Otmica Evrope
U povijest evropske bolesti upisali smo, evo, još jedan mjesec. Novembar 2012. donio je pritom, pomalo neočekivano, tri epizode koje precizno ocrtavaju agoniju kontinenta zarobljenog suicidalnim politikama svojih elita: nešto poput okupacije u tri slike. Prvu smo vidjeli početkom mjeseca, kada je Evropska centralna banka predstavila “novo lice eura”: u optjecaj ulaze novčanice s posebnim vodenim žigom i hologramom, koji garantiraju da nije riječ o falsifikatu, a uljepšat će ih mitološki lik princeze Evrope.
Teško je ne uočiti dvostruki cinizam takvog odabira. S jedne strane, licemjerni simbolički povratak antičkim temeljima evropske kulture zbiva se u trenutku u kojem zahtjevi “trojke” nameću grčkom narodu ponižavajuća odricanja. S druge, pojačana briga za sigurnost novčanica nastupa onda kada je upravo euro najveća prijetnja sigurnosti kontinenta. Većina upućenijih komentatora smatra, naime, da se ključni razlog evropske krize sastoji u nepromišljenoj arhitekturi monetarne unije: ona nema zajednički budžet ili stabilne mehanizme koji bi raspoređivali profit usmjeravajući ga iz bogatijih u siromašnije regije i države, pa je sve izraženiji disbalans ekonomske moći centra i periferije logična posljedica obuhvaćanja fundamentalno različitih gospodarstava jednom valutom; potencijalno opasne, zrcalne stereotipizacije “lijenih Grka” i “imperijalističkih Nijemaca” očekivani su efekt. Eto zašto kriza koja, započevši u SAD-u, već četiri godine tutnji svijetom na leđima onog amblematskog bika s Wall Streeta – brončane skulpture koja je postala najpoznatiji simbol agresivnog, neobuzdanog i nepredvidljivog špekulativnog kapitala – baš ovdje radi najveću štetu. Patetična gesta Evropske centralne banke, njeno ukazivanje na kulturne korijene današnjeg zajedništva, ne može pomoći tamo gdje nema razumijevanja za ekonomske korijene podjela i razilaženja…
Drugi, optimističniji dio recesijskog triptiha prikazan je sredinom mjeseca, 14. novembra. Otpor sve siromašnije većine kristalizirao se u do sada najsnažnije transnacionalne demonstracije: na tzv. Evropski dan akcije i solidarnosti radnici čak šest zemalja – Španjolske, Portugala, Italije, Grčke, Cipra i Malte – ušli su u opći štrajk, protestirajući protiv mjera štednje. Štrajkalo se i u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Švedskoj… Četrdeset sindikata iz čak dvadeset i tri države pokrenulo je milijune ljudi; ugledni norveški teoretičar i sindikalni aktivist Asbjørn Wahl nazvao je, na nedavnom zagrebačkom predavanju, takav čin otpora “povijesnim”. Wahl, doduše, ne zna kako taj pojam ovdje, zahvaljujući hiperprodukciji povijesnih utakmica, povijesnih koncerata i povijesnih modnih revija, odavno nije u bližem dodiru sa smislenim značenjem, ali ostaje činjenica da spoj masovne mobilizacije i panevropske solidarnosti kakav smo vidjeli te srijede od početka krize nije bio viđen. Ostaje, doduše, i činjenica da nisu svi protesti bili isti: dok su na jugu, u Madridu, Ateni ili Rimu, završavali u dimu suzavaca i pod plotunima gumenih metaka, dotle su u sjevernijim zemljama ipak prošli mirno, uglavnom pod egidom empatične potpore radnicima s periferije. Današnje evropske razlike, dakle, jasno se upisuju i u dinamiku i oblike otpora…
Konačno, treći čin novembarske kronike najavljene smrti dogodio se pri kraju mjeseca, propašću pregovora na izvanrednom samitu Evropske unije, posvećenom zajedničkom proračunu za razdoblje od 2014. do 2020. Brojni su razlozi zbog kojih se vođe država nisu mogli dogovoriti, a krizom zaoštreni sukobi interesa premrežili su Evropu linijama privremenih savezništava i razilaženja: od odluke Angele Merkel da podupre rigorozni nacrt štednje Davida Camerona umjesto velikodušnijih prijedloga Françoisea Hollandea, preko neuspjelog francuskog lobiranja za povećanje evropske potpore poljoprivredi, pa do širokog jaza između zemalja eurozone i ostalih. Ipak, i ovdje su žarišta podjele bila jasna: ideolozi štednje oponirali su zagovornicima investiranja u budući rast; bogati, koji u zajednički proračun daju više nego što iz njega uzimaju, evidentno imaju drukčije zamisli nego siromašni, koji uzaludno traže jačanje tzv. kohezijskih fondova i njihove sitne, palijativne pomoći državama periferije.
Upozorenja zemalja ucijenjenih brutalnim i neučinkovitim mjerama štednje da je pravednija raspodjela bogatstva nužna kako centrifugalne nacionalističke sile ne bi rastrgale uniju uzaludna su; baš kao i glasni prosvjedi radnika, nezaposlenih, studenata… Sve dok evropske elite ne budu prisiljene priznati da je sadašnji golemi javni dug izravna posljedica socijalizacije gubitaka banaka i spašavanja privatnog kapitala novcem poreznih obveznika – pa da stoga mjere štednje, okomljujući se na javnu potrošnju, potpuno promašuju uzroke krize – dotad će propagandno-dizajnerska novčana zloupotreba grčke mitologije ostati jedini način da se prikaže evropsko zajedništvo. Samo, naša Evropa nema previše veze s davnim mitom o Zeusu koji, preobrativši se u golemog bika, otima lijepu feničku princezu. Mitovi koje nam sada pričaju novi su, a služe isključivo tome da prikriju kako je današnju Evropu njenim građanima oteo jedan drugi bik: ona podivljala, opasna zvijer s Wall Streeta.