Interkulturni dijalog
Zahtjevi otvorenog života upriliče iznimne situacije, pogotovo onda kad je protjecanje spontanog života pod dugotrajnom i kontinuiranom paskom ideoloških centara moći i značajnih kulturnih institucija. Zbog toga je prezentacija izdanja izdavačke kuće Službeni glasnik iz Beograda na ovogodišnjem Interliberu bila naglašeno važna poslovno-kulturna manifestacija, ali svojim simboličkim potencijalom niti približno ne toliko kao ona organizirana 14. novembra na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na koju nije došao nitko od medija. A prilika je bila egzemplarna: promoviralo se 14 autorskih knjiga autora iz Hrvatske objavljenih u posljednje dvije-tri godine u izdanjima Službenog glasnika iz Beograda, što predstavlja kulturnu činjenicu prvoga reda u interknjiževnom, interkulturnom i interznanstvenom dijalogu Beograda i Zagreba.
U svojem izlaganju, emocionalno nabijenom obrazloženju, kako je i zašto došlo do ove kulturne manifestacije/akcije u okvirima Službenog glasnika, inicijator i najzaslužniji “krivac” za pokretanje jednog takvog projekta, prof. dr Gojko Tešić, govorio je o kulturnom pamćenju, ličnom, institucionalnom i kolektivnom. Smatra da objavljivanjem knjiga hrvatskih književnih teoretičara, književnih historičara, književnih kritičara i književnika omogućava srpskoj zainteresiranoj publici da u originalnim prezentacijama čita djela koja srpskom tržištu nedostaju, i u tom se smislu nalaze u sličnoj poziciji kao što je bio i sam prije više od 30 godina čitajući Škreba, Flakera, “Umjetnost riječi”, dakle, kad je interkulturna saradnja između Beograda i Zagreba bila uobičajena i kad se individualni spoznajni interes zadovoljavao na svim dostupnim izvorima. Utoliko je njegov sadašnji izdavački angažman ujedno i odavanje pošte zagrebačkoj sredini za svekoliku podršku koju je dobio na ulasku u ozbiljan naučni rad.
Za našu sredinu od neprocjenjive je vrijednosti i značenja činjenica da se objavljene knjige ne prilagođavaju/adaptiraju, neki bi rekli ne prevode ni na kom nivou srpskom književnojezičnom standardu, čime se narušavaju brojni novokomponirani ideološki stereotipi.
Tešić je govorio o svakoj objavljenoj knjizi i razlozima objavljivanja, ističući njihovu stručnu i znanstvenu važnost za srpsku sredinu. Radi se o dvije knjige Milivoja Solara (“Ukus, mitovi i poetika”; “Teorija književnosti sa rječnikom književnog nazivlja”) i Zvonka Kovača (“Međuknjiževne rasprave”; “Poetika Miloša Crnjanskog”) te o knjigama Aleksandra Flakera (“Period, stil, žanr”), Zorana Kravara (“Kad je svijet bio mlad”), Josipa Užarevića (“Möbiusova vrpca”), Dušana Marinkovića (“Poetika proze Borisava Stankovića”) i knjizi Miroslava Krleže “Marginalije” (priredio Vlaho Bogišić). Posebno treba izdvojiti knjigu Igora Mandića (“Kaj ste pisali, bre?/Šta se napisali, bre?”) u kojoj su sabrani gotovo svi tekstovi o srpskoj književnosti tog nezaobilaznog književnog kritičara, čime je čitaocima ponuđeno svojevrsno individualno sagledavanje srpske književne prakse posljednjih 50 godina.
U svekolikoj orijentaciji da afirmira i mlade istraživače srpske književnosti, Tešić je pokrenuo i kolekciju “Tema” u okviru koje objavljuje autorske knjige mladih i neafirmiranih istraživača, pa su do sada objavljene četiri knjige o kojima je govorio Dušan Marinković: “Zenit i simultanizam” Lade Grdan, “Andrićevo svjetlo iznad puta” Ante Bašića, “Balkanski špijun i njegovi nastavci” Nikole Jankovića te “Vukov New deal: Crnjanski i Isakovič između mita i misticizma” Đive Đivanovića.
Najavljena su i nova izdanja koja bi trebala izići do kraja ove ili početkom sljedeće godine.