalnih razaranja viđenih samo tri i pol mjeseca ranije u Oluji. Potpisan je 12. novembra 1995., uz posredovanje američkog ambasadora u Hrvatskoj Pitera Galbrajta i norveškog diplomata Torvalda Stoltenberga.

Nemoguća misija

S obzirom na to da je malo tko vjerovao u efikasnost njegove realizacije, više je puta bio na rubu provalije, u početku odbijan na razne načine, ne samo od politike nego i od običnog puka. Tadašnjim hrvatskim vlastima uskratio je zadovoljštinu da se trijumfalno, po uzoru na Oluju i Bljesak, vrate na teritorij očišćen od Srba, ali je označio i kraj iluzija potonjih o “svim Srbima u jednoj državi”. I zaista, te jeseni ’95., tog proljeća i zime naredne godine, provođenje Sporazuma predstavljalo je nemoguću misiju.

Međutim, kako je vrijeme odmicalo, rasle su i šanse da se provede. Misijom UN-a šefovao je američki general bez puno diplomatskih manira Žak Pol Klajn. Nije se libio prijetiti prstom ne samo pred domaćim sitnim kriminalcima koji su koristili zadnju šansu da pokradu i prenesu u Srbiju sve što se moglo, naravno za svoj džep, pravdajući se nacionalnim interesima. Taj isti Klajn nije se libio ni samom Franji Tuđmanu jasno zamahati prstom pred nosom. Zapravo, to je i bio jedini mogući način, jedini modus operandi koji su ljudi tog poratnog vremena razumjeli.

Klajn je imao i dobre asistente. S hrvatske strane Ivicu Vrkića, kojeg je Tuđman vjerojatno želio žrtvovati kao “došljaka” iz HNS-a u HDZ, a sa srpske vukovarskog psihijatra dr. Vojislava Stanimirovića, koji je, umjesto mogućnosti da sam ode put Srbije i nastavi mirno raditi svoj posao, izabrao trnovitu političku borbu, čija je jedina konstanta bila neizvjesnost. I jedan i drugi, uključujući najbliže suradnike, bili su svakodnevno izlagani prijetnjama i pokušajima miniranja, ne samo iz ‘protivničkih’ nego i iz vlastitih tabora. Ali, uspjeli su – prvi da istok zemlje vrati pod jurisdikciju Hrvatske, drugi da svojom mudrošću i hrabrošću, praćenima velikim ličnim rizikom, sačuvaju Srbe od egzodusa.

Miloševiću – ne, hvala!

Erdutski sporazum i popratni dokument, Pismo o namjerama hrvatske Vlade o reintegraciji hrvatskog Podunavlja u ustavnopravni poredak RH, međunarodno su verificirani dokumenti i akti bez roka upotrebe. Srpski predstavnici, prije svega ključni akter Stanimirović, koriste svaku priliku da pred domaćim i međunarodnim subjektima ukažu na elemente u Sporazumu koji, zapravo, predstavljaju konkretne životne probleme koji još nisu riješeni. Imali su to priliku prije godinu i pol reći i samome Klajnu. Tu je i dalje, u drugačijem sastavu i pod drugim imenom, prisutna Komisija člana 11, sastavljana od diplomata vodećih svjetskih zemalja koje su, svaka na svoj način, garantirale primjenu Sporazuma.

Dakle, 12. novembra 1995. označava završetak rata i početak krhkog mira često prožetog skepsom, neizvjesnošću, rizikom. Ali, i takav je mir bio bolji od nastavka rata.

S druge strane, Srbi na istoku dobili bi, kao i oni u Krajini, “svaku moguću humanitarnu podršku” od Miloševića, što u prijevodu znači pravo na prijavu Komesarijatu za izbjeglice. Jasno, samo oni koji bi prešli Dunav, mostom ili na druge načine, i ostali živi.

Bez obzira na to što se Sporazum i njegova primjena nisu pokazali svemogućima, 12. novembar ostat će u historiji upamćen kao pozitivan dan, za brojne druge političke i druge aktere u Hrvatskoj i izvan nje. Prije svega, za obične male ljude – Srbe, Hrvate i sve ostale koji istok zemlje, kao i cijelu Hrvatsku, doživljavaju kao svoju državu.

Sprečavanje krvoprolića

“Naš broj određuje našu sudbinu”, rečenica je Vojislava Stanimirovića. Erdutski sporazum nije omogućio apsolutno svima da ostanu. Činjenica je da prostor nije reintegriran sa svim stanovnicima u momentu potpisivanja, ali je dao mogućnost slobodnog izbora mjesta za život. Sunarodnici iz drugih dijelova tadašnje Krajine nisu imali takvu mogućnost biranja. Primjena Erdutskog sporazuma omogućila je krajem devedesetih da na poslu u javnim poduzećima ostanu tadašnji zaposlenici, omogućila je demilitarizaciju, odloženo služenje vojnog roka u HV-u za srpske mladiće. Omogućila je nastavak isplate penzija iz nadležnih fondova, pravo na korištenje manjinskog jezika i pisma, uključujući školovanje nacionalnih manjina na svom jeziku i pismu. Omogućila je participaciju ovdašnjih Srba u političkom životu Hrvatske.

Pridonijela je početku procesa povratka Hrvata na istok i prognanih Srba u druge dijelove Hrvatske. Udarila je temelj Zajedničkom vijeću općina, instituciji manjinske samouprave, kao i Srpskom narodnom vijeću, centralnoj srpskoj instituciji u Hrvatskoj. Ali, prije i poslije svega, realizacija Sporazuma omogućila je mir i kraj krvoprolića. Uostalom, misija

UNTAES-a proglašena je jedinom uspješnom mirovnom misijom otkako UN postoji.

Nažalost, percepcija značaja Erdutskog sporazuma varira. Politički vrh sjeti se datuma potpisivanja uglavnom samo za ‘okruglih’ godišnjica. Nerijetko se i s najviših instanci može čuti kako je Sporazum potrošen. Istina, neke su točke jesu danas nevažne, poput “prijelazne policije”, ali one koje govore o ljudskim pravima – nisu. Jer, i 17 godina od potpisivanja, bez obzira na sve argumentirane pokušaje srpskih političkih predstavnika u cilju stvaranja kvalitetnijeg života svojim sunarodnjacima, država često ostaje barem napola gluha.

Boro Rkman

Uspostavljena službena suradnja Općine Krnjak i Grada Kranja

Nemojte rasprodati zemlju!

Morate biti pažljivi, ne rasprodati zemlju odmah i jeftino, nego od potencijalnih kupaca izvući korist. Neka stranci ulažu, ali neka vlasništvo ostane vaše, poručuje kranjski dogradonačelnik Bojan Homan

Općina Krnjak uspostavila je čvrstu suradnju sa slovenskim gradom Kranjem. Počelo je prije dvije godine, kulturnom razmjenom krnjačkog Pododbora SKD-a Prosvjeta i kranjskog Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Sveti Sava”. U ljeto ove godine Krnjčani su drugi put zaredom sudjelovali na Međunarodnoj smotri i festivalu folklora koju u Kranju organizira tamošnja srpska zajednica i tom je prilikom uspostavljena službena suradnja.

