Žandarmerija domoljublja

Kada je Ivo Sanader osuđen na deset godina zatvora, Hrvatska televizija raspričala se o tome u svim redovnim informativnim emisijama te tome dodala i više izvanrednih, u koje su pozvani, kako to već biva, “eksperti” različitih profila. Pa ipak, najpametniju izjavu, ako ne i jedinu pametnu, dala je jedna anonimna građanka nasumce obuhvaćena televizijskom anketom, kojih je tih dana također bilo koliko hoćeš. Njoj je vrlo indikativno, rekla je, da je Sanader dobio deset, a Branimir Glavaš za puno teži delikt, sa svim smanjenjima, sedam godina zatvora.

Tako je hrvatska dalekovidnica kroz usta te građanke otkrila, ali u cjelini uzevši zapravo gromko prešutjela ili kurvinjski zataškala, temeljnu istinu o Hrvatskoj danas. To je da se ubojstva na nacionalnoj osnovi, u ovom slučaju ubojstva potpuno nevinih srpskih civila, tretiraju kao blaži oblik kriminala od krađa, koje čak i u ovako drastičnim primjerima kakav je Sanaderov ipak ostaju samo krađe. Nikoga se tu nije tjeralo da pije kiselinu iz akumulatora, nikoga obljepljivalo ambalažnom trakom, nikoga ubilo, pa ipak je Sanader dobio težu kaznu od Glavaša. A kada dođu ostale presude, jer Sanaderu su zbrojene sve krivice, dok su se Glavašu naprotiv oduzimale, ta će razlika postati upravo drastična i preći u sferu iracionalnog. Zapravo je već prešla u trenutku kada je došla oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, jer se tada i Haški sud uklopio u hrvatsku percepciju zločina, koja s tom dopunom izgleda ovako.

U Hrvatskoj su krađe mučko djelo i ako ima više počinitelja, s lakoćom se rekonstruira mreža zločinačke organizacije u kojoj su evidentirani svi visoki dužnosnici, ministarstva, javne tvrtke, carina… koji su činili tu “hobotnicu”. Ali kada se ubije blizu sedamsto srpskih civila uglavnom staračke dobi i zapali dvadesetak tisuća kuća i štala, onda se to razmrvi u “pojedinačne slučajeve”, umalo pa beznačajno iverje jednog rata za koji je sada i službeno utvrđeno da je bio “obrambeni” i ništa više. Dakle, došlo se na ono što već više od desetljeća i pol trubi i hrvatska nacionalistička desno-ljevica, čak se otišlo i dobar korak dalje. Amnestirajući od odgovornosti za rat hrvatski nacionalistički pokret i svaljujući svu krivicu na srpski, Haag se zapravo odrekao i samoga sebe. Jer, on je zamišljen kao prvo sudište na kojem će se suditi zločinima i pobjednika i pobijeđene strane, a sada se vratio u nirnberški kalup, budući da je opet, kada sve zbrojiš i oduzmeš, pobjednik sudio poraženom.

Naravno da je to u Hrvatskoj izazvalo oduševljenje. Dojučerašnjem “antihrvatskom” Tribunalu stižu čestitke i aplauzi najcrnjih ustašoida jer je – tvrdi se ne baš osnovano, ali dovoljno sugestivno – amnestirao Tuđmanovu Hrvatsku. U toj gvalji pijanog trijumfalizma hrvatski nacionalistički zdrug ima već i potrebu cinično iskazati velikodušnost pobjednika, pa se prvi put čak i Katolička crkva, koja bi dosad prije pregrizla jezik nego to izrekla, zalaže za procesuiranje zločina i u Gruborima i Varivodama, a ne samo u Vukovaru i Škabrnji. Ali, kako na hrvatskoj desnici nikada nije bilo previše pameti i prijetvorne domišljatosti (s ljevicom je drugo), već je sljedećim korakom demaskirala samu sebe. Usporedo s pohvalama Haagu traži se sankcioniranje i odstranjivanje “petokolonaških” zagovornika suradnje s Tribunalom, iako je jasno da bez njih Gotovina ne bi sada bio na slobodi, već bi i dalje zvjerao po bijelom svijetu, a na kraju bi ipak završio iza brave.

I eto, Sanader je imao nesreću da u takav kaustični rastvor bude uronjena završnica njegovog suđenja za inkriminacije vezane uz Hypo banku i MOL. Da se krivo ne shvatimo, ne zaslužuje taj autokrat dugih ljepljivih prstiju nikakvo suosjećanje, ali zaslužuje razumijevanje da se našao u škarama o kojima je govorila spomenuta građanka u HTV-ovoj anketi. Škarama koje su njega odrezale a Gotovinu poštedjele, više nego što su i jedan i drugi zaslužili. Sama činjenica da je bivši premijer izručio Gotovinu Haagu naprosto ga je ugurala u te škare i odmah se vidjelo da će gadno, baš gadno proći. Ne samo što mu je Gotovina neizravno, ali sasvim očito uzet kao teški, preteški grijeh, nego je obavljena i transplantacija naživo grijeha generala na njega. Tako je Sanader praktički osuđen za izdaju zemlje, iako to puno više pristaje onome što je napravio Gotovina, pobjegavši pred hrvatskim pravosuđem i, prije toga, huškajući protiv legalnih vlasti zemlje.

Sudac Ivan Turudić nije, međutim, ni tu stao. Napao je u obrazloženju presude bivšeg premijera da nije “domoljub”, što je uvođenje u sudnicu tuđmanovskog manira obračuna s neistomišljenicima, a usto nema nikakve veze s optužnicom, pa ni s krivičnim zakonom u cjelini. Ali se bijesni Turudić toliko zalaufao da se nije zaustavio ni pred logičnim pitanjem da ako već smatra kako domoljublje treba sudski zaštititi, zašto misli da baš hrvatsko domoljublje ima prednost pred drugima. Valjda je gospon sudac čuo da i druge zemlje imaju svoje legitimno domoljublje, pa me živo zanima je li ijednom hrvatskom domoljubu, evo recimo Gotovini, u stanju pružiti zaštitu ako dođe u sukob s nekim drugim, evo recimo srpskim, domoljubnim standardima. Ali, badava ti sve. Turudić je pretvorio svoju sudnicu u žandarmerijsku stanicu za zaštitu domoljubne ispravnosti i sada karijeru nastavlja graditi na tome da kažnjava čak i za ono što se nikakvim zakonom ne kažnjava. S druge strane, hrvatski sudovi i najtežim ratnim zločincima redovito priznaju kao olakotnu okolnost sudjelovanje u domovinskom ratu i time je dovršen opis na kojem principu djeluje ova žandarmerija domoljublja.

Ona lupa petama čim vidi da se i od nje traži doprinos u stvaranju nacionalno čiste hrvatske države i zato hrvatski sudovi i jesu više instrument legaliziranja nego sankcioniranja ratnih zločina. A onda im je još alibi za to došao i s posve neočekivanog mjesta, iz Haaga, koji je ostavio kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata svim stranama, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Kosovu, a maknuo je samo Hrvatskoj. To će reći da su svi u jugoslavenskim ratovima devedesetih ubijali planski i s predumišljajem, a samo Hrvati, eto, na mah, takoreći nehotično.

Zato ne možeš pobjeći od sljedećeg zaključka. Svi jugoslavenski nacionalizmi ostvarili su devedesetih neke svoje prljave ciljeve, čak i kada su bili izrazito gubitnički, ali samo je hrvatskom uspjelo to pretvoriti u međunarodno prihvaćenu vrijednost. Jadna je to počast.