Izvješće o brodolomu
Cat Power: Sun, sedmi studijski album američke kantautorice (Matador, 2012)
Ne računamo li dva albuma na kojima je izvodila pjesme drugih autora i nekoliko EP-ija, od kojih je naročito dobro pozdravljen bio EP “Bob Dylan”, “Sun” je sedmi studijski album kantautorice Chan Marshall. Dylanove pjesme Chan je otpjevala kao da ih je ona napisala, što je princip koji jedini u obradama ima smisla: posve posvojiti tuđi koncept, propustiti ga kroz vlastitu utrobu i onda ispljunuti van. Jedino što Cat Power ne pljuje, nego šapuće.
Radila je i s Wong Kar-Waijem na filmu “My Blueberry Nights”, gdje se u američkom filmskom okruženju, koje se posljednjih godinu-dvije ponovno trudi pušiti cigarete na ekranu, istakla kao osoba kojoj jedinoj dobro stoji cigareta. Svi su tamo, izgleda, toliko opsjednuti štetnošću pušenja da više nisu u stanju ni odglumiti tu jednostavnu radnju.
Rječiti minimalizam
Albume obrada snimala je jer je zapadala u kreativne krize koje su bile (i) posljedica života koji je vodila ta divlja mačka. Kako se nikada nije smjestila u srednjostrujaške vode, njen noćni život nije stigao na naslovnice. Jednako kao što je njena glazba nešto što se odvija na periferiji, i njen je životni stil posve udaljen od marketinški obradivih priča za senzacije skupih časopisa – previše je u njemu prave propasti. Alkohol i ljubavni život, eto smrtonosne kombinacije, usporedive s onim što na albumima radi ova sjajna autorica. Soul propušten kroz krupno rešeto lo-fija, punkerski bunt zapakiran u sad već mudro stajanje sa strane i izražen kao lakonsko tumačenje života, putem usput izrečenih komentara, bez namjere da se diže bilo kakva prašina, jer je život frka i jer je važno stvari vidjeti što jasnije, a takvoj ambiciji svako dimljenje samo smeta.
Na današnjoj je sceni teško čuti ovako rječit minimalizam: sve je pjesme Cat napravila sama, album je i producirala, većinu instrumenata odsvirala, pa joj je ovo “najautorskiji” album, nešto kao kada je Charlie Chaplin odlučio u svojim filmovima raditi sve sam, jer više nije imao vremena za objašnjavanje svojih namjera.
Naglašavanje stišavanja
U “Nothin’ But Time” s njom je Iggy Pop i pjesma je dojmljiva, deset minuta duga odiseja tijekom koje se, gotovo poput Dylana na “Time Out of Mind”, sa svojim čudnim pomoćnikom upušta u žicanje vremena (koje, je li, jednom mora stati). Zvuk je u odnosu na njene prošle albume obogaćen raznovrsnijim glazbenim elementima i povremeno neobičnim rješenjima, kao što je koketiranje s hip-hopom u “Peace and Love”. Kako je u studiju bila uglavnom sama, možda bi se moglo reći da se na “Sunu” povremeno i zaigrala, na momente i predriblala. Ali njen glas, pomjeren i blag, sve stvari kod ponovljenih preslušavanja brzo vraća u ravnotežu.
Glavni junak albuma je intima, koje kao da je, kao i tišine, sve manje: samo javne stvari pokazuju znakove života. S takvim se stanjem ovaj album otvoreno konfrontira, svojim naglašavanjem stišavanja u glazbi, životu, a i inače. “Sun” je izvješće o brodolomu, a oni su, ako niste tonuli pa ne znate, jedno jako nakošeno iskustvo.