Pomagali smo prestravljenima

Foto: Jovica Drobnjak

Obilježava se 20. obljetnica djelovanja Građanskog odbora za ljudska prava, što je dobra prilika za kratki osvrt na učinjeno?

Prošlo je brzo, u skladu s nečim što bismo, napola u šali, mogli nazvati korolarima Ajnštajnove teorije relativnosti: što si stariji, čini ti se da vrijeme brže prolazi, i subjektivni doživljaj dužine vremenskog intervala obrnuto je proporcionalan broju događaja koji su se u njemu dogodili. Tih 20 godina otkako smo GOLJP osnovali uistinu su bile ispunjene događajima. Prošli tjedan bio sam na jednom okruglom stolu povodom otvaranja sedmih Dana srpske kulture u Hrvatskoj, govorilo se o kratkom dokumentarnom filmu “Hrvatski crnci”. Autor filma, jedan mladi student rođen početkom 1990-ih, želi upozoriti na ozbiljan problem nezaposlenosti u Donjem Lapcu, s naglaskom na diskriminaciji Srba prilikom zapošljavanja. Međutim, meni su, valjda zbog svega s čim se GOLJP susretao kroz ovih 20 godina, događaji koje film opisuje djelovali kao kontrast u usporedbi s onima s početka i tokom 1990-ih.

Autor filma, Miloš Vlaisavljević, mladi je redatelj koji se ni ne može sjećati ratnih okolnosti, iako je čuo za njih…

Naravno. Film pošteno govori o situaciji danas, ali kod mene je izvukao sjećanja na bezbroj drastičnih primjera s početka 1990-ih, prema kojima problemi iz filma izgledaju kao blaga kamilica, recimo kad su ne samo suci ili tužitelji dobivali otkaze zbog nepodobnosti ili “nepodobne” nacionalnosti, već i šoferi, s pitijskim obrazloženjem da se “nisu prilagodili demokratskim promjenama”; ili kad je u splitskoj pošti otpušteno 72 ljudi odjednom i, nekim slučajem, svih 72 bili su Srbi.

Slučaj tužitelja Kalanja

Iz vas se odmah na početku oglasio fizičar, što i jeste po obrazovanju. Pa, tim bolje možete posvjedočiti da je problem u ono doba bio upravo fizičke naravi – ljudima su padale glave i GOLJP je štitio prvenstveno ugrožene živote, zatim ostalo.

GOLJP je pokušao zaštititi ljude čija su prava bila kršena, posebno kad državne institucije kojima je zaštita građana, navodno, razlog postojanja, nisu poduzele ništa da ta kršenja spriječe nego je, dapače, sama država često zataškavala ili bila direktno odgovorna za ta kršenja. O zločinima se danas zna puno više nego što se znalo tada. Sjećam se kako su HDZ-ovski zastupnici u Saboru ismijavali Nikolu Viskovića koji je tražio da se ispita gdje je gospićki državni odvjetnik Kalanj prije nego što Sabor donese odluku da mu se da otkaz zbog nedolaska na posao. Danas znamo, a neki su i tada znali, da Kalanj nije došao na posao jer su i njega i njegovu suprugu ubili ljudi oko Norca i Oreškovića. Za to ubojstvo, između ostalih, suđeno je Norcu i Oreškoviću desetak godina kasnije. Sabor mu je izglasao otkaz.

O zločinima koje su počinili zločinci sa srpske strane znalo se dosta, ali tu se malo što moglo učiniti. O zločinima i zločincima s hrvatske strane znalo se, ali pouzdanih je podataka bilo malo, mi smo dobivali poneku nepotpisanu obavijest, institucije države uglavnom su takve zločine zataškavale. Nama su se tada više obraćali prestravljeni ljudi, i iz Gospića, koji su cijeli život živjeli u Hrvatskoj, a najednom su, potezom pera, postali apatridi, bez domovnice, što je značilo bez posla ili penzije, bez dokumenata, bez zdravstvenog osiguranja, bez mogućnosti da podignu novac s vlastitog računa u banci… Onda smo nekoliko godina pokušali zaštititi ljude koji su bili žrtve deložacija, ljude koje su nasilno izbacivali na ulicu, pisali smo Tuđmanu, Vladi, Crkvi, Saboru, objašnjavali zašto je to kršenje ljudskih prava i hrvatskih zakona, sjedili u stanovima kako bismo fizički spriječili deložacije, dobivali batine od policije, izbacivači su nam prijetili bombama…

