Ne smiju nam odlučivati stranci

Zoran Aralica s Ekonomskog instituta, stručnjak za društveno-ekonomsku upotrebu znanja i tehnologije, regionalnu suradnju i industrijske politike, dijagnosticirao je prije godinu dana predstečajno stanje hrvatske ekonomije. Tada je vjerovao da će izborni proces iznjedriti političku elitu koja će stvari pogurati prema naprijed i zemlju izvući iz recesije. Danas je puno manje optimističan, iako i dalje vjeruje u sposobnost građana da misle inovativno.

Jeste li očekivali više od prve godine Vladinog mandata?

Jesam. Izazovi globalne krize su supranacionalnog karaktera, što znači da zahtijevaju koordinaciju, a Vlada je propustila koordinirati ministarstva na podizanju tehnoloških kapaciteta radi privlačenja stranih ulaganja, od kojih je puno očekivala. Ne može biti stranih ulaganja bez realne procjene onoga što poduzeća unutar tih sektora mogu napraviti. Nažalost, Vlada je ostala u svijesti izgradnje jednostavnih infrastrukturnih objekata i megasustava poput Plomina. Sadašnji su problemi puno složeniji nego 2000. godine, a oni koriste slične mehanizme, bez utjecaja na osnovne varijable ekonomije: dodanu vrijednost, zaposlenost i izvoz. Neoliberalni kapitalizam u kojem trenutno egzistiramo zahtijeva presiju Vlade prema potrošnji i nepovlaštenim društvenim skupinama, a isključuje bilo kakav društveni konsenzus, umanjuje se uloga Sabora, monetarna vlast je izolirana od realnog života. To odgovara bankarskoj oligarhiji. Nazvao bih to “čaršijskim” sustavom, gdje proroci i eksperti govore kako treba raditi, a ljudi to prihvaćaju kao istine.

Poseban soj “poduzetnika”

Govorite o neoliberalnom kapitalizmu iako nemamo ni tržišnu ekonomiju?

Postoji karikatura tržišne ekonomije. Imamo netransparentne transfere roba i usluga između državnog i privatnog sektora. Primjerice, prodaju državnog zemljišta privatnim investitorima po nerealnim cijenama i parafiskalne namete na koje se poduzetnici s pravom bune. Riječ je o poslovima koje država daje privatnicima bez tržišne verifikacije, pa nešto što vrijedi 20 kuna može vrijediti 2.000 kuna. Uslijed višegodišnje recesije, kod preraspodjele proračuna dolazi do likvidacije tih “poduzetnika” vezanih na talove s državnim strukturama. To je poseban soj “poduzetnika” koji su svoje bogatstvo gradili na povjerljivim informacijama i poslovima koje su dobivali od političkih elita.

Riječ je o građevinarima?

Praksa je raširena tamo gdje je široka interakcija između javnog i privatnog sektora, primjerice u zdravstvu. Dobavljači su stalno bili na dobitku i u brodogradilištima koja su stalno bila na gubitku. Tu spada većina onoga što ide iz državnog sektora prema privatnom, pa i izgradnja infrastrukture, gdje su državi isporučivani nacrti, a da se nigdje nije tržišno uspoređivalo koliko ti objekti vrijede.

Na što se Vlada trebala kladiti?

Ona se kladi na bankarski i dosad postojeći građevinski sektor, a teško je odrediti na što bi se trebala kladiti jer još nije stvoreno. Najlakše bi se bilo kladiti na ICT sektor i na industriju koja bi proizvodila sredstva za rad, poput Končara, da ne kasne u primjeni najnovijih tehnologija, čak i na prehrambenu industriju, jer bez hrane nemamo primarne energije. Osnovno je da tvrtke prate suvremene tehnologije i upotrebljavaju ih kako bi sudjelovale na globalnim tržištima. Vlada mora vidjeti koji lanci stvaranja novih vrijednosti nisu toliko iskrivljeni političkim odlukama.

Znači li to da je imenovanje Radimira Čačića ministrom gospodarstva bila pogreška?