U oktobru su delegacija Grada Kranja i predstavnici “Svetog Save” posjetili Krnjak u povodu Dana VSNM-a. Krnjčani su ljetos u Kranju sudjelovali i u obaranju svjetskog rekorda za Ginesovu knjigu u plesanju srpskog kola po trajanju i broju učesnika. Kranj ima 55 hiljada stanovnika i najveći je grad u Gorenjskoj. Poznat je po Tvornici autoguma Sava, po Iskri, tvornici ručnih alata i satova za struju, a sve se više okreće i turizmu.

Oprezno u EU

– Još su u Kranju predstavnici Grada izrazili želju da nam pomognu u savjetima i pisanju projekata za fondove EU-a, pa je k nama i došao dogradonačelnik Bojan Homan, koji se time bavi. Obišli smo Općinu i pokazali im mogućnosti koje nudimo, njemu kao privatnom poduzetniku, Kranju i Sloveniji. Uglavnom bi se radilo o turizmu uz Koranu i Jopića-pećinu. Oduševljeni su viđenim i ne razumiju zašto nam potencijal Jopića-pećine stoji neiskorišten – kaže Rade Kosanović, načelnik Općine Krnjak.

Ta je pećina duga oko sedam kilometara, dvostruko veća i duža od poznate Postojnske jame; istražena je prije 40 godina, karlovački speleolozi su napravili brojne fotografije i nacrte, ali se dalje od toga nije otišlo. Općina Krnjak je dosta učinila kada je o prostornim planovima riječ i njima je sve definirano, ali je problem u nedefiniranom vlasništvu, odnosno tome što je Jopića-pećina u vlasništvu Hrvatskih šuma, koje nemaju interesa za ulaganje.

– Kada je o EU-u riječ, iskustva Slovenije su i dobra i loša. Valja se dobro pripremiti prije ulaska, kasnije će već biti lakše. Treba dobro vidjeti koji se projekti mogu iskoristiti i treba imati dobre stručnjake koji znaju napraviti projekte. Nije potrebno javljati se na sve natječaje, samo na one za koje ste sigurni da će proći, kako ne biste uzalud bacali novac i vrijeme. Ti projekti kasnije moraju sami sebe uzdržavati, a ne da ih općinske ili gradske vlasti moraju sufinancirati iz svojih budžeta – kaže dogradonačelnik Kranja Bojan Homan.

– Susjedi smo i uvijek ćemo biti jedni pored drugih, dosta je istih interesa, navika, kulture i historije i bit će nam svima lakše pronaći sebe u EU-u. Krnjak je velik površinom, ali vidim da nema ljudi i da je dosta praznih kuća i neobrađene zemlje. Kada uđete u EU, postat ćete zanimljivi strancima. Morate biti pažljivi i ne rasprodati zemlju odmah i jeftino, nego od potencijalnih kupaca morate izvući korist. Neka oni ulažu, ali neka vlasništvo ostane vaše – kaže Bojan Homan.

Potpuno ravnopravni

“Sveti Sava” iz Kranja najstarije je i najbrojnije srpsko društvo u Sloveniji. Osnovano je 1990. i ima oko 800 članova. Djeluju u 13 sekcija, a najbrojnija je folklorna, koja ima pet ansambala – od dječjeg i pripremnog, preko izvođačkog, do dva veteranska. Srbi su u Sloveniji drugi narod po brojnosti, ima ih oko 6.000, a tako je i u Kranju, gdje ih je oko 2.500. Imaju status etničke manjine, a tamošnje su nacionalne manjine Mađari i Talijani. Srbi su u Sloveniji uglavnom ostali nakon raspada SFRJ-a. Potječu iz svih krajeva bivše države, odakle ih i danas dosta dolazi u deželu.

– Društvo “Sveti Sava” im pomaže da se snađu pri dolasku, da dobiju radnu dozvolu i stalan boravak, a upućujemo ih kako riješiti i ostale probleme. Surađujemo s brojnim srpskim društvima iz svih krajeva i republika bivše SFRJ, koja dolaze na Svetosavski međunarodni folklorni festival, ali i mi odlazimo na brojna gostovanja. Uslovi za rad su odlični. U kranjskom središtu imamo dvorane za vježbanje folklora, za sportsku rekreaciju, druženja, izložbe i ostale aktivnosti. Financiraju nas Ministarstvo kulture Slovenije i Grad Kranj. Potpuno smo ravnopravni u svemu. Javljamo se na natječaje, a sredstva dobivamo po broju aktivnosti – kaže Igor Kalabić, predsjednik SKPD-a “Sveti Sava”.

Kaže da Srbi u Sloveniji imaju dobra iskustva s EU-om. Kod kuće govore srpski, službeno upotrebljavaju slovenski jezik, isto kao i kada odu u druge europske zemlje; kada Srbija bude u EU-u, srpski će tada postati službeni jezik, pa će ga moći koristiti i u takvim prilikama.

– Premalo se koristimo sredstvima EU-fondova, jer smo preslabo povezani s drugim srpskim društvima iz drugih država. Na tom planu moramo više poraditi, napraviti dobar projekt i kandidirati se, kako bismo surađivali sa svojim sunarodnjacima širom Evrope – kaže rođeni Kranjac Kalabić, čiji su roditelji porijeklom iz Ključa u BIH-u.

EU je u krizi zbog pohlepe

Dogradonačelnik Kranja Bojan Homan kaže da je EU u krizi vrijednosti, vrednota i morala, a manje u ekonomskoj krizi, koja je samo posljedica toga. Sve je počelo, kaže, jer su neki ljudi htjeli steći previše novca u prekratkom vremenu. Banke su bez kriterija davale kredite želeći se na brzinu obogatiti, tajkuni i političari su radili za sebe, a ne za narod. Evropa će iz svega izići pročišćena i bolja, jer će negativci otpasti. Podržava ulazak Hrvatske u EU, jer će to i za Sloveniju biti dobro.

Milan Cimeša

Đuro Šapić, općinski vijećnik u Topuskom

Život nadvisio suživot

Kad je izgrađen vodovod u Hrvatskom Selu, pozvan sam na feštu u povodu otvorenja, na kojoj sam bio čašćen i slavljen. Samo sam slijedio svoju savjest

Što se dogodilo na sjednici Općinskog vijeća prije desetak godina, koju i danas ovdje svi pamte?

Trebalo je glasati za izgradnju vodovoda u Hrvatskom Selu. Stavovi vijećnika bili su podijeljeni i znalo se da će odlučivati glasovi vijećnika srpske nacionalnosti. Mnogi su tumačili da se Hrvatsko Selo može oprostiti s vodovodom, no moj kolega Milivoj Radanović i ja digli smo ruku za vodovod. Taj problem nisam sagledavao politički i uvijeno, nego seljački i pošteno. Kad je vodovod nakon par godina izgrađen, pozvan sam na feštu u povodu otvorenja, na kojoj sam bio čašćen i slavljen. Ali, ni tada ni sada nisam mislio da sam učinio nešto posebno veliko – samo sam slijedio svoju savjest.

Što je odlučilo da se odmah nakon povratka 1999. angažirate u politici?

