Tragikomedija u tri spina

Na medijskoj sceni gledali smo novu, uspješno režiranu predstavu. U njoj je, doduše, pala samo jedna glava; na daske su pritom, ipak, pale i neke maske. Žanr u kojem se odigrala javna dekapitacija Milana F. Živkovića stoga nije teško odrediti: ono što smo vidjeli bila je tragikomedija medija u tri spina.

Spin prvi proveo je debilizaciju socijalne senzibilizacije otprilike ovakvim putem: u kratkoj izjavi za “Novi list” glavni savjetnik za medije Ministarstva kulture predstavlja jedan od mogućih modela reforme RTV pristojbe, prilagođen ekonomskom statusu građana – bogatiji daju više, siromašniji manje, najugroženiji ništa – da bi se njegov radni prijedlog interpretacijom vodećih novina neobjašnjivo pretvorio u krvožedni janjičarski pohod na iscrpljene kućne budžete. Centralni argument pritom tvrdi kako će novi medijski “porez” donijeti nesagledive nepravde brojnim našim sugrađanima koji nemaju televizor; naplaćivat će se, naime, ne na temelju posjedovanja prijemnika, kao danas, nego na osnovu boravka u državi. Uzaludno je sada, naravno, podsjećati da TV aparat ne posjeduje tek dva posto hrvatskih kućanstava, da pristojbu plaćaju i oni koji imaju samo radijski uređaj ili da ćemo, naposljetku, medijske sadržaje ionako sve češće pratiti na mobitelima, kompjuterima, tabletima… Uzaludno, jer je tevedirigirani spin već ispunio cilj: raspravu o modelu pravednijeg i učinkovitijeg financiranja postojećih i novih javnih medija, koji bi ponudili alternativu tabloidiotiziranom pogonu vladajućih oligopolâ, reducirao je na populističku priču o novim davanjima mrskoj kući s Prisavlja.

Bio je pritom dovoljno jak i da ministricu kulture Andreu Zlatar nekoliko puta obrne oko vlastite osi: istupila je sugestijom kako je cijeli slučaj proizvod medijske manipulacije, nastavila hrabrim preuzimanjem odgovornosti, pa završila pitijsko-pilatovskim službenim priopćenjem iz kojeg, barem u trenutku nastanka ovog teksta, nije do kraja jasno je li Živković smijenjen ili će samo “snositi posljedice”, što god to značilo. A samo je trebala “tog malog izbaciti van” jer je “s tim istrčao”, kako joj je, dan kasnije, pojasnila nadređena stranačka kolegica Vesna Pusić. Njen kalkulirano arogantan istup, opet, isprovocirao je većinu građana, ali i postavio zamku u koju ne bismo smjeli upasti: zauzimanje “čačićevskog” garda, baš kao i u slučaju bivšeg prvog potpredsjednika Vlade, stvara efekt dimne zavjese iza koje se kriju znatno veći problemi. Opravdano je, naime, zgražati se nad uličarenjem Vesne Pusić, ali i sasvim deplasirano: ono što je zbilja opasno u njenoj izjavi nije prostakluk, nego stav da “mali” treba letjeli van jer je, eto, malo “istrčao”.

Tu negdje započinje spin drugi, koji nas vodi od demokratske rasprave do predškolske nastave. Pristati na realpolitički argument da savjetnik treba biti smijenjen ne zbog supstancijalne greške, nego zbog taktičkog “istrčavanja”, naime, znači istodobno prihvatiti tezu kako nismo dorasli raspravljati o ozbiljnim pitanjima ako ih našem mentalnom uzrastu prethodno pažljivo ne prilagode vladajuće elite: tezu da smo, drugim riječima, politički balavci, koji moraju slušati samo ono što im stroga profesorica kaže, onako kako im to kaže. Živkovićeva izjava možda je, iz perspektive nadležnog ministarstva, zbilja značila pogrešan PR-korak, ali njegovo uklanjanje zbog toga što je otvorio javnu raspravu fundamentalno je antidemokratski potez. Druga, potencijalno opasnija pretpostavka stava o “istrčavanju” prešutni je pristanak na medijsku manipulaciju slučajem: premda je nakon čitanja savjetnikove izjave posve jasno da predloženi model financiranja nema baš nikakve veze s karikaturom u koju su ga pretvorile naslovnice, njihova je (per)verzija slučaja uzdignuta na razinu dogme. Umjesto kontraargumenata, pojašnjenja ili nastavka rasprave, dakle, bespogovorno žrtvovanje najslabije figure: kada moćne medijske kuće dignu glas, čini se, političarima ne preostaje ništa drugo nego da spuste glavu.

Treći spin, i završni, ovog teatra apsurda baš zato prikriva činjenicu da je vlast odigrala ulogu glasnika moćnih medijskih vlasnika. Ako su razlozi (eventualne) smjene, naime, sadržani isključivo u histeričnoj reakciji komercijalnih medija, onda bi vrijedilo rekonstruirati uzroke te reakcije: nešto poput priručne historije medijske histerije. Ne treba tražiti daleko: Živkovićevo nedavno uspješno protivljenje spuštanju PDV-a na tiskane medije ili angažman oko radničkih prava novinarki i novinara potezi su koji velikim korporacijama – nije teško izračunati – mogu blokirati dobit od po nekoliko desetaka milijuna kuna godišnje. Zamisao da se izgradi sustav kontinuiranog financiranja snažnije scene medija vođenih javnim, a ne privatnim interesom, morala im je stoga djelovati kao gadna provokacija. A način na koji su likvidaciju pripremili – defokusiranjem pažnje s bitnih pitanja, zamagljivanjem konteksta i, naposljetku, otvorenim lažima – egzemplarno nam je pokazao zašto se protiv takvih medija treba boriti.

Njihova je predstava sada završena, glavne su glumice pognule glave – stvar izdaleka podsjeća na naklon – dok režiseri primaju zaslužene čestitke. Slavljeničku atmosferu, doduše, kvare sve brojniji glasovi nezadovoljstva, tamo negdje iz zadnjih redova… Pa se protagonisti osvrću po sceni i nervozno gunđaju: netko bi te malce trebao izbaciti van.