Produžetak devedesetih

Prošlog tjedna najavljena rasprodaja državnih udjela u vlasništvu nad raznim poduzećima, još uvijek nije okrunjena konačnim popisom tih unosnih adresa. Odnosno, barem se to nije dogodilo do odlaska ovog broja Novosti u tiskaru. Novinari su ovih dana na više mjesta sami nizali favorite za tu akciju, uglavnom navodeći one u kojim je država jedini ili većinski vlasnik, ali i neke druge: HPB, Croatia osiguranje, HŽ Cargo, Petrokemiju, Končar, Podravku…

Neće se prodavati strateški resursi, ponovljeno je više puta. To se valjda odnosi na tek nekolicinu osnovnih prirodnih blaga poput voda i šuma, i temeljnu fizičku infrastrukturu kao što su željezničke pruge i dalekovodi.

Ministar financija Slavko Linić dao je naslutiti kako se radi o oko 200 poduzeća, i da “nije važno jesu li u većinskom ili manjinskom državnom vlasništvu, nego da su spremni za prodaju”, te da je privatizacija općenito “dobra za poduzeća”, i k tome “potrebna za proračunski prihod”. Već iduće godine tako bi se navodno zaradilo tri milijarde kuna.

Potonju motivaciju za početak rasprodaje onog što se već standardno označava metaforom “obiteljska srebrnina”, nije nužno tumačiti. U vezi s prethodnim rezonom, pak – blagodatima privatizacije kao takve – ima smisla govoriti čak više negoli o konkretnim transakcijama… Prije svega, kako bismo razabrali o čemu se točno radi, razgovarali smo s nekim od najpoznatijih naših ekonomskih stručnjaka.

– Naši vodeći političari, bez razlike, odavno su pristali na koncepciju jačih vlada po kojoj je Hrvatska prvenstveno tržište na kojem se potiče potrošnja, a suzbija rast proizvodnje – rekao je za “Novosti” akademik Zvonimir Baletić, nekadašnji ravnatelj Ekonomskog instituta u Zagrebu.

– To u konačnici ide u korist bankama, dok se mi sve više zadužujemo, a najviše zato da bismo vraćali kamate i dalje se zaduživali uz nadu da buduće kamate neće biti skuplje. Vjernost dugovima postala je norma, i zato je rasprodaja državne imovine danas logična stvar. Isključena je aktivna ekonomsko-politička uloga države, i ona se konzekventno tome dalje povlači pred krupnim privatnim sektorom.

Baletić ne vjeruje da su hrvatske stranke kadre poduzeti zaokret od takve, kako ističe, neoliberalne politike. To bi u startu podrazumijevalo samostalniju monetarnu politiku te suprotstavljanje fiksnom, o euru ovisnom tečaju kune, i deflaciji – tzv. internoj devalvaciji – koja ide na ruku jedino posjednicima krupnog kapitala: “Tek tad bi se mogla obnavljati proizvodnja. No, najprije bismo morali postaviti svoje vjerovnike kao problem.”

Opća je to situacija u Europi, podsjeća on, gdje se dužnicima ne dopušta da se iščupaju iz začaranog kruga.

Slično rasuđuje i Drago Jakovčević, pročelnik Katedre za financije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji faktičku rasprodaju državne imovine – za koju, rekao nam je, nijedna vlast nema mandat – vidi kao nastavak strukturnog problema našega gospodarstva: ekonomski neopravdane i društveno štetne privatizacije u pretprošlom desetljeću.

– Kako god bude tekla privatizacija Croatia osiguranja, koja je nacionalni brend stvaran još od 1884. godine, a nikad nije poslovala s gubitkom, šteta će se mjeriti u milijardama. Jer, ako za pet godina iziđemo iz krize, Croatia će umjesto tri milijarde vrijediti deset. Zašto izgubiti sedam milijardi, zašto uopće prodavati tvrtku koja novac od privatizacije može bez promjene vlasništva vratiti kroz pet-šest godina isplatama dividendi, i bez otpuštanja 500 radnika koji se nigdje neće moći zaposliti – pita se Jakovčević.

On smatra da bi, prije daljnje privatizacije, o njoj trebalo makar održati referendum. Što se tiče zaključnoga njegova, retoričkog pitanja – o nacionalnom interesu i ciljevima onih koji forsiraju rasprodaju – korisno je napomenuti da su upravo SDP i HNS prije deset godina sjajno nadogradili baštinu HDZ-a. Dovršili su apsurdnu, totalnu rasprodaju banaka skupo saniranih javnim novcem, usput im predavši izdašne mirovinske fondove na milost i nemilost, a taj sektor danas kane posve napustiti. Raskrinkajmo zamjenu teza, dakle: ipak se državna imovina ne privatizira prvenstveno zbog krizne nužde, nego zbog doktrinarnog obezvređivanja javnog naspram privatnog interesa.

No, baš tad je i potpredsjednik Vlade Slavko Linić prvi put razbio zube – u političkom smislu – o jednu prepreku štetočinskim nastojanjima podređivanja Hrvatske privatnom interesu. A riječ je o najdosljednijem našem sindikalnom žarištu, onom u kutinskoj Petrokemiji.

Ovaj put se Kutini prilazi izokola, uza spomenutu najavu krajnjih, nečasnih planova. To se dade pratiti u režimskom tisku i na blogovima poznatijih burzovnih špekulanata, gdje se inače uspješnoj Petrokemiji zamjera na ovogodišnjim gubicima uslijed poslovanja kojem navodno nedostaje čvrsta ruka privatnog interesa. A istina koju prešućuju jest da čitavu ovu godinu država, uzurpirana tim interesom, namjerno stvara štetu kutinskoj tvornici umjetnih gnojiva. Smisao sindikalno izborenog većinskog državnog vlasništva nad njim, naime, jest politička garancija za povoljniju nabavku plina, osnovne sirovine za tog proizvođača.

Petrokemija, međutim, tretira se kao izvor ekstraprofita za Inu, koja najskuplju cijenu plina – iznad prosjeka na europskom tržištu – ispostavlja baš u Kutini. Paralelno, nastoji se istisnuti radnike iz nadzornog odbora i oboriti sporazum između vlade i sindikata iz 1998. godine, na kojem se temelji rečeno državno vlasništvo… Samo što je Linić dosad očito zaboravio s kim ima posla, i gdje bi mu rasprodaja mogla doživjeti krah.