Želio sam pomoći povratnicima koji se nisu najbolje snalazili, što zbog nepoznavanja propisa i prava koje mogu ostvariti, što zbog svojevrsnog zapostavljanja njihovih problema od strane države. Uglavnom su to neuki ljudi koji su se vratili u svoju domovinu i na svoja ognjišta i nisam želio da se osjećaju kao građani drugog reda. Shvatio sam da je rješenje SDSS i da će mnogi njihovi pojedinačni zahtjevi dobiti na važnosti kada se okupe u zajednicu. I danas sam vijećnik u Općinskom vijeću Topuskoga.

Od čega inače živite i čime se bavite?

Otac mi je bio vrstan stolar, izvrstan majstor za izgradnju i popravak autohtonih kordunaških i banijskih kuća, pa sam, pomažući mu, ispekao taj rijedak zanat. To je bilo jedino što znam, pa sam po povratku okupio nekoliko ljudi i krenuo u posao. Radio sam na obnovi partizanske bolnice na Petrovoj gori, obnovio i spasio od propadanja nekoliko starih mlinova i vodenica te izgradio par drvenih kuća po umijećima i tehnici starih kordunaških majstora.

Kako danas gledate na međunacionalne odnosu u ovom dijelu Banije i Korduna?

Možda je do prije nekoliko godina ovdje i bila nekakva vrsta suživota, no danas mogu reći da je to život. Sve se popravlja, pa i taj odnos: imamo zajedničke probleme i brige, dijelimo istu sudbinu i za bilo kakve nacionalne ispade nema se ni vremena ni volje. Po meni, recept protiv nacionalizma je jednostavan – Srbi moraju smiriti i utjecati na Srbe, a Hrvati na Hrvate. U kraju u kojem živim i radim to se, malo po malo, sve bolje shvaća i provodi.

Načelnik ponosan na svog vijećnika

Općinski načelnik Topuskoga Nikola Abramović (HDZ) kaže da je ponosan što u Vijeću sjedi Đuro Šapić, koji se bori se za napredak ovoga kraja:

– Šapić pomaže donacijama pri gotovo svim važnijim akcijama, a najveća mu je vrijednost što čitavo vrijeme radi na izgradnji međuljudskih odnosa, posebno između Hrvata i Srba – kaže načelnik.

Vladimir Jurišić

Tko je odgovoran za Oluju?

Na dan oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, 16. novembra, zastupnik Milorad Pupovac rekao je u Saboru da je to važan dan.

– Predstavlja kušnju kako ćemo se znati nositi s presudama i koliko će one biti poticaj za unapređenje međuetničkih odnosa, koji su još krhki. Ako je sud ustvrdio da generali Gotovina i Markač nisu odgovorni za ono za što ih se teretilo, ostaje pitanje tko jest. Tko je odgovoran za golema razaranja koja su predstavljala teret za brojne obitelji, ali i za budžet Hrvatske, koji je i danas opterećen stotinama milijuna kuna za obnovu kuća i naselja razorenih nakon Oluje – pitao je Pupovac.

Vlada je pokrenula rješavanja pitanja otpisa parničnih troškova obiteljima civilnih žrtava rata, koje na sudu nisu uspjele s tužbama za naknadu štete zbog smrti bliske osobe, pa moraju platiti visoke sudske troškove. U julu je donesena uredba po kojoj se pravo na otpis parničnih troškova priznaje samo socijalno najugroženijim obiteljima civilnih žrtava rata.

Na tu temu, tijekom Aktualnog prijepodneva u Saboru, Mile Horvat pitao je u ime Kluba SDSS-a premijera Zorana Milanovića što Vlada namjerava poduzeti kako bi ispravila to manjkavo rješenje i stvorila pravni okvir jednak za sve civilne žrtve rata, na temelju kojeg će se omogućiti povrat sredstava onima koji su već platili parnične troškove ili čija je imovina, zbog nemogućnosti plaćanja tih troškova, zaplijenjena ovrhom?

Premijer Milanović je rekao da Vlada na tom problemu i dalje radi, jer je riječ o “veoma ozbiljnoj stvari za ljude koji su u relativno dobroj vjeri ulazili u određene pravne odnose”.

Gramatika romskog jezika

Predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Furio Radin primio je veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka: ocijenivši bilateralne odnose Hrvatske i Ukrajine vrlo dobrima, razgovarali su o položaju i statusu nacionalnih manjina. Veleposlanik Levčenko smatra da ukrajinska i rusinska nacionalna manjina u Hrvatskoj pridonose dodatnom produbljivanju tradicionalno prijateljskih odnosa Ukrajine i Hrvatske.

Potpredsjednik Sabora Nenad Stazić primio je 5. studenoga predstavnike romskih udruga povodom obilježavanja Svjetskog dana romskog jezika. Na sastanku su sudjelovali predstavnici romskih udruga iz Srbije, Njemačke, Crne Gore, Rumunjske, Nizozemske, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Švedske, Italije, Francuske, Slovenije, Belgije i Austrije te Veljko Kajtazi, saborski zastupnik 12 nacionalnih manjina.

Kajtazi navodi kako se o standardizaciji romskog jezika govori od simpozija u Varšavi 1990. godine. U Hrvatskoj je do preokreta došlo 2008., kada je izdan prvi Hrvatsko – romski rječnik. Iste godine počelo je obilježavanje Svjetskog dana romskog jezika.

– Romski jezik više se zanemaruje od ostalih jezika nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Zato je potrebno u cijeli proces uključiti mlade ljude. Nedavno je osnovano i Romsko nacionalno vijeće – kaže Kajtazi, koji napominje da je standardizacija romskog jezika dugotrajan proces.

– Svake godine na našim simpozijima obrađujemo različite teme, poput romskog jezika u informatizaciji, njegovog položaja u obitelji i njegovu ulogu u institucijama. Da bi se standardizirao, potrebno je puno edukacije i literature. Tek prije pet godina dobili smo Rječnik, a ove je godine izdana Gramatika romskog jezika. Lani je objavljena Povijest romske književnosti, a ove knjiga s romskim poslovicama. Imamo i serijal dječjih slikovnica. Stručne literature ranije nije bilo, a takvo jezično bogatstvo moramo proširivati, jer bez toga nema ni standardizacije romskog jezika – ističe Kajtazi.

Mirna Jasić

U Kninu dobri odnosi, ali veliko siromaštvo

Teško kupiti kruh i platiti režije

Iz državnog su proračuna u Knin slupani milijuni kuna za kupovanje socijalnog mira i bojanje fasada, no nisu stvoreni preduvjeti za razvoj, pa su Kninjani i dalje prepušteni sami sebi

Piše: Goran Plavšić

Tko si i odakle si, pitanje je koje u Kninu nitko ne postavlja: građani – domicilni Hrvati i Srbi te doseljenici – odavno su zatvorili ratne stranice i izdigli se iznad politike. Jedino što ih zanima je kako će kupiti kruh i platiti režije.

Knin je danas na prvom mjestu crne socijalne i gospodarske statistike države. Čak 25 posto građana, 5.576 od 22.470 stanovnika, prima socijalnu pomoć. Na burzi rada je 2.539 nezaposlenih.

