Kronika

Suze na budimpeštanskom aerodromu

Trend iseljavanja u prekomorske zemlje, koji pogađa cijelu Hrvatsku, u Baranji je još izraženiji. Odredište – Kanada, polazna stanica – Budimpešta

Egzodus ljudi iz Baranje se nastavlja. Na desetine porodica s malom djecom i pojedinaca u reproduktivnoj životnoj dobi nedavno je u potrazi za boljim životom otišlo u Kanadu, ali i evropske države poput Velike Britanije, koja je, uz Kanadu i Australiju, najpoželjnija destinacija.

Prema prvim informacijama koje su se proširile internetskim društvenim mrežama, mnogi su se već snašli i započeli novi život, udaljen više od hiljadu kilometara zračne linije od zavičaja. Dolazak brojnih baranjskih obitelji i pojedinaca u Kanadu nije ostao neprimijećen, pa se tako svako malo u tamošnjoj dnevnoj štampi mogu pronaći članci koji govore o gotovo masovnom priljevu emigranata iz Hrvatske. Trend iseljavanja u prekomorske zemlje, koji pogađa cijelu Hrvatsku, u Baranji je još izraženiji, uz ostalo i stoga što poslodavci još znaju  prebrojavati krvna zrnca i mladima i obrazovanima

Iako su velika većina zapravo ekonomski emigranti, posebno zabrinjava da je među njima i nekoliko porodica u kojima su supružnici bili zaposleni, ali koji unatoč tome nisu bili zadovoljni životom, pa su svoju sreću odlučili potražiti na drugom kraju svijeta.

– Suprug i ja smo bili zaposleni, imali smo sasvim solidna primanja, stan i gotovo sve potrebno za život. Međutim, želja da nam djeca imaju bolje uvjete i startnu poziciju u životu natjerala nas je da ostavimo roditelje, rodbinu, prijatelje i sve što smo godinama stvarali, da ispišemo djecu iz škole i započnemo život od nule, u potpuno novoj i nama nepoznatoj sredini. Odluku nismo donijeli lako, bilo je puno neprospavanih noći i prolivenih suza, ali jednostavno ne vidimo perspektivu u Belom Manastiru i Hrvatskoj. Možda ćemo zbog te odluke jednog dana žaliti, ali prema onome što smo imali prilike čuti od naših prijatelja i poznanika koji su već dugo u inozemstvu, ondje barem imaš šansu. Ako imaš želju iskoristiti je, ovako težak korak ne može biti uzaludan – priča suznih očiju preko internetskog servisa Skype tridesetogodišnja Nada iz Belog Manastira.

Njezin je slučaj samo jedan, doduše netipičan, primjer mlade familije koja se, i pored sređenih životnih uvjeta, odlučila na odlazak u nepoznato. Mnogo je više onih koji nisu imali ni upola toliko, pa je njihov odlazak i lakše razumljiv. Iako zvaničnih podataka nema,  nezvanični govore da je u nekoliko valova iz Baranje u Kanadu i evropske države s budimpeštanskog aerodroma već otišlo više od pedesetak obitelji; kako stvari stoje, bit će ih  još.

U prilog tome najbolje govore brojevi: usporedba broja stanovnika Baranje 1991. i danas pokazuje kako je Baranja za posljednjih dvadeset godina izgubila oko 15.000 stanovnika. Od 2002. do danas manje ih je 3.217. Prema dostupnim podacima, u Baranji danas živi 39.416 ljudi. Na popisu iz 1991. Baranja je imala 54.190, a 2001.godine 42.633 stanovnika. Treba imati na umu da se za popis iz 2001. znalo kako je nerealan, jer su popisivane i osobe koje nisu doista živjele u Baranji.

Navedeni podaci poražavajući su tim više što se zna da je među Baranjcima koji su trbuhom za kruhom otišli u Kanadu nemali broj visokoobrazovanih mladih ljudi, koji su godinama bili nezaposleni i predstavljali puki broj u evidenciji i statistici Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Studija Svjetske banke iz 2007. pokazala je da je svaki treći državljanin Hrvatske s diplomom odselio u inostranstvo i prije krize koja je započela sljedeće godine. Prema tim podacima, Hrvatska ima rekordnu stopu migracije obrazovane populacije u Evropi – čak 29,4 posto, više nego BIH, Makedonija ili Albanija.

Nažalost, iz Baranje sa danas samo bježi, i ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se ostvare zastrašujuće prognoze koje kažu kako će Baranja jednoga dana biti sredina u kojoj će živjeti samo starci, penzioneri i sirotinja.

Nekadašnja “duša Jugoslavije”

Broj od gotovo 350.000 nezaposlenih u Hrvatskoj, od kojih je više od 6.000 Baranjaca i to uglavnom mladih, djeluje zastrašujuće. Za očekivati je da će se trend iseljavanja iz Baranje nastaviti. Valja podsjetiti kako je upravo Baranja nakon Drugog svjetskog rata bila obećana zemlja za brojne Međimurce, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce i druge iz pasivnih krajeva, koji su u potrazi za srećom, dolazeći čuvenim “vlakovima bez voznog reda”, izabrali Baranju za svoj novi dom. Zato se za vrijeme Jugoslavije i govorilo kako je Vojvodina srce, a Baranja duša te države.

Zoran Popović

Jedini taksist između Karlovca i Siska

Nezaustavljivi kordunski taksi

Mihajla Golubovića Miška svi ljudi na Kordunu podjednako poštuju. Bez njegova bi nadaleko poznatog taksi-kombija život ovdje bio gotovo nezamisliv

Kad zabačena sela na Kordunu zamete snijeg i okuje led, kao što je bilo prošlog vikenda,  odsječeni mještani znaju da tog dana do njih neće stići kruh, novine, poštar, autobus, a ni Hitna pomoć. No, znaju i to da će se do njih, usprkos vremenskim neprilikama, sasvim sigurno probiti taksi Mihajla Galinovića, čovjeka koji ih nikada nije ostavio na cjedilu i koga na Kordunu svi ljudi podjednako poštuju. Bez njegova bi nadaleko poznatog taksi-kombija život ovdje bio gotovo nezamisliv.

Rođeni Beograđanin Miško, kako ga ovdje od milja zovu, imao je 30 godina kad je 1999. iz srpskoga glavnoga grada odlučio s obitelji – suprugom Slobodankom, sinom Antonom i kćeri Mirjanom – doseliti na Kordun. Tu odluku bez presedana Miško jednostavno objašnjava.