Poslije “Bljeska” i “Oluje”, godinama smo obilazili stare ljude zaostale tu i tamo po devastiranim selima, njima su životi bili doslovce ugroženi, nosili smo im hranu i cijepali drva. Jedne zime, 1995. na 1996. ili 1996. na 1997, umrli su neki starci koje smo privremeno prestali obilaziti zbog visokog snijega, vjerojatno od kombinacije hladnoće i neishranjenosti. Dobar dio tog vremena bio je isprepleten frustracijama koje nosi nemoć da pomognete i osjećajem kreativnog zadovoljstva kad znate da je vaš trud pomogao nekim ljudima u nevolji.

Prije nekoliko tjedana ponovno su nakratko došla ratna sjećanja u prvi plan, povodom puštanja generala Gotovine i Markača na slobodu. I opet su do izražaja došle neke traume.

Što se tiče trauma, u Hrvatskoj se jedino vidjelo razočaranje ekstremne desnice civiliziranim i tolerantnim izjavama Gotovine, u kojima nije bilo nimalo netrpeljivosti. A netrpeljivost je uvjet i hrana svakog ekstremizma. Bilo je gotovo komično slušati kako Gotovinu proglašavaju izdajnikom i, za njih najgora uvreda koju su mogli smisliti, da govori kao da je član nevladinih organizacija. Sjećanja su često različita, ovisno o različitim putovima kojima su različiti ljudi prošli. Problem nastaje kad netko počinje negirati činjenice ili zataškavati događaje koji se ne uklapaju u sliku stvorenu iz vlastitog sjećanja ili, još gore, pokušava pristrano odabrane poluistine nametnuti kao dogmatsku “istinu”. Dobar su primjer oni koji se danas zalažu za retuđmanizaciju Hrvatske. Pošto je Hrvatska danas neupitno nezavisna država, kojih će se Tuđmanovih stavova i izjava držati, a koje zataškati? Onih o “sreći da mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja”? O “neprirodnoj hrvatskoj kifli koju treba popuniti”? O “ni deset posto”? O “žutim i zelenim vragovima”? O tome da “ne treba tražiti da srpski političari dospiju u Hag jer bi nam se to moglo obiti o glavu”? Hoće li prihvatiti ekonomski program koji će kroz pretvorbu sve bogatstvo zemlje koncentrirati u rukama “200 podobnih obitelji”? Ili možda osebujan doprinos demokratskoj misli da “svaki dobar seljak zna da par konja ili volova više vrijedi nego tuce pilića”?

Netrpeljivost i krajnja netolerancija postoje i dalje, danas u Hrvatskoj možda više zapretene, kao pokrivene pepelom, ali daleko od toga da su nestale. To je ozbiljna boljka i društava s dužom demokratskom tradicijom, poput mnogih zemalja EU-a, gdje se na nacionalizmu, ksenofobiji, islamofobiji, pa i antisemitizmu mogu ponovno osvajati politički položaji, pa i mjesta u EU parlamentu.

Za nordijski model suradnje

Kritički spominjete EU, no ta se organizacija i članstvo u njoj u Hrvatskoj redovito ističu kao garant veće tolerancije i lakšeg izbjegavanja raznih fašističkih zastranjenja društva?