Podaci su to koji govore o slomu državne politike koja je nakon rata pozivala građane iz cijele Hrvatske i BIH da se dosele u Knin, ali ni domicilnom stanovništvu ni pridošlicama nije osigurala posao. Više stotina ljudi – Srba, Hrvata, branitelja, doseljenika… – i dalje čeka obnove kuća i dodjelu stanova kao bivšim nositeljima stanarskoga prava ili vlasnicima rješenja o stambenom zbrinjavanju. Iz državnog su proračuna u grad ulupani milijuni kuna za kupovanje socijalnog mira i bojanje fasada, no nisu stvoreni preduvjeti za razvoj, pa su Kninjani i dalje prepušteni sami sebi. No, iako bi posjetitelj sa strane očekivao da će ga u gradu takve turobne socijalne i gospodarske stvarnosti dočekati apatiju i beznađe, tomu nije tako. Stanovnici su u jednom već uspjeli – u premošćivanju nacionalnih, vjerskih i kulturnih razlika. Svi s ponosom ističu da su Kninjani, a riječ ‘suživot’ smatraju čak i pogrdnom. Sada zajednički upinju snage u razvoj grada i, ako već ne za sebe, u osiguravanje bolje budućnosti za svoju djecu.

Gradnja povjerenja

– Zajednički život je kninski ‘brend’, na to smo doista svi ponosni. Nitko nam sa strane nije govorio kako da živimo, kako da se odnosimo jedni prema drugima. Sami smo to postigli – ističe Mihajlo Kragulj iz Udruge za promoviranje humanosti i urbane kulture HUK.

Put koji su prošli nije bio lagan. Struktura stanovništva u Kninu se nakon rata potpuno promijenila: Hrvata starosjedilaca je oko 1.500, Srba se vodi oko 6.000, no ovdje ih doista živi oko 1.500. Iz drugih krajeva Hrvatske doselilo se oko 4,000 ljudi, a najviše današnjih stanovnika, gotovo 10.000, doselilo je iz BIH-a.

– Grad se nakon rata potpuno promijenio i trebalo je mnogo da se izgradi povjerenje i nadiđu razlike. Veliku su ulogu u tome odigrale brojne civilne udruge, pomažući Srbima povratnicima i doseljenicima, a mi smo kroz HUK snage usmjerili prema mladima. Stasala je jedna nova generacija mladih ljudi koji su ovamo došli iz raznih krajeva Hrvatskei BIH-a te prigrlili ovaj grad kao i starosjedioci. Oni su svi danas Kninjani. Nema pitanja odakle si se doselio, koje si nacionalnosti, ne živimo jedni pokraj drugih nego zajedno. Mislim da bi Knin danas uistinu trebao biti na primjer svima, posebno krajevima u kojima je bio rat – naglašava Kragulj. Dodaje da izgradnja zajedničkog života bez nacionalnih podjela ne bi bila moguća da nije bilo doprinosa lokalne politike, u koju su 2001. po prvi puta ušli i srpski predstavnici.

Sve je to pridonijelo da se danas u kninskim kafićima slušaju, primjerice, i pjesme Bajage i pjesme Škore, da se održavaju koncerti bendova iz Hrvatske, Srbije, BIH-a i inozemstva, da se druže i mladi i stari, bez obzira na nacionalnost.

Djeca su zajedno u školama. Učenicima srpske nacionalnosti omogućena je dodatna nastava srpskog jezika i kulture i zbog toga nemaju nikakvih problema. U Kninu djeluju brojne nevladine organizacije, među njima i one nacionalno obojene, koje se brinu o Srbima ili doseljenim Hrvatima. Od 1997. djeluje i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, a zastupljenost svih nacionalnosti na djelu je i u Gradu; na vlasti je HDZ s koalicijskim partnerom SDSS-om, iz čijih redova je i dogradonačelnik Željko Džepina.

Na međunacionalne odnose nije utjecala oslobađajuća presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Svi su zadovoljno pozdravili prve Gotovinine izjave nakon povratka u Hrvatsku – da je rat prošlost i da se treba okrenuti budućnosti. Oni su u Kninu, poručuju, to već učinili.

Socijalna pomoć

Rak-rana grada je gospodarstvo i tu jednaku sudbinu dijele svi.

– Svaki četvrti Kninjanin je na socijalnoj pomoći. Uloženi su milijuni u “ušminkavanje” grada, dodjeljivanje stanova i kuća, no prvo je trebalo otvoriti radna mjesta. Ne mogu se jesti stanovi i zgrade. Od 1995. jedini poslovi u Kninu su u državnoj i javnoj upravi. Samo Tvornica vijaka TVIK otvara novi pogon te se očekuje 350 novih radnih mjesta. Stanje je teško u cijeloj državi, no u većim gradovima možeš nešto naći, sezonski se zaposliti, istovarivati ili cijepati drva… više je mogućnosti da se barem nešto zaradi – veli Mihajlo Kragulj.

Većina građana ističe da bi život u Kninu bio uistinu odličan da je više posla i para.

– Jedini poslovi koje sam dosad našla su bili oni sezonski, u Primoštenu i Vodicama. Moji stariji brat radio je po pekarnicama, a sada s prijateljima cijepa drva. Roditelji nam ne rade. Situacija je uistinu teška. To je naš pravi problem, većini je tako, i nadam se da će se to početi mijenjati – rekla je 20-godišnja Jasna Andrijašević.

Na pitanje o međunacionalnim odnosim samo s osmjehom odmahuje rukom: – Što vam je, pa nemamo mi problema! Samo nam je posao problem – kaže.

Profesor matematike i gradski vijećnik DPS-a Đuro Rusić godinama opetovano ponavlja da je Knin zbog pogrešne politike pretvoren u grad apsurda, u koji je uloženo više od 320 milijuna kuna, ali se novac nije pretočio u radna mjesta. Tako grad ima i najskuplji glavni trg u Hrvatskoj, koji je stajao milijune: prvi put je uređen nakon Oluje, potom je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić financirao gradnju fontane, a na koncu je lani ponovno preuređen, u sklopu radova na postavljanju spomenika “Oluja 95”.

– Od čega da ljudi žive? Država je trebala poticati investiranje u Knin, u razvoj gospodarstva. Jedino pozitivno su međunacionalni odnosi – govori Rusić.

Gospodarskog zamaha, priznaje to i lokalna vlast, nema, no stanje se ne smatra beznadnim. U tijeku su brojni infrastrukturni projekti, novcem iz EU-fondova upravo se gradi vodovodna i kanalizacijska mreža zbog čega je cijeli grad raskopan, uređuju se i obnavljaju ulice i ceste, grade zgrade… No, za značajniji razvoj gospodarstva nema ključnog preduvjeta – brze ceste Šibenik-Drniš-Knin-BIH, prometna žile kucavice koja se godinama obećava, ali se dosad nije stiglo dalje od papirologije. Nitko od investitora neće doći graditi pogon u gradu koji je prometno izoliran.

Radna mjesta

– Gospodarstvo je jedna viša razina. Trebalo je biti više državne volje u tom segmentu. Nije se učinilo dovoljno, to je činjenica. Prije rata u Kninu je samo u TVIK-u bilo zaposleno 2.800 ljudi, u Hrvatskim željeznicama 3.500, u Agropreradi 450, da ne spominjemo Mladost, Dinaru i druga poduzeća. Tisuće radnih mjesta je izgubljeno. Naš jedini izlaz je s projektima dočekati ulazak u EU i povući novac za razvoj infrastrukture, turizma (posebice eko-turizma), poljoprivrede. Knin ima potencijala, samo ga treba iskoristiti. Imamo visokoobrazovanih mladih ljudi s idejama, udruge koje odlično rade, svi se trude i guraju naprijed. Stanje uistinu nije lako, no uvjeren sam da će za nekoliko godina rezultati biti vidljivi – kaže Željko Džepina.

