Jučer, danas, sutra
Govoreći o problemu vremena, kojim se mnogo i plodno bavio, naš filozof Milan Kangrga u zaključku poglavlja “U traganju za vremenom” u knjizi “Praksa, vrijeme, svijet” podcrtava utopijski smisao vremena: “… I samo vrijeme ima svoju historiju, odnosno točnije: svoju točku povijesnog nastanka, što znači da objektivno gledano vrijeme nije ‘uvijek tu’, nego je ‘negdje’ (ili točnije: jednom!), ima upravo svoj – vlastiti početak. A tek time što ima svoj početak, vrijeme svojom konačnošću uopće postaje mogućim.” No, hrvatsko društvo danas opet ili još nije spremno čuti svoje filozofe. Ono se zato pravi – jer to nekome treba – da sluša svoje generale. Pa je sada političko-medijski isfabricirani junak dana, general Gotovina, olako ustvrdio da se trebamo okrenuti budućnosti. Tu misao treba spasiti od priučenih generala i njihovih obožavatelja.
Jer Ante Gotovina je možda u životu bio sve i svašta, no filozof sigurno nije bio. Iako će viktimološka struja u oblikovanju mnijenja sigurno začeti neku teoriju o “produhovljenju nedužnim robijanjem”, koje daje i filozofske plodove. Pa ipak, društvo preko njega traži nekakve svoje početke i krajeve vremena, kao da želi staviti točku na U svoje nedavne prošlosti, kako je paradoks davno sažeo Viktor Ivančić. A to mu nikako ne uspijeva, a jasno je i zašto. Iako godinama 1991. i 1995. možemo označiti jedan krug, početak i kraj, crnu rupu u koju je upalo ovdašnje društvo i koja ga, recimo feministički nekorektno, mami u svoj vlažni, topli mrak. Što nikoga ne oslobađa odgovornosti, a neke ni krivnje, za svoje djelovanje u tom vremenu. I čega akcija “Oluja” sigurno nije bila svjetlo na kraju tunela.
Taj paradoks zapalosti ratom zahvaćenih društava na jugoslavenskim prostorima u devedesete godine lako je razumjeti znamo li i samo osnove individualne i grupne psihologije ljudi. Ratna izloženost vlastitih i tuđih života – permanentna opasnost, koja dolazi više od “svojih” negoli od “tuđih” sudionika u konfliktu – sve to, ako smo tjelesno preživjeli, izaziva traumatska sjećanja, kojih se teško riješiti budući su ona “bezvremena”. A ona su vječna toliko dugo dok u njih ne unesemo moment unutrašnjeg konflikta, otpora glatkom toku događaja. Zato je tih sjećanja uvijek istovremeno previše i premalo. Previše, u smislu nekritičkog ponavljanja i betoniranja ideologije prošlog trenutka, s kojom se nikako ili polovično obračunalo. Premalo, u smislu onoga što civilno društvo, ne bez velikih konceptualnih problema, naziva suočenjem s prošlošću. Nisu u krivu oni koji govore kako je prošlost devedesetih sada aktualnija no kada se stvarno dešavala. Ali to suočenje ne može ostati pukim sjećanjem, pa čak ni samo društveno organiziranom politikom sjećanja! Ono mora biti rekonceptualizacija onoga što nam se dogodilo, sve do trenutka kada, napokon zadovoljni novim argumentacijama, ne primijetimo kako je simptoma “vraćanja” nestalo.
Povratak potisnutog rezultat je ljudske potrebe za koliko-toliko razumnim smještanjem onoga što se dogodilo u cjelinu života i dokaz da ona nije zadovoljena. Ljudi su, puno masovnije od pojave zločinaca u ratu, bili svjedoci zločina. Rijetko direktni, vrlo često indirektni: zločinci su se, naime, na svim stranama, svojim zločinima javno hvalili. A sve se to događalo organizirano od ili “samo” uz suradnju između zločinaca i tada već “međunarodno priznatih država”. Koje su, u slučaju srpsko-hrvatskog sukoba, vodila dvojica pravomoćno neosuđenih zločinaca. Nikada neću zaboraviti muku svojih slučajnih uličnih susreta s Darijem Kordićem, kasnije osuđenim u Haagu na 25 godina, koji je mirno šetao mojom zagrebačkom Trešnjevkom, živeći u stanu za koji se pobrinula ova država, dok ga je sud “tražio”. Što mogu ja kao građanin učiniti? Prijaviti ga hrvatskoj policiji, koja sudjeluje u njegovom tada ugodnom zbrinjavanju? Ili UNPROFOR-u, koji s tom policijom surađuje? Ili direktno Haškom sudu? Kao da oni to nisu znali. Ili ne učiniti ništa i tako postati sudionik u zločinu?