– Nekoliko godina ranije završen je rat u Hrvatskoj, bio sam bez posla i razmišljao sam što da učinim; vjerovao sam da se nakon rata kreće s razvojem zemlje i da će biti i posla. Kako sam profesionalni vozač, odlučio sam taksirati. No, prije je trebalo kupiti kuću. Pregledao sam nekoliko lokacija u Crevarskoj Strani kod Vrginmosta i pronašao odgovarajući objekt. Kupnja kuće i otvaranje obrta za prijevoz putnika prošli su bez poteškoća, pa sam prve godine novog milenija započeo taksirati po okolici. Ljudi su odmah prihvatili moj taksi, jer sam im došao kao naručen. Naime, do nekih sela nema nikakvih autobusnih linija, pa sam bio spas za  lokalno stanovništvo – priča Miško.

U dvanaest godina, koliko razvozi putnike, Mihajla Galinovića upoznali su svi mještani okolnih sela i vjerojatno je jedini taksist na svijetu koji osobno poznaje svaku svoju mušteriju.

– Znao sam otpočetka da ne smijem biti skup, jer moje usluge koriste uglavnom stariji i siromašni ljudi. Ta se odluka pokazala ispravnom. Od taksiranja moja obitelj može živjeti, što je u ovim kriznim vremenima vrlo važno. Tu i tamo se dogodi da netko ne može odmah platiti, pa ga  prevezem na odredište, a plati mi kad ima. Nikada mi nitko još nije ostao dužan i nije se dogodilo da sam iznevjerio mušteriju, probijem se do nje i po snijegu i kroz blato –  navodi Galinović.

Bilo je raznih zgoda. Vozio je ljude u ambulantu kada Hitna nije mogla do njih, a neki od njega naručuju kruh, novine i druge sitnice. Nerijetko mu za tu uslugu umjesto novca ponude nešto ‘u naturi’, jaja, kobasice i slično. “Sve je to dio posla” – objašnjava Miško.

U Topuskom, kamo taksi Mihajla Galinovića navraća bar dvaput dnevno, o njemu pričaju biranim riječima. Direktorica Turističkog ureda Slavica Gregurić kaže da je Miškov taksi  zaštitni znak ovog turističkog mjesta i da je teško zamisliti dan bez njega. Stojan Mraović iz Kozarca, čest je putnik kordunskog taksija.

– Miško je uvijek točan i što obeća, to i izvrši. Nije ni skup, a doveze te ravno pred kuću – objašnjava taj redoviti Miškov putnik. Pun je hvale i djed Vasa.

– Ako sam gluh, nisam slijep. Kad trebam prijevoz, izađem oko devet sati na glavnu ulicu u Topuskom i Miškov plavi kombi vidim izdaleka. Mahnem mu i eto me u taksiju – kaže Vasa.

Nevena Basta, djelatnica Općine u Vrginmostu, puna je pohvala za Mihajla Galinovića.

– Miška dugo poznajem. Kako živim u Topuskom, a radim u Vrginmostu, vrlo često koristim njegove usluge. Prijazan je i točan, a znam i da naknadu za koncesiju na prijevoz putnika uredno uplaćuje u općinsku blagajnu – kaže Nevena.

 

VW-ov kombi prijeći će 2013. milijunti kilometar

Taksist Miško promijenio je dosad nekoliko kombi-vozila, a najdulje vozi Volkswagenov kombi, kupljen prije osam godina. U njemu taksira i danas, a na pokazivaču prijeđenih kilometara ovoga je trenutka broj 820.322.

– Vjerujem da ću potkraj sljedeće godine prevaliti milijunti kilometar ovim vozilom, a onda ću napisati pismo Vokkswagenu, jer tolika kilometraža na ovom terenu vrijedi barem dvostruko od one prijeđene na asfaltu – kaže kordunski taksist.

Vladimir Jurišić

Rezime kulturne manifestacije u Zagrebu

Uspjeli dani srpske kulture

I pored atmosfere nakon haških presuda, manifestacija se odvijala vrlo korektno, rekao je predsjednik Prosvjete Čedomir Višnjić

Predstavljanjem dviju knjiga Jasne Bjeladinović Jergić o narodnim nošnjama u Srbiji i okolnim zemljama u 19 . i 20. vijeku, završeni su sedmi Dani srpske kulture.

– Radili smo kao i obično, u uslovima koji su bili nešto više od improvizacije. Koristili smo  energiju naših aktivista koji to rade svake godine i mimo velikih državnih manifestacija,  mimo, na žalost ili na sreću, Ministarstava kulture i mimo gostovanja velikih ansambala, ocijenio je manifestaciju predsjednik SKD Prosvjeta Čedomir Višnjić.

Naglasivši da su Dani profilirani, Višnjić smatra važnim da u velikoj gradskoj sredini na manifestacije dolaze gosti koje je inače teško dobiti.

–  I pored atmosfere koja vlada nakon haških presuda, sve se odvijalo vrlo korektno i ljudski, rekao je Višnjić.

O knjigama Jasne Bjeladinović Jergić su u punoj dvorani “Prosvjete” osim autorice govorile direktorica Etnografskog muzeja Beograda Vilma Niškanović i urednica Mirjana Menković. One su naglasile značenje brojnih terenskih istraživanja, koja je Jasna Bjeladinović Jergić provela od 60-ih do 80-tih godina prošlog vijeka, kao i njenom pripremanju izložbi za svjetske muzeje.

U izlaganjima se podsjetilo na stvaranje bogate etnografske zbirke, kao i suradnju etnografskih muzeja i drugih ustanova u bivšoj Jugoslaviji. Nakon predstavljanja knjige, domaćinima i predstavnicima drugih srpskih institucija u Hrvatskoj, poklonjeni su kompleti knjiga. Predsjedniku “Prosvjete” Čedomiru Višnjiću u znak zahvalnosti za domaćinstvo uručena je i kopija poskurnika kojima se pečati slavski kolač.

N. Jovanović

Saša Lukić, dožupan Bjelovarsko-bilogorske županije

Promijeniti Ustavni zakon

Ustavni zakon je zreo za izmjenu i doradu u manjkavim segmentima, tj. u članku koji jamči pravo i prednost prilikom zapošljavanja

Ističe se odlična suradnja srpske manjine s lokalnom upravom u Đulovcu i Daruvaru. Nakon 21 godine u Grubišnom Polju održan je kram na kojem je gost bio i gradonačelnik Zlatko Mađeruh. Jesu li ovo samo deklarativni potezi i diplomatske izjave?

Dobro ste locirali sredine koje imaju odličnu suradnju sa srpskom manjinom. U Bjelovaru bi srpska manjina uskoro trebala dobiti prostor na korištenje u centru grada koji će biti temelj za daljnje djelovanje srpske zajednice grada i županije. Nažalost imamo i sredina, kao što je Grubišno Polje gdje je trebalo i previše vremena da lokalni čelnici shvate da se ne mogu prema srpskoj manjini odnositi kao prema građanima drugog reda.

Kako se poštuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina?