– Danas u Kninu svi žive normalno i zajedno. Znamo svi da ništa ne ide preko noći. Odnosi su se gradili postepeno, a tako se treba graditi i gospodarstvo – zaključio je Džepina.

Sjećanje na pothvat kordunaških partizana

Godišnjica Vecine akcije

Pripremu upada partizana u okupirani Karlovac izvršila je narodna herojka Nada Dimić, koja im je iz grada dostavila detaljne upute

Antifašisti Karlovačke županije i ove su godine obilježili 17. novembar, dan na koji je prije 71 godinu, 1941., grupa kordunaških partizana pod vodstvom Vece Holjevca ušla u okupirani Karlovac da iz zatvorske bolnice izvuče Marijana Čavića Grgu, sekretara Mjesnog komiteta KP-a za Karlovac. Tim su povodom položeni vijenci i zapaljene svijeće ispod spomenika omladincu Ivici Gojaku kod drvenog mosta na Korani, koji je prilikom povlačenja partizana preodjevenih u domobranske uniforme bio teško ranjen, zbog čega je i umro.

To je učinjeno i kod biste Vece Holjevcu u Parku heroja, u centru grada.

Svečanosti je prisustvovalo tridesetak ljudi, među kojima i Vecina kći Tatjana Holjevac, članovi porodice Ivice Gojaka, dožupan Milenko Rebić i predstavnici karlovačke srpske zajednice. Prisutnima su se obratili Mirko Miladinović, predsjednik karlovačkih antifašista, i Martin Jendrašic. Pripremu cijele akcije izvršila je narodna herojka Nada Dimić, koja im je iz grada dostavila detaljne upute.

– Akcija je pozitivno odjeknula i u okolici Karlovca i u cijeloj Hrvatskoj. Bio je to veliki poticaj svim naprednim ljudima da stupe u borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. O toj akciji izvijestili su Slobodna Jugoslavija, Radio Moskva i Radio London. I ove smo se godine sastali kod Vecine biste, jer još nismo uspjeli privoljeti Dom zdravlja Karlovac i Zavod za javno zdravstvo da daju suglasnost za vraćanje spomen-ploče uništene početkom devedesetih na zgradu stare bolnice na Dubovcu, iako smo im dostavili obavijest Županijskog državnog odvjetništva da se protiv Vece i drugova ne vodi nikakav krivični postupak – kazao je Martin Jendrašic i naveo imena svih 25 sudionika akcije: bili su to Veco Holjevac, Pero Peurača, Veljko Blažević, Stevica Lukačić, Grga Milašinčić, Ivica Gojak, Uroš Opačić, Miloš Petrović, Drago Vukić, Vojo Martinović, Đorđe Momčilović, Nikola Sipić, Nikola Kovačić, Milan Šaula, Branko Kresojević, Mišan Bukva, Miloš Korać, Dušan Đurić, Ninko Eremić, Rade Savić, Dušan Pekić, Pajo Bukva, Miloš Todorić, Đuro Magarac i Marko Mrkić.

M. C.

Sedamdeset godina Prvoga korpusa

Povodom 70. godišnjice osnivanja Prvoga korpusa NOV-a Hrvatske, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske organizira svečanu akademiju koja će početi u 11.00 sati u subotu, 24. novembra, u zagrebačkom Domu hrvatske vojske.

Akademija se održava pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića, a na njoj se, po riječima organizatora, očekuju državni rukovodioci, kao i norveški ambasador Henrik Ofstad. Akademija će biti popraćena izložbom ratnih plakata NOB-a, koja se u Domu HV-a otvara istoga dana u 10.30 sati.

N. J.

“Venere” idu u Novi Sad

Plesna grupa “Venera” iz Borova Naselja učestvovat će 24. i 25. novembra na Plesnom festivalu DensFest u Novom Sadu. Manifestacija koja ima za cilj promociju mladih talenata, mladih autora, razmjenu ideja i podršku plesnim umjetnicima ove će godine okupiti grupe i pojedince iz 19 evropskih zemalja. Želja organizatora je da se omogući i podrži razvoj tolerancije i koegzistencije, kao i njegovanje multikulturnog naslijeđa u Novom Sadu, navodi se u pozivu sudionicima manifestacije. Dvodnevni festival je takmičarskog i revijalnog karaktera, a najuspješnije očekuje pregršt vrijednih nagrada i priznanja. “Venere” će na festivalu koji se održava od 2009. učestvovati prvi put, a predstavit će se koreografijama etno-plesa.

D. B.

Komemoracija u Novoj Krivaji

U spomen na 28 žrtava ustaškog terora u selu Nova Krivaja, Udruga antifašističkih boraca i antifašista Daruvara, Vijeće srpske nacionalne manjine Općine Đulovac i Općina Đulovac organizirali su komemorativni skup pod motom “Da se ne ponovi”. Kraj bunara, u koji su u jesen 1942. bačene streljane žrtve, okupili su se potomci ubijenih civila, antifašisti i mještani.

Djelomično oštećena spomen-ploča na bunaru obnovljena je prošle godine, na inicijativu Udruge antifašista, a ove je godine Općina Đulovac uredila okoliš i ogradila bunar.

– Bila je to odmazda za partizanske akcije – podsjetila je predsjednica Udruge antifašista Zvjezdana Drašner i istaknula važnost obnove šezdesetak daruvarskih

spomen-obilježja iz NOB-a. Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Općine Đulovac Milan Radaković izrazio je nadu da takvih zločina više nigdje i nikada neće biti: – Bili su to obični ljudi, seljani, djeca, žene i muškarci koji nikome ništa nisu skrivili. Najmlađem su bile samo tri, a najstarijem 70 godina – rekao je. Načelnik Općine Đulovac Drago Hodak istaknuo je da svakoj žrtvi rata treba odati poštovanje, a ovakva mjesta dostojno obilježavati.

Parastos je vodio daruvarski protojerej stavrofor Luka Bosanac.

G. G.

Obnova fonda konja na seoskim imanjima

Povratak plemenitih grla

Obitelj Nuhanović iz Crnog Potoka na Petrovoj gori obnavlja slabašan broj preostalih konja na području Banije i Korduna

Svi konji sa 600 kvadratnih kilometara graničnog područja Banije i Korduna, kojem pripadaju i općine Topusko i Gvozd, bez problema bi stali u zoološki vrt srednje veličine. A ne tako davno, prije svega dvadesetak godina, ovdje je bilo gotovo 4.000 ovih plemenitih grla, bez kojih je život u selima podno Petrove gore bio nezamisliv.

– Teško je objasniti zašto danas ovdje ima samo tridesetak konja – kaže Zdravko Stijepović, direktor Veterinarske stanice Gvozd, čovjek koji svakog ovdašnjeg konja jako dobro poznaje.

– Konji su stotinama godina bili zaštitni znak Banije i Korduna i nije bilo kuće bez konja. Obavljali su teške poslove, orali, izvlačili drva, vukli zaprege, a uzgajani su i za proizvodnju hrane – kaže Stijepović.