Koliko sam vidio, on ne prepoznaje ništa izvan svojeg, građevinskog sektora. Nisam čuo da je on industrijski stručnjak koji bi mogao stvoriti pretpostavke tehnološkog razvoja države. U posljednjih desetak godina nisam vidio da je to ministarstvo iznijelo pokazatelje o patentima i inventivnim aktivnostima države kao osnovi djelovanja. Na čelu Ministarstva gospodarstva morao bi biti čovjek koji prepoznaje djelatnosti koje mogu ostvariti napredak.  Čačićev rad možemo ocijeniti kroz forsiranje infrastrukture, izgradnju 3.000 kilometara autocesta bez analize društvenih i ekonomskih učinaka i toga tko će tu cijenu snositi.

Kako bi se ministarstva trebala koordinirati i tko bi to trebao voditi?

U Hrvatskoj je u posljednjih 20 godina napravljeno više od 10.000 znanstvenih projekata, a nitko iz gospodarstva i ostalih ministarstava nije tražio uvid u njihove rezultate kako bi se sve to znanje, za trošak koji može biti doslovno nula kuna, prelilo na društvo i gospodarstvo, na korist svima. Ministar Željko Jovanović, kako se čini, zajedno s Vladom gleda na znanstvena istraživanja kao na trošak koji treba rezati, a prijedlogom Zakona o znanosti i visokom obrazovanju poručuje znanstvenim novacima da su nakon odrađenog mandata višak. Tek nedavno je napravljen mali pomak potpisivanjem memoranduma o inovacijskoj politici do 2020. godine između Ministarstva znanosti i Ministarstva gospodarstva.

Čini se da u najnovijem preslagivanju centralnu ulogu u ekonomskoj politici ima Branko Grčić, čije se Ministarstvo regionalnog razvoja dosad bavilo stvaranjem društvene infrastrukture za što bolju upotrebu fondova EU-a. Za razliku od prošle, ova Vlada nema savjet ekonomista koji bi se bavili temeljnim područjima ekonomije. I dalje je važniji dnevni odnos snaga nego dugoročna uređenost, normalna za jednu nacionalnu ekonomiju.

Značaj brodogradnje

Vlada sada puno polaže na male i srednje tvrtke, pa je Ministarstvu poduzetništva i obrta udvostručen proračun za 2013. godinu?

Pitanje transparentnosti i učinkovitosti poticaja jedno je od ključnih za naše gospodarstvo. Naime, poticaje dodjeljuje i državna inovacijska agencija BICRO. Ako je BICRO to dobro radio, zbog čega u Ministarstvu uspostavljati paralelnu strukturu? Umjesto da se u BICRO-u napravi evaluacija učinjenog, na drugom mjestu se ponavljaju iste greške. Nitko nije preuzeo odgovornost ni za prethodne greške, niti znamo stvarne koristi tog sustava poticaja. Bez usmjeravanja sredstava u znanstveno-tehnološku infrastrukturu, koja bi omogućila jačanje inventivnih kapaciteta društva stvaranjem sredstava za rad koja mogu povući zaposlenost, gdje je tvrtka Tehniks rijedak primjer, nemoguće je govoriti da strateški usmjeravamo i trošimo javna sredstva. A takvi poduzetnici moraju tražiti partnerstva s drugim državama preko njihovih strateških agencija.

Ima li Hrvatska zamašnjake rasta?

Klasične nosioce razvoja u ovom trenutku nemamo, niti jedno poduzeće ne bavi se upravljanjem znanjem i tehnologijama tako da se može ravnopravno nositi s konkurentima. Imamo nešto što se može opisati kao pokušaj dobre prakse, kao što su udruga izvoznika softvera Cisex i metalci u Međimurju koji izvoze 100 milijuna eura vrijednosti, imaju više od 4.000 zaposlenih, a kojima ponovno nedostaje poduzeće koje bi nosilo razvoj regije, kao što je to bilo Jedinstvo. Riječ je o poticanju sistemske inovacije koja može stvoriti višestruku interakciju između poduzeća. Hrvatska poduzeća svoju konkurentsku prednost traže u pojedinim proizvodima i nemaju prepoznatljivost poput Honde ili Epla. Kod nas je Podravka najbliže tome, a do jučer i Pliva. To je problem nedovršene tranzicije hrvatskih poduzeća u rasitnjenom individualnom vlasništvu. Ona se ne mogu nositi s globalnim kapitalom koji je oligarhijski povezan, najčešće putem skupnog vlasništva, koje omogućuje veću demokratičnost u donošenju odluka. Cisex ima dobru priču, no hoće li imati kapaciteta potaknuti sistemske promjene, zasad dvojim. Ali, tako se treba baviti udruživanjem. S ovakvim tipom vlasništva ne možemo biti globalni igrači ni pod razno.