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nažalost poštuje se onoliko koliko se mora. Od njegova donošenja prije desetak godina do danas, puno se toga promijenilo tako da je zreo za izmjenu i doradu u onim segmentima koji su se u praksi pokazali manjkavima i nepotpunima. Najveća manjkavost je u članku koji jamči pravo i prednost prilikom zapošljavanja. Na primjer, prilikom zapošljavanja u jedinici lokalne ili regionalne uprave ono se odnosi samo na grad ili županiju, a ne na ustanove i trgovačka društva čiji su oni vlasnici ili osnivači. Smatram da bi ga trebalo proširiti i na taj segment jer onda se može zaposliti puno veći broj pripadnika nacionalne manjine.

Jesu li ispunjeni svi preduvjeti za povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti?

Smatram da su preduvjeti uglavnom ispunjeni u pogledu obnove i odnosa lokalnih vlasti prema povratnicima ali najvažnija stvar koja muči sve građane pa i povratnike je zapošljavanje i pravo na osiguravanje egzistencijalnih stvari za život. Nažalost, općine u kojima ima najveći broj povratnika su u najtežoj gospodarskoj situaciji. Stariji ljudi koji imaju mirovine još nekako i mogu živjeti, dok za mlađe posla gotovo i nema osim javnih radova, pa su oni prinuđeni odlaziti trbuhom za kruhom.

Možemo li sljedeće godine očekivati obnovu spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata u Gudovcu?

Mislim da je zaista krajnje vrijeme da se spomenik u Gudovcu obnovi i da mu se vrati prvobitni izgled koliko je to moguće. Prošle godine, prilikom obilježavanja obljetnice strijeljanja nevinih žrtava, čuli smo obećanja gradonačelnika Korošeca i bjelovarsko bilogorskog župana Miroslava Čačije da će spomenik biti obnovljen. Spomenik u Gudovcu i strašan zločin koji se tamo dogodio, zaslužuju puno veću pažnju i pijetet lokalne zajednice, ali problem se mora dići i na državnu razinu. Preko 200 nevinih civila to itekako zaslužuje.

Goran Gazdek

Šest posto manje za kulturnu autonomiju

Potpore za ostvarivanje kulturne autonomije nacionalnih manjina, odnosno novac koji manjinskim udrugama i ustanovama isplaćuje Savjet za nacionalne manjine, planirane za 2013. godinu, 38.663.240 kuna, šest su posto manje u odnosu na one za ovu godinu – zaključeno je  na Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Odbor je na sjednici raspravljao o dijelovima prijedloga Državnog proračuna za 2013. godinu te projekcije za 2014. i 2015., koje se odnose na financiranje programa i aktivnosti usmjerenih na ostvarivanje prava nacionalnih manjina i zaštitu ljudskih prava.

Značajno se umanjuju sredstva koja se u sklopu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta osiguravaju za programe odgoja i obrazovanja djece manjinskih nacionalnosti. Novac za poticaj obrazovanja te djece, kojima se sufinancira izrada i nabava udžbenika te nastavnih sredstava za nastavu na jeziku i pismu manjina, smanjuju se za 26,9 posto (s 2.802.500 kn na 2.050.000 kn). Novac za Posebne programe obrazovanja za provođenje programa nacionalnih manjina (ljetne škole, seminari za učitelje, natjecanja učenika) smanjen je 35 posto, s 1.844.000 na 1.200.000 kuna.

Na saborskoj raspravi, u ime Kluba zastupnika nacionalnih manjina, predsjednik Kluba i zastupnik albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine Nedžad Hodžić (Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske) podržao je prijedlog Proračuna, komentirajući iznose kojima Vlada preko Savjeta za nacionalne manjine financira kulturnu autonomiju pripadnika nacionalnih manjina.

– U Proračunu za 2013. sredstva se smanjuju za šest posto u odnosu na Proračun iz 2012.  Zbog toga nismo sretni i veseli, ali nismo ni nesretni. I to shvaćamo kao jednu od mjera koje idu za stabilizacijom ukupnih državnih financija, pa ćemo odluku podržati –  navodi Hodžić.

U saborskoj raspravi povodom Prijedloga izmjena Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima objelodanjeno je da se produljuje rok za postupak etažiranja, što znači da nije ni blizu   dovršetak projekta sređivanja zemljišnih knjiga. Štoviše, postupak usklađivanja katastra i zemljišnih knjiga doveo je do apsurdnih pojava.

– Kao posljedica dosadašnjeg uvođenja reda, mnogi su zemljoposjednici na Kordunu, Baniji, Lici i u zaleđu Zadra ostali bez najvećeg dijela svog poljoprivrednog zemljišta i šuma. Riječ je o zemlji koju se obrađivalo i generacijski nasljeđivalo više od 200 godina, a regulacija imovinskih prava nije bila moguća zbog izbjegličkih statusa. Primjeri su vidljivi i u selima Grada Nina i Općine Vrsi, gdje je na zemljišta vlasnika bez njihova znanja i ikakvog upozorenja uknjiženo pravo vlasništva u korist države. Zbog stavljanja izvan snage zemljišnih knjiga iz 1995., probleme imaju i mještani katastarskih općina Glina, Gornje Jame i Donje Selište te Karlovca II (Vodena Draga, Koransko Selo, Poloj, Perjasica…), a zbog nepostojanja knjiga na području 17 katastarskih općina Grada Ogulina značajno je obustavljen pravni promet nekretnina, a time i gospodarski razvoj – kazao je zastupnik SDSS-a Mile Horvat.

Tijekom rasprave o Zakonu o probaciji Horvat je ustvrdio da SDSS podržava ovaj prijedlog. Pozitivnim ocjenjuje što bi trećina osuđenih na blaže zatvorske kazne bila zbog dobrog ponašanja uvjetno puštena na slobodu, a za to bi se vrijeme iskušao probacijski model.

Isto tako, suci bi, za razliku od dosadašnje prakse, lakše izricali uvjetne osude s probacijskim tretmanom. Smatra da je Zakon dobrodošao i u kontekstu poglavlja ugovora s EU-om o pravosuđu i ljudskim pravima: zatvori su pretrpani, pa bi primjena tih zakonskih odredbi dovela do rasterećenja zatvorskog sustava. Predlaže da probaciju, pored zaposlenika u sektoru i sistemu, provode i tzv. povjerenici, ugledni pripadnici zajednice.

Mirna Jasić

Stotine vjernika na slavi u Lepavini

Manastir na podravskim bregima

Sedam stotina vjernika iz regije i Evrope okupilo se u Podravini na manastirskoj slavi, prazniku Vavedenja Presvete Bogorodice. Manastir Lepavina podignut je 1550. godine

Studen je u utorak, 4. decembra, prijetila, a kasnije i pokazala zube na podravskim bregima, no to nije omelo oko 700 vjernika iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Austrije, Švicarske i Njemačke da dođu u Manastir Lepavinu na veliko duhovno sabranje i liturgijsko slavlje i dolaskom obilježe manastirsku slavu, Vavedenje Presvete Bogorodice.