Danas je slika drugačija: u mnogim zabačenim selima i zaseocima nema ni ljudi, a kamoli konja! Njima na ovom području prijeti izumiranje.

– Redovito obilazim imanja na kojima još ima po nekoliko konja, kontroliram njihovo zdravstveno stanje i brinem o njima, kako bi se barem tih tridesetak plemenitih životinja sačuvalo. No, izgledi su mali – rezigniran je Stijepović.

Upravo zbog te činjenice, svaka pojava novih konja na Baniji i Kordunu pravi je događaj. Sedam nedavno kupljenih konja tročlane obitelji Nuhanović iz Crnog Potoka, na samom obronku Petrove gore, u dobroj mjeri povećava broj plemenitih grla na ovom području.

– Pokušali smo proizvoditi mlijeko, no nikako nije išlo, zaredali su gubici i naše obiteljsko gospodarstvo došlo je u pitanje. Razmišljali smo što učiniti, pa je supruga Aleksandra predložila da kupimo konje, a onda ćemo vidjeti što dalje. Rečeno-učinjeno: danas imamo sedam krasnih konja. Livada i sijena za njihovu zimsku prehranu ovdje je napretek, a posijemo i nešto kukuruza. Još nemamo nikakve financijske dobiti, ali supruga slijedi svoju viziju i vjerujem da ćemo uspjeti – kaže Sead Nuhanović.

Za kocku šećera

– Od malena sam voljela konje, jahala sam, i kada se danas sjetim tog osjećaja, sigurna sam da će uživati svatko tko uzjaše konja na ovim prekrasnim pustopoljinama. Posjetila nas je nekolicina prijatelja, bili su oduševljeni i glas o našim konjima pronio se i do Zagreba. Počeli su nas nazivati sa svih strana, pa gotovo svakog tjedna ovamo dođe grupica ljudi željna provoda u prirodi i jahanja. Kako su naši konji mirni i izvrsno dresirani, već nekoliko puta u goste su nam dolazili roditelji s djecom radi terapijskog jahanja – kaže Aleksandra.

Jaše se po proplancima Petrove gore, a staze prolaze kroz netaknutu prirodu i predjele s kojih puca pogled sve do Save na sjeveru ili bosanskih planina na jugu. Nuhanovići još nisu prijavili posao, čekaju proljeće, pa gosti do mile volje jašu i do daljnjega će jahati besplatno.

– Kada pitaju koliko da plate ili kako da se oduže, kažemo im da drugi put donesu šećera u kocki, povrća ili voća, kao poslastice za naše konje. Uskoro, možda već idućeg proljeća, ovdje će biti škola jahanja, a pružat ćemo i usluge terapijskog jahanja – uvjerena je Aleksandra Nuhanović.

Vladimir Jurišić

Otvorenje Srpskog kulturnog centra u Baranji

Kuća kulture u Belom Manastiru

Ideja o objektu pod čijim će krovom odsad biti svih osam srpskih organizacija rođena je još 2003.

Nakon više od desetljeća iščekivanja, srpska zajednica u jedinom baranjskom gradu dobila je svoj Srpski kulturni centar.

Novi je Centar zapravo dograđeni prostor površine 200 četvornih metara, koji se naslanja na prostorije koje su otprije koristile srpske organizacije. Ukupna površina SKC-a sada je 450 kvadrata, a vrijednost objekta je 1,5 milijun kuna.

Ideja o objektu pod čijim će krovom odsad biti svih osam srpskih organizacija rođena je još 2003., kada su i formirana prva vijeća nacionalnih manjina. Put od ideje do temelja, udarenih sedam godina kasnije, bio je dug – bila su to turobna vremena, u kojima nije bilo naklonosti društva prema srpskoj zajednici. Vjetar u leđa bila je odluka Gradskog vijeća da se prostor koji su dotad koristile srpske organizacije njima i trajno dodijeli. Novac za izgradnju SKC-a osigurali su Grad Beli Manastir, Osječko-baranjska županija i Ministarstvo regionalnog razvoja. Zgradu je još potrebno opremiti.

Z. Popović

ČITAOCI PIŠU

Ekskurzija osječkog VNSM-a

Osječani u Semberiji

Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Osijeka organiziralo je krajem oktobra za svojih 45 članova i gostiju posjet manastirima Semberije. Prvi cilj bio je Ženski manastir Tavnava, u živopisnom kraju nedaleko Bijeljine.

Dvanaest monahinja priredilo je posluženje za svoje goste – tradicionalnu manastirsku rakiju dobrodošlice, uz kavu i izvorsku vodu. Kada je ovamo, 1954. godine, iz Žiče došla igumanija Justina Kerkezović s nekoliko monahinja, počela je obnova manastira porušenoga u Drugom svjetskom ratu, nakon čega zdanje postaje Ženski manastir, koji pod upravom majke Justine doživljava procvat što i danas traje.

U samom centru Bijeljine Vladičanski su dvori u kojima privremeno stoluje vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije. U sklopu Dvora je i Manastir Svetog Vasilija Ostroškog, sljedeći cilj naših putnika. Zvonik sa satom višim od 30 metara dominira prostorom i simbol je Bijeljine. Otac Petar gostima je pričao o Manastiru i njegovim svetinjama. Ispred oltara su čestice moštiju Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Sisoja Velikog, a posebno je vrijedna kopija čudotvorne ikone Trojeručice, dar Hilandarskog manastira.

Na izlazu iz Bijeljine, na trećem kilometru prema Pavlovića-mostu, nalazi se Etno-selo Stanišići, koje je 2003. osnovao etnolog Boris Stanišić. Taj vrijedni čovjek godinama je obilazio sela srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima s kraja 19. i početka 20. vijeka. Rezultat je autentično planinsko selo usred semberske ravnice, idealno mjesto da se zastane i sabere utiske s jednodnevne ekskurzije. U srcu te cjeline je Manastir Svetog Oca Nikole, replika Manastira Kumanice, koji je zadužbina Nemanjića.

Putnici su bili oduševljeni viđenim, a predsjednik VSNM-a Grada Osijeka dr. Milorad Mišković kazao je: – Neka ovo bude lijep početak rada našeg Vijeća, koje je organiziralo ovo putovanje!

Zahvalnost organizatoru izrazili su gosti iz gradskih organizacija SDSS-a Osijeka i Vukovara, članovi SKD-a Prosvjeta (Pododbor Osijek), članovi SKUD-a Sveti Sava Tenja i drugi.

Danijela Jovčić

Četvrti susret matice i dijaspore u Vojvodini

Kordunaška kuća kraj Sombora

Kordunaši kolonizirani u Vojvodini, u selu Čonoplja, žive zajedno s Bunjevcima, a do šezdesetih godina komšije su im bili i domicilni Nijemci

U organizaciji Zavičajnog udruženja “Korijeni” u Somboru je održan Četvrti susret matice i dijaspore. Pozivu se odazvalo stotinjak pjesnika, književnika, etnologa i privrednika koji su učestvovali na Prvom privrednom forumu “Korijena”.

Tematski su ovogodišnji susreti bili vezani uza svadbene običaje Srba iz raznih dijelova bivše države, pa je predstavljena tradicija Bačke, Srema, zapadne Slavonije, Republike Srpske i juga Srbije.

