Koliko para, toliko inovacija

Od 50 najinovativnijih svjetskih sveučilišta 30 je američkih; inovativnost se u komodificiranom svijetu broji u patentima, pa je od 50 sveučilišta koja u vlasništvu imaju najveći broj patenata čak 30 u SAD-u. To vjerojatno nikoga ne iznenađuje ima li se na umu veličina SAD-a, ali i dogma o kvaliteti tamošnjih sveučilišta. Ono što ih obično na različitim

rang-listama uvrštava među najkvalitetnije i što ih stvarno čini kvalitetnima jest uvoz kvalitetno obrazovane radne snage iz ostalih dijelova svijeta. Pritom se obično smatra da su najkvalitetnija privatna američka sveučilišta, posebice elitna skupina, tzv. Ivy League. Iznenadit će stoga podaci Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo, po kojima najveći broj patenata drži Sveučilište u Kaliforniji, koje u vlasništvu ima čak 277 patenata – za usporedbu, Hrvatska je u 2011. imala svega 251 patent. Među spomenutih 30 američkih sveučilišta čak je 21 javno sveučilište i samo devet privatnih.

Taj je podatak zanimljiv i stoga što bi, prema logici stvari, javna istraživačka sveučilišta (ona u koja se ulažu javna sredstva) trebala vršiti istraživanja koja su od društvenog interesa i  čiji bi rezultati trebali biti javno dostupni. Međutim, u petlji američkog komodificiranog svijeta smatra se da bi javna sveučilišta, žele li dobiti novac za istraživanja, morala dokazati da su kvalitetna – a ta se kvaliteta dokazuje pozicijom na nekoj od rang-lista, za koju su potrebni i patenti. Temeljna istraživanja rezultiraju patentima češće od ostalih tipova istraživanja, no to su jako skupa istraživanja koja dovode i do važnih otkrića koja nisu nužno financijski isplativa. Stoga se u većini zemalja u temeljna istraživanja (bilo pri javnim institucijama, bilo u privatnom sektoru) najviše ulažu upravo javna sredstva.

Problematičan je ishod u obliku patenta koji podrazumijeva zaštitu intelektualnog vlasništva, jer zaštita intelektualnog vlasništva onemogućuje javnu dostupnost rezultata istraživanja u koja su uložena javna sredstva. Možda je najbolji primjer za to farmaceutska industrija; interes države za ulaganje u farmaceutsku industriju leži u potrebi stanovnika za nekim lijekom. Takva su istraživanja preskupa za korporacije koje moraju održavati visoku razinu profita, pa u temeljna istraživanja ulažu države. No, rezultat se obično ipak patentira.

Farmacija je upravo jedan od sektora koji u Hrvatskoj ima velik broj patenata; drugi je građevinarstvo (u svijetu se najveći broj patenata prijavljuje u području digitalnih komunikacija i elektroničkih strojeva). Hrvatska je u listopadu ove godine imala 3.313 važećih patenata, od čega su u stranom vlasništvu bila 3.062, a u domaćim rukama svega 251.

Dodatno, Hrvatska se od ostalih zemalja u Europi razlikuje ne samo po malom broju domaćih patenata nego i po tome što je najviše njih u vlasništvu privatnih osoba, a ne u vlasništvu različitih poduzeća, odnosno u poslovnom sektoru, kao u većini svjetskih i europskih zemalja. Prema podacima Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, broj podnesenih prijava za patente u dramatičnom je padu još od 2007: te su godine prijavljena 6.652 patenta, a 2011. prijavljeno je samo 776 patenata. Kao osnovni razlog padu broja patenata navodi se globalna kriza.

Drugačije rečeno, država je putem javnog proračuna primarni “investitor” u temeljna istraživanja koja rezultiraju patentima. Država ulaže u javni, ali i u privatni sektor. S obzirom na to da se provode žestoke mjere štednje, koje posebno snažno pogađaju sektor znanosti i visokog obrazovanja (koji je u Hrvatskoj u odnosu na privatni poslovni sektor visoko inovativan), te da su se proračunska sredstva za istraživanja i razvoj znatno smanjila, ne treba čuditi negativna posljedica smanjenja svih ostalih pokazatelja kojima se pokušava kvantificirati kvaliteta, jedan od kojih su i patenti. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, na istraživanje i razvoj 2010. godine utrošeno je 2,366 milijardi kuna, što je ukupno  0,71 posto državnog proračuna. U usporedbi sa zemljama članicama EU-a, Finska – koja  najviše ulaže u te svrhe – izdvojila je 4,8 posto javnih sredstava iz proračuna. Zacrtani prosjek EU-a do 2020. je tri posto izdvajanja iz proračuna, što zasad zadovoljavaju samo Finska, Švedska i Danska. Hrvatska je u planu proračuna iz 2011. dodatno smanjila izdvajanja za istraživanje i razvoj za nešto više od 86 milijuna kuna.

Imajmo na umu i to da se ekonomija smanjila dobrim dijelom zbog mjera štednje i zbog servisiranja duga te da su i ulaganja privatnog sektora u istraživanja i razvoj manja. Na to upućuju i podaci Državnog zavoda za statistiku za prošlu godinu, prema kojima samo 7,7 posto poduzeća, od ukupno njih 10.000 registriranih u Hrvatskoj, ima inovaciju proizvoda ili procesa. Protivno deklamiranim namjerama, ekonomska racionalnost mjera štednje tako je u izravnoj kontradikciji s društvom znanja i radi na štetu javnog, ali i privatnog sektora.