Svetu arhijerejsku liturgiju služio je zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan Pavlović, uz sasluženje nastojatelja Manastira Lepavine arhimandrita Gavrila Vučkovića, jeromonaha Vasilija Srbljana te jereja i paroha Save Kosojevića iz Maribora, Radovana Dimitrića iz Koprivnice, Aleksandra Tarabića iz Velikog Poganca i Dalibora Petkovića iz Stupovače.

– Danas proslavljamo praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, dan kada su je bogoroditelji Joakim i Ana odveli u jerusalimski hram kao trogodišnju djevojčicu, da ispune svoj zavjet Bogu. Presvetu Bogorodicu i nazivamo majkom svih hrišćana, majkom čitavog roda ljudskog – objasnio je mitropolit Jovan okupljenim vjernicima i gostima, među kojima su bili i konzul Zoran Vasiljević te suradnica za konzularne poslove iz Ambasade Republike Srbije u Hrvatskoj  Gordana Peruničić.

Manastir Lepavina podignut oko 1550. godine, nakon formiranju prvih srpskih naselja u ovom kraju. Osnovao ga je monah Jefrem Vukodabović iz manastira Hilandar, koji se u Lepavini sklonio pred Turcima. No, Turci su manastir ipak spalili, četiri kaluđera ubili, a dvojicu zarobili. Obnovljen je sredinom 17. stoljeća, a današnja je manastirska crkva sagrađena polovinom 18. stoljeća. Crkva izvana ima obilježja baroka, ali je u unutrašnjoj konstrukciji sačuvala mnogo elemenata starog srpsko-bizantskog stila.

U Manastiru se čuva ikona Presvete Bogorodice, djelo nepoznatog autora, kojoj se pripisuju iscjeliteljske sposobnosti. U Crkvi Majke Božje Lepavinske je po čudotvornosti druga Bogorodičina ikona, pa rijeke ljudi iz cijelog svijeta dolaze ovamo pronaći utjehu.

Gojko Tepić iz Dervente godinama je slušao priče o ljepoti Manastira i koprivničkog kraja. Osobno je poznavao ljude koji su preživjeli teške bolesti jer su dolazili na poklonička putovanja, pa je i sam odlučio doći čim mu se za to ukaže prilika.

– Nisam mogao doći ranije zbog posla, 41 godinu radio sam u Sloveniji, u Mariborskoj livarni. Sada sam u penziji, vratio sam se svojoj kući u Derventu, pa imam vremena i mogu putovati – kaže Tepić.

Čim stupe u manastirski kompleks, vjernici se drvenim stepenicama najprije spuste do životvornog izvora po čudotvornu vodu. Strpljivo čekaju da oni ispred njih ispune plastične boce dragocjenom tekućinom. Potom je ostavljaju ispred crkvenih vrata, pa na kraju, tako posvećenu, odnose u autobuse ili svoja vozila. Kraj izvora zatičemo i Anu Radešić iz Orahovice.

– Prvi put u životu sam ovdje. Oduševljena sam, Manastir je doista prekrasan i razmišljam da ga posjetim još nekoliko puta, ako zdravlje dopusti. Nevjerojatna je ljepota cijelog kraja, ali najviše su me oduševili isposnici. Vrlo su ljubazni i susretljivi, a pokazuju da im materijalno ništa ne znači. Mislim da se ljudi ovamo vraćaju i zbog njih – kaže Ana.

Već treći put u Podravinu dolazi Mira Kovačević, profesorica matematike u jednoj beogradskoj srednjoj školi.

– Uvek dolazim na manastirsku slavu i ne mogu da objasnim šta me to privlači. Jednostavno, volim da dođem ovamo. Taj je osećaj jači od mene, nešto šta mi govori da ću opet doživeti mir i spokoj – govori Mira, koja je u Lepavinu iz Beograda došla autobusom, zajedno s ostalim vjernicima. Milutin Jovanović iz Orahovice organizirao je put u Lepavinu u ime VSNM-a Virovitičko-podravske županije.

– To je jedini aktivni manastir na ovim prostorima, najbliži je tek u Dalju. U Svetoj Ani više nema nikoga, baš kao ni u našem Duzluku, pa smo se radovali susretu s monasima. Došli smo prvi put organizirano i već sada smo se dogovorili da dođemo i na ljeto, za Veliku Gospojinu – ističe Jovanović.

Zbog zime su izostali licitari i sitni trgovci, uobičajena pratnja sajmova i crkvenih slava. Došla je tek pčelarica Ljubica Martinčević iz Bjelovara, pa su se vjernici mogli ugrijati uz medicu.

– Nikada ne odustajem, uvijek sam ovdje, već me smatraju zaštitnim znakom Manastira. Kakva bih ja proizvođačica meda bila kad bi me zima poplašila – našalila se gospođa Martinčević, kazavši kako mnogi vjernici svojim kućama žele ponijeti bilogorski med, koji će uskoro postati zaštićena robna marka.

Jučer osamljenik, danas internetski duhovnik

Svi vjernici s kojima smo razgovarali puni su hvale za deseteročlano manastirsko bratstvo, a najviše za oca Gavrila, u čijoj prisutnosti osjećaju neopisivu radost i smirenje. U Lepavinu je iz Manastira Sveta Gora, gdje je boravio 13 godina, došao još 1984. Tada još nije bilo monaštva, pa je sedam godina bio posve sam. Osim po neposrednoj komunikaciji, za koje je uvijek pun razumijevanja za ljude i njihove probleme, postao je svjetski poznat kao internetski duhovnik, koji je usvajanjem suvremenog kanala komunikacije pokazao da shvaća značenje moderne tehnologije za misionarstvo.

Poslije liturgije, pričešćenja i osveštenja koljiva i slavskog kolača, vjernici su pozvani u trpezariju u kojoj im je manastirsko bratstvo priredilo gozbu: riblju čorbu, pohanog šarana, grah-salatu, sarmu, kolače i vino. Kako trpezarija ne može primiti 700 ljudi odjednom, vjernici su podijeljeni u dvije grupe. Dok se prva grupa već grijala za trpezarijskim stolovima uživajući u slasnim zalogajima, drugi su čekali vani, na zimi. Solidarizirajući se s promrzlima, na studeni je dio vremena proveo i otac Gavrilo, razgovarajući s gostima o brojnim temama te ih zabavljajući pričama i dosjetkama.

Goran Gazdek

Volonter-kolporter naših novina

“Novosti” stižu i po mećavi

Predani i vrijedni Milan Prusac iz Belog Manastira biciklom raznosi ovaj tjednik, bez obzira na vremenske prilike

U Beli Manastir, kao i u brojna druga mjesta u Hrvatskoj u kojima postoji neka srpska organizacija, zainteresiranim čitateljima stiže određeni broj primjeraka “Novosti”; da ne završe u kakvom zapećku, nepročitane i bačene, već desetak godina volonterski se brine Belomanastirac Milan Prusac, uz manju ili veću pomoć nekolicine svojih prijatelja i poznanika.