– Ne samo svaka naša regija, gotovo svako selo ima svoje različite svadbene običaje – ustvrdio je David Kecman, moderator tribine, dodajući kako sve srpske svadbe ne mogu proći bez kuma, djevera, barjaktara i starog svata.

U zapadnoj Slavoniji, kako je kazao Željko Kukić, muško se dijete već od rođenja priprema za svadbu: otac zakopa najbolju rakiju, koja se otvara tek kada momak stasa za ženidbu. Milka Bosnić ističe kako tradicionalne kordunaške svadbe nije bilo bez konjskih zaprega i to jednako okićenih, pri čemu je predstavila i specifičnu svadbarsku narodnu nošnju tzv. slunjanku.

Sudionici su posjetili su kordunašku etno-kuću u selu Čonoplja nedaleko Sombora, u kojoj je, zahvaljujući entuzijazmu Milke Bosnić i suradnika, sačuvan autentični duh vremena od prije stotinjak godina, pa je kuća bogato opremljena starinskim namještajem i obiteljskim rekvizitima. Specifično je u Čonopljana da su, iako je u Vojvodini rođena već četvrta generacija kolonista, i danas zadržali autentičan govor i običaje svog zavičaja, Korduna.

Na Aranđelovdan, 1945. godine iz sela oko Topuskoga u Čonoplju su stigle 494 srpske porodice, ili 2.500 ljudi. Drugi talas kolonizacije bio je iz Plaškoga, i brojao je dvjestotinjak porodica. Kako je sudionike informirao Goran Đerić, sekretar Mjesne zajednice Čonoplja, uz Srbe koloniste i Bunjevce ovdje su se zadržali i domicilni Nijemci, kojih je bilo oko hiljadu, a koji su selo počeli napuštati tek potkraj šezdesetih prošlog vijeka, i to ne iz političkih, nego iz ekonomskih razloga.

Kolonisti su prihvatili bački način života, ali su zadržali kulturni identitet i zato je zaista hvalevrijedna inicijativa oko opremanja etno-kuće i njegovanja folklora kroz čak tri KUD-a. Tijekom trodnevne manifestacije u organizaciji “Korijena” svojim se djelima predstavilo i tridesetak pjesnika i književnika.

B. Rkman

Borivoj Dovniković dobiva niz priznanja za životno djelo

Nagrada koju se čekalo 13 godina

Nagradu je Bordo trebao dobiti još 1999., ali se vinkovački Salon stripa i animacije, koji mu ju je sada dodijelio, tada privremeno ugasio

Na obnovljenom Salonu stripa i animacije u Vinkovcima podijeljene su i nagrade

strip-autorima, među njima i Nagrada za životno djelo Borivoju Dovnikoviću Bordu. Ovo je priznanje Bordo čekao punih 13 godina – nagradu je, naime, trebao dobiti još 1999., no Salon se tada privremeno ugasio.

Ističući postojanje jake domaće produkcije, Dovniković (koji je početkom godine dobio i Nagradu “Andrija Maurović” za doprinos razvoju hrvatskog stripa) je izrazio žaljenje što većina domaćih medija ne objavljuje ni stripove, ni karikature.

Granpri Salona stripa i animacije dobio je zagrebački strip-autor Darko Macan, tvorac tridesetak albuma. Osim izložbe stripa, u Galeriji likovnih umjetnosti Slavka Kopača održane su promocije knjiga i magazina, među kojima i strip-knjige Alberta Kinerta “Čuvaj se senjske ruke” iz 1944/1945. godine.

Salon stripa i animacije u Vinkovcima osnovan je 1984. i održavao se do 1999. Sada je obnovljen, za što su zaslužni Umjetnička organizacija Anima i Grad Vinkovci, umjetnički direktor Salona Krešimir Zimonić i strip-autor Dubravko Mataković, koji se nada da će se Salon i dalje održavati po nekadašnjem ritmu, svake druge godine, te da će ostati orijentiran na autorski domaći strip.

N. Jovanović

Središnja biblioteka Srba u Hrvatskoj

Nove knjige s Beogradskog sajma

Srpsko kulturno društvo Prosvjeta i Središnja biblioteka Srba u Hrvatskoj i ove su godine organizirali izložbu novih naslova s Beogradskog sajma knjiga. Otvarajući izložbu, predsjednik SKD-a Prosvjeta Čedomir Višnjić podijelio je s prisutnima dojmove sa Sajma.

– Izabrali smo 150 naslova koje ćemo kupiti, a među njima su djela srpske književnosti, prijevodi s drugih jezika i stručna literatura – rekao je Višnjić, ističući da je 57. sajam okupio više od 500 srpskih, ali i stranih izdavača, koji su ponudili velik broj naslova. Uz ulaznicu koja je stajala 250 dinara, što je cijena neke jeftine knjige, Sajam je posjetilo više od 150.000 posjetilaca.

– I ondje, kao i ovdje, puno je ljudi koji štede preko godine da bi mogli kupiti knjige na Sajmu – rekao je Višnjić. Kao značajna kupljena ostvarenja naveo je prvo kolo sabranih djela Stanislava Vinavera, devet knjiga u izdanju javnog poduzeća Službeni glasnik, od kojeg je kupljeno i više stručnih izdanja.

Naglasio je da se vodi bespoštedan rat za tržište, što pokazuje ponuda ‘žutih’ naslova, odnosno životopisa estradnih lica, ali i da su se državne tvrtke Službeni glasnik i Zavod za udžbenike dobro snašle u novim okolnostima, jer su ponudile izdanja zanimljiva široj publici. Isto tako, sve je više djela prevedenih s ruskog jezika.

N. Jovanović

Milijunske investicije u Erdutu

Usprkos teškom ekonomskom stanju, vrijednosti investicija na području Općine Erdut u posljednje su četiri godine izražene u milijunima kuna. Tako je, između ostalog, u poduzetničke zone uloženo gotovo sedam milijuna kuna, u nerazvrstane ceste četiri milijuna, a po 2,5 milijuna kuna ugrađeno je u pješačke staze, javnu rasvjetu i dječji vrtić. Ulagalo se i u kulturu, sport, zaštitu okoliša, a vodilo se računa i o socijalno ugroženima.

– Jedan od najvećih projekata je Poslovna zona u Bijelom Brdu, koja će, nadamo se, do kraja godine imati novog investitora i zaposliti 50 osoba. Želimo da mladi ljudi koji odlaze na studije u Zagreb, Beograd i Novi Sad ne ostanu ondje, nego da se vrate u svoju sredinu – istakno je općinski načelnik Jugoslav Vesić.

Od investicija planiranih za budućnost, Vesić je naveo projekte izgradnje rekreacijskog centra na kanalu Jama, uređenje dva kilometra šetališta uz Dunav, izgradnju multifunkcionalne dvorane za sport i turizam, reciklažnog dvorišta, biciklističke staze te sanaciju i modernizaciju Ulice Milutina Milankovića u Bijelom Brdu.

