Türkov poučak

Bio je apsolutni favorit. Slovio je za kandidata kojega se ne može pobijediti. Aktualni predsjednik koji ulazi u kampanju kako bi dobio još jedan mandat. Visoko obrazovan, poznavatelj stranih jezika, čovjek iz akademskih krugova, dobra pojava, uglađen u ophođenju, odmjeren u izjavama. Morao je, dakle, pobijediti. Pa ipak, na izborima za predsjednika susjedne Slovenije Danilo Türk katastrofalno je poražen, uz zabrinjavajuće slab odaziv birača, što znači da ljude nije uspio motivirati da izađu na izbore niti da njemu (ponovno) ukažu povjerenje. A sve je u startu izgledalo tako dobro. Pa što se dogodilo?

Dogodio se, najkraće rečeno, ovaj naš dio Evrope, dogodila se regija, da ne kažemo Balkan, jer se i od samoga spominjanja pojma Balkan Slovencima, a i svim “dobrim” Hrvatima, diže kosa na glavi. Dogodio se Türkov poučak koji se može svesti na formulu: neprofilirana ličnost, političar bez svojega “ja”, onaj koji nije u stanju nekoga oduševiti, mada će u isto vrijeme nekoga drugoga pretvoriti u svojega ogorčenog protivnika, pa i neprijatelja, taj na jugoistoku Evrope još ne prolazi. Ili se može jednokratno provući, ali samo zato što ga birači u prvom trenutku nisu prepoznali.

Vrijeme velikih političara i državnika kao da je u razvijenim demokracijama, koje se sve više i sve primjetnije pretvaraju u ispostave financijskog svijeta, nepovratno prošlo. Britanija se sasvim sigurno ne može pohvaliti nekim tko bi makar malo sličio Winstonu Churchillu, niti Francuska može ponuditi novog Charlesa de Gaullea. Pa ni u Njemačkoj nema nikoga sličnog Konradu Adenaueru, mada je on već u nižoj kategoriji od prethodno spomenutih. U sređenim i uređenim državama i uvjetima nastupilo je vrijeme činovnika, administratora, otpravnika poslova, u najbolju ruku više-manje reprezentativnih predstavnika – najprije na nacionalnoj razini, a onda i na međunarodnoj. Uzmemo li za primjer Evropsku uniju i zapitamo se ima li u njezinim vrhovima ma i jedan političar od formata, odgovor će nužno biti negativan. Blijeda lica koja se teško pamte, nerijetko iskazana nedovoljna kompetentnost, da ne kažemo nekompetentnost, ali uvijena u retoriku što dobro zvuči kada se sluša prima vista, a što se pokazuje ispraznim fraziranjem ako je se pokuša analizirati i dokučiti sadržaj koji bi se iza nje ili u njoj trebao kriti.

Međutim, zemlje jugoistoka Evrope druga su priča. Sve su to zemlje koje su u višestranačje, politički pluralizam i demokraciju zakoračile izravno i naglo iz dugogodišnjeg autoritarnog režima, ma koliko da je on bio liberalan u odnosu na Istočnu Evropu. Te su zemlje, tada još u jednoj državnoj zajednici, imale lidera koji, za razliku od sličnih lidera na istoku Evrope, to nije bio samo u granicama svoje države, nego je kao takav bio priznat i prihvaćen i u svijetu. Birači u takvim zemljama i danas, puna dva desetljeća nakon uvođenja, moglo bi se reći i oktroiranja demokratskog sustava zapadnog tipa, u svojem su “političkom pamćenju” zadržali sjećanje na državne, odnosno nacionalne vođe, ne nužno i krvave diktatore (ma koliko da se takve etikete dijele šakom i kapom), koji imaju stav, koji zauzimaju poziciju, koji rijetko taktiziraju, a mnogo češće iniciraju (naređuju, što nije demokraciji primjeren pojam). Riječju, sjećaju se političara koji znaju što hoće, koji imaju viziju, ma kakva ona bila, i koji imaju strategiju kojom tu svoju viziju žele provesti (i opet, ma kakva ona bila). Pa čak i mladi koji nisu “inficirani” tim sjećanjima, suočeni s nedjelotvornošću demokratskih institucija – manje zbog njih i njihove prirode, a više zbog ljudi na vlasti – sve  se češće priklanjaju konstataciji da su potrebni “jaki ljudi”, oni koji imaju čvrste, definirane stavove, koji se u politici kreću kao ribe u vodi i koji znaju i na međunarodnoj sceni reći “ne”, ako procijene da je u pitanju interes njihove zemlje.

Danilo Türk je bio sve samo ne takav. Doduše, nije bio politički nepismen, imao je iza sebe službu u vrhovima Ujedinjenih naroda, mada je upitno koliko takva visoka diplomatska funkcija nekoga može osposobiti za efikasno djelovanje, a pogotovo za mobiliziranje i motiviranje javnosti u granicama nacionalne politike. Na prethodnim izborima prošao je kao kompromisni kandidat iza kojega nisu stajale velike stranke. Nastupio je dostojanstveno, pomalo čak i ukočeno, uvijek strogo pazeći na formu, rijetko je izražavao jasna i jednoznačna stanovišta, osim ako bi ga netko izravno tangirao ili ako je bila riječ o otvorenim pitanjima s Hrvatskom, gdje se uvijek pokazivao tvrdim. Uspješno je reprezentirao, što bi u etabliranim demokracijama Zapadne Evrope bilo sasvim dovoljno za reizbor. Ali ne i u Sloveniji koju – suprotno ranijim očekivanjima – financijsko-gospodarska kriza sve primjetnije trese, koju razjedaju sumnje o korupciji u vrhovima državne vlasti, koja se suočava s neizbježnom istinom da u Evropskoj uniji ne teku med i mlijeko samo zbog toga što je netko njezin član, a da ta Unija ima načina da pokaže nezadovoljstvo ponašanjem neke zemlje i usprkos tome što je ona njezin član.

Ta i takva Slovenija tražila je političara s profilom. I našla ga je, makar su mnogi u anketama uoči izbora govorili da će izabrati tek manje zlo, u relativno neuspješnom bivšem premijeru Borutu Pahoru, koji se zapravo može pohvaliti samo postavljanjem temelja za razrješavanje graničnih problema s Hrvatskom. No, Pahor je znao ono što Türk niti je znao, niti je htio. Sišao je s političkih visina među ljude, birače, radio s njima, družio se s njima, poručivao im (na stranu sada je li to i koliko bilo iskreno) da je jedan od njih, da razumije njihove probleme. Mnoge nije uvjerio ni taj njegov, neki će reći, demagoški populizam, a ni Türkova državnička distanciranost (koju je u posljednjem trenutku bezuspješno pokušao probiti, izražavajući razumijevanje za demonstrante na ulicama slovenskih gradova), pa je odaziv birača bio upadljivo mali. Ali od onih koji su izašli na izbore, daleko najveći broj prepoznao je ipak u Pahoru predsjednika kakvoga žele.

I to je Türkov poučak: profil umjesto bezbojnosti, stav umjesto slatkorječivih fraza i nedorečenosti, politička hrabrost umjesto otmjene distance. To prolazi, to se “prodaje”. Do predsjedničkih izbora u Hrvatskoj ostalo je malo više od dvije godine…