“Novosti” Prusac ne raznosi samo po lijepom vremenu i kad je posebno raspoložen nego redovito, od broja do broja, bez obzira na raspoloženje i vremenske prilike. Uz pripomoć bicikla, kabanice i šešira, a zimi i toplog odijela, novine uvijek dostavi onima koji ih žele pročitati i nijedan primjerak ne ostane nerazdijeljen. Da ne pretjerujemo u opisivanju Pruščevih zasluga, dokaz je i fotografija snimljena prošle subote: ni snježna mećava nije ga omela da razdijeli 677. broj.

Prusac se rodio 1. januara 1952. u Gornjem Klasniću kod Gline, a 1966. došao je u Beli Manastir kod svog strica, krojača Adama Prusca, da u tamošnjem ŠUP-u i(Školi učenika u privredi) izuči zanat. Godine 1969. završio je za krojača i do vojske radio kod strica, koji je imao lokal u samom centru Belog Manastira. Poslije vojske, sa suprugom Danicom, također belomanastirskom krojačicom, rodom iz Maličke kod Vrginmosta, odlazi u njemački Bilefeld i ondje radi četiri godine, do 1976. Potom se vraća u Belom Manastir, gdje opet radi kao krojač, a zatim i u osječkom IMK-u “Slavonija”.

Godine 1988. započeo je graditi obiteljsku kuću kod belomanastirskih bazena, ali je prilikom radova teško povrijedio kičmu, pa je sedam mjeseci bio nepokretan. Uz nesebičnu pomoć supruge Danice potpuno se oporavio, no nije više mogao nastaviti s krojačkim poslovima. O njegovu bi se životu dale ispripovijedati brojne zanimljive, na trenutke i potresne priče, no to ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

Jovan Nedić

Vredna donacija Vukovarcima

Somborci doneli 700 knjiga

Članove somborskog Udruženja “Korijeni” koje okuplja doseljenike iz komšijskih zemalja, primio je i gradonačelnik Željko Sabo

Veće srpske nacionalne manjine grada Vukovara ugostilo je članove Zavičajnog udruženja “Korijeni” iz Sombora. Uspešna saradnja dve organizacije započeta pre šest godina, prerasla je u pravo prijateljstvo, a povod za nedavni susret bila je donacija 700 knjiga koje su  “Korijeni” prikupili u vrlo kratkom vremenu. Reč je o delima novije srpske književnosti koja će svoje mesto naći u vukovarskim osnovnim i srednjim školama, u nastavi na srpskom jeziku i pismu.

– Donacija koju smo uručili rezultat je naše saradnje sa Maticom srpskom i književnicima iz Srbije. Do sada smo imali dobru saradnju sa VSNM-om u Vukovaru, a knjige koje im poklanjamo pokazatelj su da zajedno negujemo svoju tradiciju, kulturu i svoje korene, kazao je Slobodan Subotić, predsednik Udruženja “Korijeni”.

– Nama je ova donacija izuzetno vredna, pogotovo u ovo doba besparice i neimaštine. Posebno nam je drago što je većina naslova na ćiriličnom pismu i mi ćemo s profesorima srpskog jezika i književnosti u vukovarskim školama koje izraze želju, dogovoriti šta se može koristiti u nastavi. Ostatak će biti pohranjen u biblioteci Zajedničkog veća opština za koju se nadam da će uskoro biti otvorena, istakao je Đorđe Macut, predsednik vukovarskog VSNM-a. Goste iz Sombora  primio je i gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, a potom su posetili Srpsku pravoslavnu crkvu Svetog oca Nikolaja i obišli centar grada.

Druženje je nastavljeno u prostoru Zajedničkog veća opština gde je upriličena izložba slika članice Veća Milice Graore, uz kulturno-umetnički program u kome se učestvovali Vukovarsko srpsko pevačko društvo “Javor” i učenici vukovarskih osnovnih škola i gimnazije.

– Iz Vukovara ćemo poneti jako lepe utiske. Primio nas je i gradonačelnik sa saradnicima čime nam je ukazao veliku čast. Nadam se da će se i naši političari susretati kao i mi, obični građani, rekao je Subotić.

Zavičajno udruženje “Korijeni” iz Sombora osnovano je s ciljem očuvanja tradicije, običaja i kulture Srba koji danas žive na somborskom području, a poreklom su iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Udruženje broji oko 450 članova i vrlo je prepoznatljivo po svojim aktivnostima. Svake godine organizuju skup “Matica-dijaspora” koji okuplja srpska udruženja iz zemalja u regionu, a u čijem radu redovno učestvuju i predstavnici vukovarskog VSNM-a.

D. Bošnjak

Mirko Marković iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta

Asimilacija nije integracija

Roditelji odlučuju po kojem će im modelu i u koliko nastavnih sati djeca učiti materinji  jezik i kulturu. Preporučujem da ne podilaze onima koji potiču integraciju, ali kroz asimilaciju

Od 22 nacionalne manjine u Hrvatskoj, koliko obrazuje djecu na materinjem jeziku i po kojem modelu?

Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, iz godine u godinu je sve veći interes za odgoj i obrazovanje na materinjem jeziku. Četiri nacionalne manjine koje su najbrojnije – češka, mađarska, srpska i talijanska – koriste pravo na obrazovanje u više modela i na njih otpada gotovo 90 posto polaznika od svih ostalih manjine. Kod Srba je to 4.059 djece i učenika u 63 ustanove. U 353 grupe i razreda zaposleno je 563 odgajatelja, učitelja i nastavnika. Kod Talijana nastavu na talijanskom pohađa 3.052, kod Mađara 1.154, a kod Čeha 983 djece i učenika. Te četiri nacionalne manjine imaju nastavu po modelu A, što znači da se sva održava na jeziku nacionalne manjine, uz obavezno učenje hrvatskog jezika u istom broju sati kao i jezika nacionalne manjine. Nastava se održava od predškolskog odgoja do srednjoškolskog obrazovanja, a imaju je tri nacionalne manjine: češka, mađarska i srpska, a talijanska nacionalna manjina ima i visokoškolsko obrazovanje na svom jeziku.

Modeli A,B,C

Što podrazumijevaju modeli A, B i C te koje su njihove prednosti i nedostaci?