D. Bošnjak

Obljetnica virovitičkih folkloraša Veronike i Vlade Brabec

Pedeset godina entuzijazma i ljubavi

Bračni par Brabec obnovio je rad Prosvjete u Pčeliću 1969. i u Virovitici 2007. Njihova “Presekača” oborila je s nogu etnologe na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu

Gdje je Vlado, tu je glazba, gdje je Veronika, tu je ples, a gdje su zajedno, tu je folklor. I tako pedeset godina. Kamogod ih život nosio, od Pakraca preko Bosanske Dubice do Pčelića, Suhopolja i Virovitice, bračni par Brabec učas bi pronašao one koji će s njima dijeliti radost sviranja i plesanja. Obično bi kretali od početka, osnivajući nova ili obnavljajući rad davno zamrlih kulturno-umjetničkih društava, često u teškim uvjetima besparice.

No, Vera i Vlado su nepokolebljivi, imaju svoj put entuzijazma i ljubavi s kojeg ne skreću, čvrsto vjerujući da ono što rade može donijeti samo mir ljudskim dušama. Vlado je svirao harmoniku i vodio orkestre, Vera je prošla cijeli ciklus škola folklora i koreografije i to po cijeloj Jugoslaviji.

Pakrački početak

Sve je započelo u Pakracu, u tamošnjoj Učiteljskoj školi. Vlado je došao iz Zbjegovca kraj Banove Jaruge, Vera iz Pčelića i odmah su se uključili u rad KUD-a “Grgur Karlovčan”.

– Pet sam joj godina sjedio iza leđa. Prohodali smo u trećem razredu, tri smo godine bili momak i djevojka, a potom smo se uzeli – sjeća se Vlado.

Bili su stipendisti Općine Bosanska Dubica, pa su prvo radno mjesto 1962. dobili u selu Bijakovac na Kozari, iznad manastira Moštenica. Ondje su odmah osnovali folklorno društvo s tamburaškom i dramskom sekcijom, što su mještani odlično prihvatili. Gotovo cijelo selo uključilo se u rad, a gostovali su po cijelom kozaračkom kraju.

Onda je na svijet došao sin Saša, pa su se odlučili vratiti u Pčelić. Znajući za njihovu sklonost folkloru, mještani su im stalno govorili o nekadašnjem djelovanju Prosvjete; nije ih trebalo dugo nagovarati – Vlado je izabran za predsjednika, a bio je i član Glavnog odbora Prosvjete u Zagrebu.

– Ljudi su cijeli dan radili u poljima i na livadama, hranili stoku te navečer dolazili u školu i puni entuzijazma do pola noći plesali, pjevali i svirali. Vrlo smo brzo zapaženi, pa su nas pozvali na Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu, gdje smo odigrali kola iz našega kraja i pobrali ovacije, nakon čega su etnolozi iz Australije, Njemačke i Amerike dolazili u Pčelić upoznati selo – pripovijedaju nam.

Interes etnografa

Sredinom sedamdesetih su zbog posla prešli u Suhopolje i surađivali s Prosvjetom povremeno, do 1988., kada je rad Društva zamro. Vlado je bio aktivan i u Matici hrvatskoj. U Suhopolju su obnovili rad KUD-a “Matija Gubec”, imali su koreografije iz cijele Jugoslavije, a bili bi atrakcija gdjegod bi se pojavili.

– Suhopolje je bilo pobratim s Klenjem u Srbiji i normalno je da smo u programu imali nešto iz tog kraja, pa smo se u međusobnim susretima nadigravali – govori Vlado. Tamburaški i mandolinski orkestri koji su djelovali u sklopu KUD-a svakoga su četvrtka i subote svirali u tada prepunom restoranu Park.

Osamdesetih godina pomogli su radničkim kulturno-umjetničkim društvima Rapid i PIK iz Virovitice. S “Pravoslavnim svatovima” tada su nastupili na Đakovačkim vezovima; bila je to koreografija s nošnjama za koje su se zainteresirali svi prisutni etnografi. Godine 1993. sudjelovali su u osnivanju virovitičkoga KUD-a, čiji su članovi i danas, a 2007. na noge su postavili folklornu sekciju virovitičke Prosvjete.

– Život nam je prošao u pjesmi, plesu i veselju, upoznali smo divne ljude širom svijeta. Kad bismo ponovno birali, izabrali bismo isti put – rekoše nam za kraj Brabecovi.

“Vlado i Vera, hvala vam za sve!”

Brabecovi su ‘zlatni pir’ proslavili u krugu obitelji, a prijatelji iz Vijeća srpske nacionalne manjine, KUD-a “Virovitica” i bivši plesači svih društava u kojima su djelovali iznenadili su ih folklornom priredbom nazvanom “Vlado i Vera, hvala vam za sve!”. Pred prepunom dvoranom virovitičkoga Kazališta Vlado Brabec je izjavio: – Ne postoje diplome, plakete i odlikovanja, nema zlata i nakita, ovo je najveći dar.

Goran Gazdek

Stogodnjak (138)

23. 11. – 30. 11. 1912: rat na Balkanu motivirao je vojno zapovjedništvo u Hrvatskoj da podsjeti na pomalo zaboravljenu bansku naredbu od 25. ožujka 1909., kojom se u novinama zabranjuje svako objavljivanje vojnih podataka. Sada je kraljevski namjesnik Cuvaj objavio dokument broj 5.317, kojim se ponovno upozorava na tu, četiri godine staru naredbu: “Pošto su pojedine novine o vojničkim odredbama objelodanile takove članke, koji osim toga što pučanstvo bez razloga uzbuđuju, također davaju direktivu o smještaju i kretanju vojne sile, obnalazim ovim savezno sa mojom naredbom od 11. listopada 1908. broj 4.047 zabraniti da se putem novina priobćuju vijesti o smještaju oružane sile, o kretanju, jakosti i djelovanju iste, nadalje o stanju utvrda i tvrđava, isto tako o količini oružja, bojne opreme i bojnih sredstava ili o mjestu pohrane živeža, o količini i kakvoći, te otpremanju istoga. Objavljivanje takovih vijesti putem štampe kažnjivo je prema članu 3. zakona od 14. svibnja 1907. ‘o promjeni tiskovnih zakona’ strogim zatvorom od 14 dana do tri 3 godine i globom od 100 do 5.000 kruna…”, kaže se uz ostalo u tom Cuvajevu dokumentu.

* Kako za nekoga i 20 kruna može biti velik i značajan novac, svjedoči zahvala što je iz Sremskih Karlovaca u okolicu Osijeka stigla na adresu Branka Ivanića, paroha u Bijelom Brdu. Karlovački konvikt uza zahvalu objelodanjuje i Ivanićevo pismo te razloge zašto im je poklonio 20 kruna. “Onomad kad sam doveo St. Neškovića i ostavio ga na stanu u Konviktu i pregledao svo primerno uređenje istoga, rešio sam se da Vam svoj skromni prilog umesto venca na odar svoga poštovanog prijatelja Šandora Popovića pošaljem, nadajući se da će naši sveštenici u takovim i sličnim slučajevima sećati se uvek te jedine za sada naše humane i potpore vredne ustanove…”, piše Ivanić.

* “Samostalan sam, zdrav Srbin, 27 godina star, simpatičan i jako sposoban za sve ekonomske poslove. Imam 20 rali plodnog zemljišta, kao i cijeli poljoprivredni namještaj. Želio bih se upoznati ženidbe radi sa gospođicom ili mladom udovicom sličnog opisa. Prednost imaju Sremice ili one iz okoline. Na sve željene upite iskreno odgovaram…”, poručuje neki Leontije u oglasu pod šifrom “Sličnost”.

Đorđe Ličina