EU je nastala kad su strašna iskustva Drugog svjetskog rata konačno učinila da jedan značajan broj ljudi iz različitih europskih zemalja prepozna suradnju kao svoj temeljni interes i promišljeno krene u ustanovljavanje jedne nadnacionalne strukture koja će spriječiti da se konflikti interesa među državama rješavaju ratom. Jedan preduvjet za uspjeh tog projekta je visok stupanj tolerancije prema individualnim razlikama i slobodama. Drugi preduvjet je netoleriranje nasilnih režima u toj asocijaciji. Režima sklonih da konflikte, najčešće proizašle iz njihovih aspiracija, rješavaju ratom; nešto što je bila bitna karakteristika fašizma. Na osnovu toga možda nije nerealno očekivati da s ulaskom u EU i u Hrvatskoj standardi tolerancije postanu viši i da politika suradnje sa susjednim državama postane norma pristojnog političkog ponašanja. No još uvijek ostaje otvoreno pitanje da li će takva EU, u kojoj će ratovi otići na smetlište historije, opstati ili će se pod centrifugalnim silama probuđenih nacionalizama i ksenofobija raspasti. U tom kontekstu ni neke metamorfoze fašizma nisu nemoguće. Ne treba zaboraviti da su fašistički režimi imponirali i impresionirali svojom odlučnošću i uspješnim metodama izlaska iz ekonomske krize. Sva monstruoznost tih režima bila je prepoznata kad je već bilo kasno. Danas znamo da put prema njima vodi preko veličanja povijesnih mitova, nametanja isključivosti i netrpeljivosti kao legitimne, dapače dominantne političke opcije i rata kao prihvatljivog sredstva za postizanje “nacionalnih” interesa. Dovoljno je gledati vijesti da se vidi da takve stranputice nisu isključene.

To znači da baš i ne ulazimo u idealan kontekst po tom pitanju, koji će sam po sebi riješiti probleme Hrvatske u odnosima s raznim našim manjinama, kad jednom uđemo u EU?

Ulaskom u EU Hrvatska će se vjerojatno suočiti sa sve većim brojem imigranata. To bi moglo ojačati političke stranke koje su poticale i, ako se pokaže svrsishodno, ponovno će poticati nacionalističku netrpeljivost, ksenofobiju ili rasizam prema “drugima”. S druge strane, usprkos tim i raznim drugim iskušenjima koja nas očekuju, ipak ulazimo u asocijaciju u kojoj su standardi zaštite ljudskih prava viši, a opasnosti za pokretanje novog rata u ovoj regiji manje. Mislim da su to glavne prednosti članstva.

Kad spominjete druga iskušenja, činjenica je da Uniji pristupamo ekonomski devastirani, tek što su Hrvati shvatili da su u međuvremenu i oni došli na red u onoj pošti gdje se dijele otkazi… A pritom EU uopće nije socijalno nastrojena sredina. Pretpostavljam da je i to u zoni interesa GOLJP-a?

Jeste i bit će sve više. Neki od tih problema u EU-u bit će za Hrvatsku novo iskustvo, a neki i za čitavo čovječanstvo. Uskoro će nas biti osam milijardi na planeti, koja je ograničeni ekosustav. Razvoj automatike i robotike smanjit će broj radnih mjesta u tvornicama – onima koje još nisu zatvorene iz drugih razloga – kao što se u razvijenim zemljama drastično smanjio broj ljudi koji radi u poljoprivredi, a ona je postala daleko produktivnija. Kako odgovoriti na ta iskušenja i izazove, a s nekima od njih svijet se susreće prvi put? Da li će revolucija u komunikaciji učiniti da postanemo manje neosjetljivi na stradanja i potrebe drugih? Da li će prevladati pohlepa ili svijest o društvu koje nastoji postići veću socijalnu pravednost, put prema većem blagostanju za sve? Da li je to moguće postići paralelno s unapređenjem ličnih sloboda i prava pojedinca, bez ponavljanja teških grešaka prošlosti?

Postoje modeli, na primjer model suradnje među nordijskim zemljama, koji pokazuju da dinamična ekonomija i visoki socijalni standardi mogu uspješno koegzistirati. GOLJP, sa svoje strane, već godinu i pol nastoji, s nekim nevladinim organizacijama iz BiH, Crne Gore i Srbije koje čine Igmansku inicijativu, promovirati nordijski model suradnje kao interesantno iskustvo za budućnost našeg dijela Europe. Izbor ostaje na nama.