Model A pripadnicima nacionalnih manjina omogućuje da dobro nauče materinji jezik i pismo, da ovladaju dodatnim sadržajima iz grupe predmeta važnih za nacionalni identitet i kulturu, da ovladaju stručnom terminologijom iz svih nastavnih predmeta, da mogu koristiti bogatu stručnu literaturu napisanu na materinjem jeziku, da materinji jezik i druge ispite na državnoj maturi polažu na materinjem jeziku, da bez poteškoća mogu nastaviti visokoškolsko obrazovanje u državama matičnog naroda te da, naravno, mogu upisati visokoškolske programe i u Hrvatskoj. Nastavu u modelu A održavaju odgajatelji, učitelji i nastavnici iz reda nacionalne manjine. Nema li stručnog kadra, nastavu mogu izvoditi i drugi, ako vladaju jezikom nacionalne manjine. U praksi se i dalje događa, pogotovo kad je riječ o nastavi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, da nastavu održavaju učitelji koji ne poznaju dobro srpski jezik i ćirilično pismo. Po modelu A u dječjim vrtićima, osnovnim i srednjim školama obrazuje se 3.482 Srba, 2.963 Talijana, 498 Čeha i 425 Mađara.

Najmanji interes je za nastavu u modelu B, zasad u tri osnovne škole i jednoj srednjoj školi te češkoj gimnaziji u Daruvaru. Za nastavu u modelu B potrebno je imati dovoljno učionica, što na terenu nije čest slučaj, jer velik broj škola radi u dvije smjene i nema slobodnog prostora, ali ni učitelja.

Posljednjih nekoliko godina nacionalne manjine, pogotovo manje i one koje nazivamo ”novonastalima”, koriste mogućnost da njihova djeca uz redovitu nastavu na hrvatskom jeziku uče materinji jezik i kulturu u modelu C, koji je vrlo fleksibilan i omogućuje učenje u trajanju od dva do pet sati tjedno.

Kako u tome stoje Srbi, kao najbrojnija manjina u Hrvatskoj?

Srbi imaju niz specifičnosti, prednosti, ali i više problema od drugih nacionalnih manjina i zbog nedavne prošlosti. Često se može čuti kako su Srbi “novonastala” nacionalna manjina, da na tom putu nemaju bogato iskustvo kao ”tradicionalne” manjine, da još trebaju puno naučiti iz iskustava drugih, itd. Specifičnost je da je jezična sličnost znatna i da se komunikacija odvija bez poteškoća, pa zato ima pojedinaca koji smatraju da Srbima ne treba obrazovanje na srpskom jeziku, da bi bilo dovoljno da nauče ćirilicu.

Prednost, ali i nedostatak je u organizacijskom smislu, to što su rasprostranjeni po cijeloj Hrvatskoj. Prednost je, svakako, što su najbrojnija nacionalna manjina, pa imaju ljudske potencijale. Brojni učenici su nakon završene srednje škole na srpskom jeziku otišli studirati u Srbiju, ponajviše u Novi Sad, ali su se nakon završenog studija vratili u Hrvatsku, koja im je priznala diplome. Za očekivati je pojačanu brigu za obrazovanje Srba u Hrvatskoj, a među uspjesima bi se mogli navesti upisi na visokoškolske programe u Novom Sadu, Subotici i Somboru. Formiran je i Mješoviti odbor za uzajamnu zaštitu nacionalnih manjina u RH i Srbiji, koji daje preporuke, a na državama je da ih provedu. Kao pozitivan primjer valja  istaknuti opremanje dječjih vrtića opremom i didaktičkim pomagalima iz Srbije, što je putem ZVO-a sufinanciralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Očekujemo da će se takva praksa nastaviti. Ove je godine Ministarstvo sufinanciralo nabavu lektire za osnovne i srednje škole s nastavom na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu koja se nabavlja iz Srbije te kupnju lektire posredstvom SKD-a Prosvjeta iz Zagreba, za škole u kojima se dopunski uče srpski jezik i kultura.

Odgovornost roditelja

Što preporučate učenicima i roditeljima kada je riječ o obrazovanju manjina?

Preporučujem da budu odgovorni, da svojoj djeci omoguće učenje materinjeg jezika i dodatnih sadržaja koji će obogatiti njihove spoznaje i pripomoći očuvanju identiteta, i to po  bilo kojem modelu nastave. Roditelji odlučuju po kojem će im modelu nastave i u koliko nastavnih sati djeca učiti. Preporučujem da se ne povode i ne podilaze onima koji potiču i zagovaraju integraciju, ali kroz asimilaciju! Ako je učenik više sati dnevno i tjedno u školi, on je pod paskom svojih učitelja, pa će naučiti više i bit će bolje informiran. Vrlo često razredi s nastavom na jeziku i pismu nacionalnih manjina imaju manji broj učenika od onih s nastavom na hrvatskom jeziku, pa su učenici uspješniji i bolje svladavaju nastavno gradivo. Posebno se to dade uočiti pri učenju i usvajanja znanja iz hrvatskog jezika kod učenika koji uče srpski; oni ostvaruju i bolje rezultate u učenju stranih jezika.

Kakva je pomoć matičnih država pripadnicima manjina u procesu obrazovanja?

Pomažu svaka prema mogućnostima i iskustvu. Veću pomoć daju države koje su članice EU-a: Italija, Mađarska, Češka i Slovačka, od nekadašnjih republika SFRJ-a. Najveću pomoć daje Italija – osiguravanjem sredstava za izgradnju dječjih vrtića i opremanje školskih ustanova, besplatnim udžbenicima za potrebe nastave na talijanskom jeziku, kontinuiranom edukacijom učitelja i savjetnika koji prate nastavu na talijanskom jeziku te priznavanjem rezultata Državne mature RH. Također, putem Talijanske unije sufinanciraju se brojni projekti koji značajno pridonose kvaliteti nastave i zainteresiranosti učenika.

Češka i Slovačka veliku pažnju posvećuju ljetnim školama za učitelje i učenike, za što osiguravaju glavninu troškova, a Ministarstvo sufinancira troškove prijevoza. Mađarska osigurava besplatne udžbenike za mađarski jezik u osnovnim i srednjim školama za sve učenike te kroz projekte pridonosi kvalitetnijoj nastavi na mađarskom jeziku. Ostale države uglavnom osiguravaju knjige za učenje materinjeg jezika i kulture, didaktička pomagala i lektiru te pomoć u usavršavanju učitelja.

Razgovarao: Milan Cimeša

Vukovarska izložba o pioniru Matice srpske

Znameniti dobrotvor

Sava Tekelija (1761-1842), potomak čuvene aradske plemićke porodice Popović Tekelija, bio je jedan od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih ljudi u tadašnjoj Ugarskoj

U Galeriji Srpskog kulturnog centra u Vukovaru otvorena je izložba “Sava Tekelija – veliki srpski dobrotvor”, koju je u organizaciji ZVO-a priredila Galerija Matice srpske iz Novog Sada. Izložbu čini 13 digitalnih printova originalnih portreta na platnu Save Tekelije i članova njegove porodice, uz pet digitalnih printova njegovih crteža te nekoliko kopija dokumenata iz Zbirke rukopisne građe, među kojima je i testament o osnivanju “Tekelijanuma”, u kome su se školovali siromašni nadareni đaci i studenti iz svih krajeva tadašnje Ugarske.