A što je s brodogradnjom, sanacija će 2013. koštati 900 milijuna kuna?

To je jedina industrija na koju se preostala tehnološka osnovica privrede može nasloniti, tako da je neupitan njen značaj u društveno-ekonomskom kontekstu upotrebe znanja i tehnologije Hrvatske. Bez brodogradilišta velik broj sadašnjih znanstvenih i obrazovnih institucija može sutra zatvoriti vrata. Njihovi problemi su netransparentno poslovanje i nedostatak globalne vizije, za što bi trebalo biti zaduženo Ministarstvo gospodarstva s ostalim dionicima. A teško je ne vratiti se i na primjer Uljanika i 3. maja – već pred 30 godina postojao je otpor njihovom spajanju. Da parafraziram Ivu Andrića, nitko živ ne želi nositi kadaver, jer od toga tri dana smrdiš i ne možeš se oprati.

Predstečajno ponašanje

Što se to ove godine dogodilo da Hrvatska opet nije privukla strana ulaganja?

Izravnih stranih ulaganja nema tamo gdje dug i porezi rastu i postoji predstečajno ponašanje, a funkcionalnost institucija propada. S druge strane, ulagači ne prepoznaju zdravo tkivo u hrvatskom gospodarstvu. Tehnološki transfer u predstečajnom stanju znači da ulagač želi kupiti tvrtku za par kuna da bi kasnije u nju ulagao. Ako želimo strana ulaganja, moramo povećati internacionalizaciju ekonomije od iznutra prema van, a ne čekati da nam netko dođe. Ne možemo imati Južni tok jer je na vlasti netko kome se to više sviđa. Ekonomski odnosi zahtijevaju dugoročnu društvenu uređenost. Ako nemaš ljude koji razumiju gdje su kanali stranih ulaganja, gdje ih uopće tražiti i kako dalje, nemaš ništa. Mi smo 2010. čak ukinuli Agenciju za strana ulaganja. Tako funkcioniraju i sredstva iz EU fondova. Ako nemamo ljude ni adekvatne regionalne agencije, postajemo sudionici demokracije koja odlučuje samo o ograničenom broju infrastrukturnih objekata.

Mislite na činjenicu da se još ne zna što je programirano za strukturne i kohezijski fond u 2013. godini?

Nemamo nacionalne prioritete, pri čemu bi korištenje sredstava EU-a bilo nadogradnja, već je obratno, nacionalni prioriteti su potrošnja inozemnih sredstava i upotreba inozemne tehnologije. Stranci ne bi smjeli odlučivati o prioritetima, ponajprije ne u područjima interakcije znanja i tehnologije s gospodarstvom. Pitanje upravljanja tehnologijom i znanjem na nacionalnim razinama danas je jednako važno kao odabir ideologije 1950-ih godina, radi čega najznačajnije zemlje svijeta u krizi povećavaju inventivne aktivnosti. Bez jake poveznice s istraživačkim sektorom poduzetnici koriste poznate tehnologije i prodaju svoje proizvode i usluge dominantno na domaćem i okolnim tržištima. Tako ni EU fondovi ne mogu dovesti do značajnih učinaka na naše gospodarstvo jer nemamo institucije ni ljudsku operativu sposobnu za provedbu. Naprotiv, pojačavaju se socijalna isključenost i migracije onih osoba čije je znanje razmjenjivo na međunarodnim tržištima. Tako se osipa osnovica koja bi trebala preokrenuti negativne trendove u Hrvatskoj.