Ništa banalno
Brane Mozetič: Banalije (sa slovenskoga preveo Romeo Mihaljević, AltaGama, Zagreb, 2012)
Ime slovenskog pjesnika, prevoditelja, urednika i gay aktivista Braneta Mozetiča već neko vrijeme nije nepoznanica domaćim čitateljima. Prije desetak godina pojavio se, u prijevodu Jagne Pogačnik, njegov roman “Anđeli”, a nešto kasnije i Dabin prepjev pjesničke knjige “Leptiri”. Oba su naslova prošla relativno nezapaženo, te je na najnovijem zadatak da previd ispravi. U tu svrhu on je i više no dobro odabran: riječ je o prvom dijelu pjesnikova magnum opusa, troknjižja koje se, pod naslovima “Banalije”, “Še Banalije” i “In še”, u pravilnom ritmu pojavljivalo sredinom proteklog desetljeća.
Ono magnum opus iščitati je doslovno, ali i uz dobru dozu (samo)ironije. S jedne strane, riječ je o zaista impresivnoj, opsežnoj stihovanoj biografiji koja je autoru već donijela određenu međunarodnu prepoznatljivost, s druge sam tekst se, što je lijepo naznačeno već u naslovima, iz petnih žila upire umaći svakoj pretencioznosti, emfazi i mistifikaciji. Ironija je pritom, razumljivo, jedno od njegovih najjačih oružja. Drugo će, čini se, biti neizbježna melankolija suočavanja s naplavinama bezbrojnih sitnih rana što ih svakodnevica donosi.
“Banalije” u svojoj ukupnosti podsjećaju na dvije Pulitzerom nagrađene knjige koje čine velike “Dream Songs” američkog pjesnika Johna Berrymana. U oba slučaja riječ je o svojevrsnim antihagiografijama, ekstenzivnom, maksimalno ispovjednom bilježenju protagonistovih stanja, neuvijenom ogoljavanju prelomljenom kroz nizove svakodnevnih poraza. Berryman u liku Henryja fikcionalizira vlastiti alter-ego, dok Mozetič, koliko je to moguće, lirskoga govornika identificira s autorom. U oba slučaja forma pjesama relativno je strogo zadana: Mozetič zadržava homogen, strofički neraščlanjen korpus pjesme, kapitalom izdvojen prvi stih koji funkcionira kao naslov, te otprilike ujednačenu dužinu stiha koji se, da bi očuvao grafičku pojavnost pjesme, ali i specifičan ritam tvoren neprekinutim taksativnim nizanjem, lomi uglavnom prije svoga semantičkog kraja. Temeljna razlika, koja se pretvara i u vjerojatno najveću manu knjige, jest u tom što Berryman u okviru svojih triju sekstina iznalazi uvijek nove i nove obrasce u koje, iznevjeravajući čitateljeva očekivanja, pakira Henryjeve dnevne paranoje, dok Mozetičev protagonist povremeno zaglavi u repeticiji jedne te iste šprance.
Tim ležerno ispripovijedanim no najčešće nimalo “lakim” narativima dominira i drži ih na okupu nekoliko gustih tematskih čvorova. Obiteljski niz presudno je obilježen traumatičnim odnosom s muškim dijelom familije, djedom, ocem i očuhom. Seksualni fon fokusiran je mahom na nasumične, od svakog značenja, pa i užitka ispražnjene avanture, a uz njega se vezuju antimaskulinitet i ranjivost (dali su mi sposobnost/ osjetiti bol, već pri pomicanju lišća,/ i ujedno je podnositi). Protagonistov odnos s okolinom, njegovo inzistiranje na posvemašnjoj drugosti, podcrtano je dosljednim, sve rjeđe viđenim nonkonformizmom. U to ime Mozetičeva je knjiga, na sasvim suptilan način, duboko politična.
Inače solidnom prijevodu prigovoriti je mjestimične zaostatke slovenske sintakse i morfologije. Zaključak? U tim i takvim banalnostima nema zapravo ništa loše; one su to što život čini životom. Život sam.