– Izložba predstavlja deo legata Save Tekelije koji se nalazi u Galeriji Matice srpske. Nakon njegove smrti, tokom 1843. godine, jedanaest je porodičnih portreta iz porodične kuće u mađarskom Aradu stiglo u Maticu srpsku i to su bile prve umetničke slike u Matici. One su bile poticaj da se nekoliko godina kasnije pokrene inicijativa za osnivanje Muzeja Matice srpske i danas se ti portreti izlažu u našem stalnom postavu srpske umetnosti 18. veka –  kazala je Snežana Mišić, kustosica Galerije Matice srpske i autorka izložbe.

Sava Tekelija (1761-1842), potomak čuvene aradske plemićke porodice Popović Tekelija bio je jedan od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih ljudi tog vremena u Ugarskoj. U istoriju se upisao kao veliki narodni dobrotvor i osnivač prvih srpskih prosvetnih institucija. Bio je prvi doživotni predsednik Matice srpske, pisac, borac za očuvanje srpskog duha, jezika, kulture i tradicije.

– Najveća njegova zadužbina je “Tekelijanum”, koji je osnovao 1838. u Pešti i kojem je zaveštao svu svoju imovinu, a Matici srpskoj poverio staranje o njoj – istakla je autorka izložbe, dodajući da je zadužbina funkcionisala sve do Drugoga svetskog rata. Na svu sreću, 2007. je “Tekelijanum” obnovljen, prošle godine su se uselili prvi pitomci i opet se vratio svojoj svrsi.

Izložba je plod saradnje Zajedničkog veća opština i Sekretarijata za kulturu i javno informisanje Autonomne pokrajine Vojvodine, koji će, kako je najavio pomoćnik sekretara Milan Micić, i dalje povezivati institucije srpske zajednice u Vukovaru i Belom Manastiru s institucijama kulture u Vojvodini. Izložbu su prvi razgledali učenici vukovarske gimnazije na srpskom jeziku, a biće otvorena do 31. decembra.

Milan Micić, pomoćnik sekretara za kulturu i javno informisanje AP Vojvodine posetio je i novootvoreni Srpski kulturni centar u Belom Manastiru, gde se sastao sa predstavnicima gradskih srpskih organizacija. Sa njima je razgovarao o dosadašnjim modelima saradnje.

– Srpskoj zajednici su potrebni sadržaji koji bi imali za cilj negovanje dvostrukog identiteta, nacionalnog i evropskog, šta je i karakteristika Srba koji su živeli na prostorima nekadašnje Habsburške Monarhije – mišljenja je Micić.

Govoreći o ulozi Sekretarijata, Micić je istaknuo da je njegov primarni cilj oblikovanje modela kulturne politike Srba u Hrvatskoj, ali i oni sadržaji koji će imati refleksiju ka većinskom hrvatskom narodu. Milan Micić je posetio i Radio Bansku Kosu, gde se upoznao sa programskim sadržajem jedine radiostanice u Osečko-baranjskoj županiji koja emituje program na srpskom jeziku.

Z. Popović

D. Bošnjak

KUD Patković za Svetog Nikolu

Povodom krsne slave Svetog Nikole, Kulturno-umetničko društvo “Đoko Patković” i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” – pododbor Bobota, organizuju svečanost koja će biti održana u subotu, 15. decembra. Nakon obreda sečenja slavskog kolača biće upriličen celovečernji kulturno-umetnički program. Prema rečima predsednika organizacionog odbora Svetislava Mikerevića, pored domaćina, folklorne sekcije bobotskog KUD-a i Etno grupe “Đurđevak”, u programu će učestvovati kulturno-umetnička društva “Liješće” iz Liješća u Bosni i Hercegovini i “Kolubara” iz Velikih Crljena u Republici Srbiji. Biće to ujedno godišnji koncert na kojem će Boboćani prikazati deo svog rada u protekloj godini.

Program će se održati u sportskoj dvorani u Boboti s početkom u 19 časova. KUD “Đoko Patković” iz Bobote osnovan je 1981. godine i od tada neguje tradiciju srpskog folklora i običaje srpskog naroda. Društvo broji stotinjak članova, a osim najbrojnije foklorne sekcije koja na repertoaru ima 17 koreografija, aktivne su još i tamburaška, dramska,literarna i likovna sekcija te pevačka grupa. Folklorni ansambl je dosad zabeležio niz uspešnih nastupa na međunarodnim festivalima i smotrama folklora. Ove godine su najlepše uspomene poneli iz Prijepolja sa manifestacije “Mostovi Balkana”.

D. B.

Dan VSNM Karlovca

U nedjelju 16. decembra, Vijeće srpske nacionalne manjine grada Karlovca obilježit će Dan vijeća i Krsnu slavu-Svetog Nikolu. U karlovačkom gradskom kazalištu Zorin dom tim će povodom biti održana svečana sjednica Vijeća sa prigodnim kulturnim programom. U programu će nastupiti članovi SKD Prosvjeta iz Zagreba, glumica Svetlana Patafta i članovi pododbora Prosvjete iz Krnjaka. Gradsko vijeće SNM Karlovca u saradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom i Centrom za civilne inicijative, povodom Svetog Nikole djeci će uručiti prigodne poklone, a na sretnom spisku se nalazi stotinjak djece. Svečanost počinje u 12 sati.

M. C.

Negoslavčani u bivšem Svetozarevu

Palma de Jagodina

Svaka jagodinska trudnica od trećeg meseca trudnoće dobiva 120 evra mesečno, ako je nezaposlena, a svako novorođeno dete roditelje “obraduje”sa 1.200 evra

Postoji priča da je 2004. godine kada je preuzeo upravljanje gradom, najpoznatiji stanovnik Jagodine i u dva mandata nadaleko čuveni, kontroverzni gradonačelnik Dragan Marković-Palma, prvo povećao plaće uličnim čistačima za sto posto. I rezultat je vidljiv. U vezi Palme, u medijima uglavnom čitamo o ekscesima, njegovoj problematičnoj političkoj prošlosti i sadašnjosti, kao i rupama u obrazovanju. Međutim, nije to osnovna karakteristika ovog mjesta koje broji oko 43.000 stanovnika, a sa okolicom 70-ak hiljada žitelja.

Kako je nedavno prilikom posete bivšem Svetozarevu, penzionerima i vodstvu opštine Negoslavci prezentovao današnji gradonačelnik Ratko Stevanović, gradski budžet isključivo koriste građani koji u njega i ulažu sredstva.

– Grad i okolna 52 sela koja ga čine nastojimo poticajnim merama sačuvati od “bele kuge”.  Zadržati naše mlade ljude na selu, te otvarati radna mesta, rekao je Stevanović dodajući kako se Jagodina bitno promenila u pozitivnom smislu. Svako selo ima asfalt, struju, vodu, uređene domove kulture. Svakog vikenda održavaju se kulturne manifestacije. Sve je za građane i njihove goste potpuno besplatno.