Još uvijek smo tu negdje. U filmu “Ubojice su među nama”, jednom od početaka denacifikacije u Njemačkoj, lik kaže: “Mi nemamo pravo suditi (u smislu: to neka rade sudovi), ali mi imamo dužnost optužiti, tražiti zadovoljštinu u ime milijuna nevinih koji su hladnokrvno ubijeni.” Srpsko i hrvatsko velikodržavlje je malo, pa nije stiglo do milijun svojih žrtava, no posljedice su, razmjeno našoj veličini, dovoljno strašne.
To je jedan nivo suočenja, u kojem se još ne može govoriti ni o kakvoj kolektivnoj tragediji naroda – pisao je odmah nakon nelegitimne akcije “Oluja” Boris Buden – jer za tragediju je potrebna dramatika unutarnjeg sukoba u jednoj političkoj zajednici, a nje, primjerice unutar krajiških Srba, nema. Mi danas naknadnom pameću možemo naći i začetke toga, recimo u radničkim štrajkovima izvlaštenih radnika koji su i u SAO Krajini i u Hrvatskoj cijelo vrijeme postojali, no to očito nije dovoljno. Još nitko u Hrvatskoj nije poveo postupak za zločin nad Srbinom pod krajiškom vlasti. Možemo li zamisliti da ih nije bilo?
Pišući ovih dana za talijansku javnost o odjecima novih haških presuda u Hrvatskoj, Luka Bogdanić sa žaljenjem konstatira da su one od vlasti iskorištene uglavnom za rehabilitiranje zločinačke politike režima iz devedesetih, uz naoko politički korektan dodatak da su zločini kao ekscesi počinjeni i da za njih pojedinci moraju osobno odgovarati. On podsjeća na granice haškog sudovanja, gdje se trebalo suditi za pojedinačne zločine, ali ne i za cijele politike koje su do tih zločina dovele, izazivajući i pothranjujući ratne sukobe. Glavni zločinci, Milošević i Tuđman, kao potpisnici Daytonskog sporazuma postali su tako jedni od osnivača suda koji bi im trebao suditi. Sada to, uz sve povijesne razlike, projicirajte na Nürnberg i počnite mahati glavom. Naime, Haški je sud ideološki ne kao antisrpski ili antihrvatski, već baš po tome što se odriče ideologije, na njemu se provodi “pobjednička pravda” baš po tome što se od nje navodno odustalo. A evo i zašto, kako piše Bogdanić: “Dok je u Nürnbergu bila osuđena i nacistička politika i nacistička ideologija, u slučaju bivše Jugoslavije nije bilo moguće osuditi hrvatsku nacionalističku politiku, kao ni srpsku, ni bosansku, jer bi to bacalo ružne sjenke na proces takozvane demokratizacije. Evropa i SAD, priznajući nove zemlje, nastale komadanjem Jugoslavije, u stvari su dozvolile i potvrdile nacionalističke politike, čija je funkcija bila antisocijalistička. Pri tom porođaju Evropa je bila babica, a nacionalizam forceps – kliješta kojima je izvučeno dijete.” Je li to dijete mrtvorođenče?
Jedan promatrač ovih je dana primijetio da je u procesu pridruživanja EU-u taj i takav nacionalizam neizbježna stepenica te da su tek sada hrvatski i srpski nacionalizam definitivno zabetonirani. Za nas koji hoćemo stvarno “izaći” iz devedesetih, u skladu s Kangrginim marksističkim uvjerenjem o budućnosnom karakteru vremena, povijesni izazovi i otpor na velikoj skali tu tek počinju.