Priča o europskom uspjehu
Sve je počelo kao i obično. Pred radničkom barakom 11 radnika, dosad zaposlenih u građevinarstvu, štrajka glađu zbog neisplaćenih plaća. Posao je stao. Radnici su radili sve do prije dva tjedna, iako su zadnju plaću dobili u decembru 2008. Da, niste krivo pročitali, a nije ni greška – 2008. godine. Prosječno radno vrijeme bilo im je 250 do 300 sati mjesečno. S poslodavcem su imali potpisane ugovore, no vlasnik male firme za koju su radili uopće ih se nije pridržavao. Nešto novca davao bi im tjedno na ruke, bez računa. U prosjeku oko 20 eura svakome. Da ne umru od gladi. Poslodavac im je osigurao i smještaj, u nekim derutnim sobama, po cijeni od 50 eura mjesečno, a 20 eura uzimao je na ime produljenja viza. Radnici tvrde da im je poslodavac, po njihovom izračunu, dužan u prosjeku po tri tisuće eura.
Ovih 11 radnika čine samo borbeni vrh ledenog brijega od 120 radnika koje je ista firma namagarčila. Ali su oni rezignirali. Većini to nije prvo takvo iskustvo, te svoj štrajk spram života provode negdje u Bosni, sami nad sobom, a ne u slovenskoj javnosti.
Euroatlantska obnova
Cijeli skicirani slučaj događa se ovih dana u euroatlantski integriranoj Sloveniji. Sad kad je primjer poduzeća cinično-udarničkog tranzicijskog imena “Obnova” (“Prenova”), sa sjedištem u Kočevju, i njegovog vlasnika Zorana Perkoviča, postao poznat (zbog invencije aktivista, vidjet ćemo) i neoliberalni mediji slobodno varaju građane istinom.
Redaju se melodramatske priče, po logici “suviše nije dovoljno”, o dobrim i zlim ljudima koji pomažu odnosno odmažu jadnim “južnjačkim” radnicima. Sad je slobodno znati da zakonodavstvo ovako štiti migrantske radnike u Sloveniji: za boravišnu i radnu dozvolu potrebno je imati dokaz da ste već dvije godine bili zaposleni. I to kod istog poslodavca! Govori radnik Patrik: “Ako te poslodavac otpusti samo dva dana prije no što isteku dvije godine, možeš se pobrati nazad kući. I sve je kao da te tu nikad nije ni bilo. A baš to se i dogodilo stotini naših drugova, koji su rezignirali. Budu li ikad htjeli te papire, morat će dvije godine startati od početka.”
Patrik i još jedan stariji radnik jedini su među jedanaestoricom sa svim dokumentima. Ostali ih nemaju, zato su i bili tako strpljivi, ugrađujući se entuzijastički besplatno u priču o slovenskom europskom uspjehu. Sada se oko njih za trenutak, koliko traje pažnja javnosti, trude združene sile civilne zaštite, socijalnog rada i mjesne zajednice. Dobra teta iz socijalnog rada pita ih zašto nisu, ako imaju djecu (a imaju ih puno, zato su i došli na rad), isposlovali dječje doplatke. Na pitanje moraju li djeca, da bi se ostvarilo to pravo, biti prijavljena da borave u Sloveniji, odgovor je da.
Nevladine organizacije vole se baviti međunarodnom trgovinom ljudima, naročito kad je to povezano s prostitucijom, drogom, krađom organa, švercom oružja i drugim “medijski atraktivnim” područjima ljudske invencije. Je li ovakav opis situacije jednog mladog radnika u EU dovoljno atraktivan da pokrene neki (međunarodni) aktivizam: “Perkovič je od mene tražio original srednjoškolske diplome. I sad je kod njega – ne znam kako ću ga dobiti natrag… Kad nas je novačio, tamo u Bosni, svašta nam je obećavao. Početna cijena radnog sata biti će četiri do šest eura, smještaj će biti u hotelu. U stvarnosti smo – dok je još plaćao – dobivali 2,6 eura na sat. Dok si nisam sam, za vlastiti novac, iznajmio sobu, morao sam spavati u nekoj fotelji.”
Srećom, pitanje o aktivizmu je, što se Slovenije tiče, a sve je više tako u svim postjugoslavenskim zemljama, samo retoričko. Mladih (kakvi mladi takvi stari) aktivista anarhističke i marksističke provenijencije, koji ne prežu od klasne borbe na terenu, metodama direktne demokracije, sve je više.
U ovom slučaju, za invenciju “marša na ministarstvo rada” zaslužni su aktivisti ljubljanskog socijalnog centra ROG, udruženi u mrežu-pokret “Nevidljivi radnici svijeta”, koji godinama upozorava na ovu problematiku (o njihovoj aktivnosti vidi više na www.njetwork.org ). U jednom trenutku, kad su se radnici, još u štrajku glađu, i aktivisti koji ih podupiru iscrpljivali u čekanju po odajama vlasti, predvođeni aktivistom i teoretičarem (!) Andrejom Kurnikom, odlučili su se na akciju “povratka ministarstva (rada) narodu” pokušajem njegove okupacije. Slike solidarnog pjevanja “Internacionale” i naguravanja sa zaštitarima i policijom u hodnicima ministarske vlasti možete vidjeti na http://www.vest.si/2010/03/09/ob-petju-internacionale-skusali-zasesti-ministrstvo/ (video je trenutno najbitniji aktivistički medij).
I što je pouka ove priče o europskom uspjehu? Da organizirana klasna borba, zvana pomalo anakrono i pritisak javnosti, daje rezultate, čak i u EU. Oba radnika koji su ispunili uvjete dobili su pravo na izvanrednu socijalnu pomoć u iznosu od 226 eura mjesečno. A nju će dobiti i svi ostali, iako zakonsko pravo nemaju. Ministar je ostao tvrd u uvjerenju da vlada ne snosi odgovornost za neizvršene obaveze poslodavca i da radnici svoja potraživanja moraju utjerati sudski. Besplatnu pravnu pomoć dat će sindikati, koji svima također obezbjeđuju mjesečnu pomoć od 226 eura. Neslužbeno, bilo je i govora o nužnostima promjene zakonodavstva u vezi s robovlasništvom.