Svaka trudnica od trećeg meseca trudnoće dobiva 120 evra mesečno. Ukoliko je nezaposlena. Svako novorođeno dete dolaskom na svet svoje roditelje “obraduje”sa 1.200 evra. Kada se sve pomnoži, dolazi se do cifre od cca 2 000 evra koliko grad “časti” svako novorođenče. Svaki osmoškolac pri polasku u školu od gradskog budžeta svoje roditelje pomogne sa sto evra, a po završetku četvrtog i osmog razreda kao i srednje škole, svaki učenik deset dana letuje besplatno na moru. Osmoškolci na crnogorskom primorju, a svršeni maturanti u novokupljenom letovalištu u Grčkoj. Gradski oci brinu i o populaciji narušenog zdravlja pa ukoliko imate recept za lek koji ne pokriva zdravstveni fond države – dovoljno je doći u opštinsku službu, dobiti pečat i otići po besplatan lek. Samo za ovu stavku grad izdvaja oko 30.000 evra mesečno.

Za razliku od ostatka Srbije, Jagodina je zaustavila privatizaciju.

– Svaka privatizacija vodi u propast. 2001. godine tadašnja gradska struktura prodala je trgovačko poduzeće “Pomoravlje” sa četiri robne kuće i skladišnim prostorom od desetak hiljada hektara za milion i po tadašnjih maraka. Mi smo livadu bez ikakve infrastrukture, deset puta manje površine, prodali za dva puta više novca. Zaustavili smo nepošten pokušaj privatizacije nekadašnjeg giganta “Kablovi” i time spasili dve hiljade radnih mesta. Danas su “Kablovi” uz mesnu industriju “Juhor” generator razvoja, tvrdi Stevanović.

Prema njegovim rečima, sve to je moguće jer gradski odbornici ne primaju naknade, službeni automobili ne služe za prevoz gradskih funkcionera nego bolesnika do Beograda ili Kragujevca, koje ne stigne prevesti hitna pomoć. Limitirano je korištenje službenih telefona pa tako načelnici određenih upravnih odjela imaju limit od 20 evra mjesečno. Gradski funkcioneri ne dobivaju dnevnice za putovanja. Pokriveni su samo osnovni troškovi.

– Na takav način uštedimo oko 20-ak miliona dinara mesečno, čime možemo finansirati naše navedene prioritete, rekao je Stevanović.

 

Bogat program negoslavačkih penzionera

Domaćine Jagodince je sa opštinom Negoslavci upoznao načelnik Dušan Jeckov.

Gradonačelnika i svoje domaćine – Udruženje penzionera Jagodina, pozdravio je prvi čovek negoslavačkih penzionera Branko Đukić. Osim posete “gradskoj kući” penzioneri Negoslavaca i Borova Naselja obišli su manastir Ravanicu koji se nalazi na području komšijske Ćuprije, čuveni jagodinski “akva park”, zoološki vrt sa čuvenom žirafom Jovančetom i muzej voštanih figura. Tamo se mogu videti “odliveni” u vosku maršal Tito, Pavle Vujisić, Ivo Andrić ,Nikola Tesla, Car Lazar, Arsenije Čarnojević, ali i Vlade Divac i Novak Đoković.

Na kraju jednodnevne posete upriličeno je zajedničko druženje jagodinskih i ovdašnjih penzionera.

Boro Rkman

Stogodnjak (141)

14. 12. – 21. 12. 1912: kakve su trenutačne prilike u poznatom zagrebačkom humorističkom listu “Vrač Pogađač” pokojnog Sime Lazića Lukina i kakva ga sudbina čeka? Razaznaje se to iz dva pisma koje objavljuje “Srbobran”. Prvo potpisuje Stojan B. Petrović, a drugo Zorka S. Lazić, Simina udovica. Petrović piše: “Kad ste pre 8 godina o smrti vašeg muža donela izjavu, da ćete nastaviti izdavanje ‘Vrača’, uzviknuo je N.N., prijatelj pokojnog dra Bogoljuba Miletića (vašeg oca ili strica?): ‘To je prava Miletićeva kći!’ Na sve to kiselo se nasmijao novinar N.N. i reka ‘Neće sastaviti ni godinu!’… Osam i po godina je od toga doba i – svako Vam mora skinuti kapu, ko hoće da je praveda ‘Vrač’ je bio vazda na svom mestu iako je manjkao u njemu Simin humor i satira. Pa šta sad? Zar onda kad ste ostali kao odsečena grana iza svoga druga – onako mlada i neiskusna – onda ste zar imali i snage i volje i smelosti, da zagazite u tu borbu… a sad kad ste očvrsli u njoj, sad se bojite, begate u stranu. Znate li Vi, šta činite time?!… Koliko sam Vas dosad poštovao i obožavao, toliko Vas sada prezirem. Drugo i ne zaslužujete, kad hoćete u ove dane da stamanite ‘Vrača’…“

Na sve to Zorka Lazić uzvraća s neskrivenom gorčinom: “Buljim u to pismo i mislim na svog nepoznatog ‘obožavatelja’… A moj ‘lični interes zbog koga hoću da stamanim ‘Vrača’, tako mi živo cupka po mozgu, da sam ugledala odjednom sve one ogromne cifre, koje prikucaše na ovo ‘Vračeve’ sirotinje: tvornica papira, dve banke, porezni ured… Ni Petrović ni itko drugi nije za ovih osam i po godina priskočio u pomoć (ni pretplatom, ni saradnjom) tom listu, kome se ‘mora kapa skinuti’ – ni jedan nije zapitao, kako tome listu ide, kako petlja kraj s krajem… ne, oni su celo to vreme ljubopitljivo posmatrali ‘dokle ću ja izdržati’. I sad, kad su dočekali taj čas (koji nije došao mojom voljom ni krivicom), mesto da su pohitali da skupe pretplatu i dug u svom mestu, mesto da su se svojski zauzeli, da nađu novih pretplatnika, pa i sami se pretplatili, te da time sačuvaju svoj ‘gromobran’ – oni mesto toga (taj g. St. Petrović i komp.) dolaze sa moralno-filozofskom bukvicom, šaljući mi svoje – preziranje… Ujedno izjavljujem: ‘Vrač’ će i od nove godine izlaziti (za one koji ga budu plaćali), pa ma ja – što no vele – na kozi orala!”

* “Inteligentna gospođica, vješta osim srpskog i njemačkom jeziku, te korespondenciji, kao i pisanju na stroju, traži mjesto samo u Zagrebu u kakvom uredu ili u velikoj trgovini na mjestu knjigovođe…” kaže se, uz ostalo, u oglasu pod šifrom “Marljivost”.

Đorđe Ličina