Život satkan od finesa (još jednom, u spomen na Momu Kapora)

S pokojnim Zoranom Đinđićem – sada ikonom, odavno već postmiloševićevske i proeuropske, demokratske Srbije – imao sam priliku samo jednom sjediti za stolom i to na večeri u privatnom krugu, u ozračju gostoljubive kuće Ljiljane i Mome Kapora! Bilo je to u zimu 1997. g. (24. X.), kad su Kaporovi bili pozvali našu obitelj (Adu, Slavicu i mene) k sebi, da ne lutamo po restoranima i da nas upoznaju sa svojim društvom, dakle prijateljima. U svojim “Ispovestima” (autobiografskom romanu, BIGZ, 2008.), Momo sve to čak i preuveličava, pišući kako je priredio tu “svečanu večeru u moju čast”, ali sam imao dojam da se još više htio podičiti svojim opozicijskim prijateljima (uz najglasovitijega Đinđića, bili su tu još politički i novinski opozicionari, kao M. Vučelić, S. Đorđević, kao i jedna talijanska grofica, iz drugoga vica, ali Momi nekako jako važna).

Ovu anegdotu (ne)skromno uvodim u tekst da se ovdje, kod nas, napokon raščisti s time kakvo je to bilo “Momčilovo četnikovanje” i kako je on bio “odan velikosrpskoj politici”, kao što je podvaljivački napisao, nekidan, neobaviješteni i nenačitani Damir Pešorda (“Hrvatsko slovo”, 12. III. o.g., “Što je nama Momo Kapor?”). Kako se u prethodna dva teksta (na ovome mjestu, 12. i 19. III.), a u čast uspomene na pokojnog prijatelja, nisam stigao osvrnuti na takve njegove niske i prljave udarce, to moram sada napraviti.

Prigodom toga drugog našeg poratnog susreta (u Beogradu, a prvi je bio godinu dana ranije, kad sam se bio, među prvima, usudio prestupiti ranije samo administrativnu, a tada već međudržavnu sumnjivu granicu), Momo me je dočekao svojom upravo objavljenom, još jednom knjigom, “Smrt ne boli” (“Glas srpski”, Banja Luka, 1997.), u kojoj je sabrao svoje “priče iz poslednjeg rata”. Svi prisutni, domaći, već su ranije bili te priče čitali u kojekakvim glasilima i, premda zakleti tadašnji opozicionari, nisu imali nikakve primjedbe.

Kakvo “Momčilovo četnikovanje”, jadan ne bio Pešorda?! U potonjem, građanskom ratu, Kapor je bio stao na stranu svoga naroda (slijedeći glasoviti Andrićev naputak), i to kao pisac, i u tim ratnim vremenima kao ratni reporter i sakupljač priča (kao    što su slično u Hrvatskoj radili njegovi – dojučerašnji – kolege!). Momo je bio “miloševićev(ac)” otprilike isto kao što sam ja bio “tuđmanov(ac)”: on je (bio) pristao uz jedan manji dio svoga naroda, u Krajini, dok sam ja tražio istomišljenike u onom manjinskome dijelu hrvatskoga naroda, koji je odbijao tuđmanovski projekt neoendehaške Hrvatske (neskromno, kao dokaz, preporučam moju knjižicu “Za našu stvar – kako se postkomunizam kalio u Hrvatskoj, 1990.-1998.”; “Konzor”, Zagreb, 1999.). Više sam ja otrovnih oštrica posijao u tim tekstovima, nego što je Kapor u svojim ratnim pričama uopće ili bilo kako sijao kakvu ideološko-političku ili, strašno je reći, propagandu “velikosrpske politike” (zbog koje ga ogađuje D.P.). Zbirka tih crnohumornih priča iz rata toliko je nadmoćna svakome politikantstvu i pronađe li itko u njenom oku ma i “trun” nekakvog “četnikovanja” ili “mržnje” (dok u svojemu ne vidi “brvno” ustašovanja), predlažem da se moju malenkost, konjima o repove, dade rastrgati na Trgu sv. Marka u Zagrebu!

Budući da se ovdje bunim protiv mogućnosti da diskvalifikacije, kojima je Kaporova smrt popraćena u Hrvatskoj (u kojoj je desetljećima pokupovano na stotine hiljada primjeraka njegovih knjiga), ostanu kao pogrešni “memento” na tog sjajnoga i našega pisca, moram još malo razgrnuti jeftine politikantske objede plasirane u “HS”: “Momčilovo četnikovanje” je trajno, piše D.P., “od četničkog piknika u Kanadi s imenjakom vojvodom Đujićem do ‘Posljednjeg leta za Sarajevo'”. Isto staro sranje iz 1985. g., samo sada u novom pakiranju s etiketom “Đujića”, ime kojega tijekom sudskoga procesa u Zagrebu (Kapor je, naime, za klevetu bio tužio svoga difamatora, Saliha Zvizdića, moga kolegu iz “Vjesnika”!) nije bilo – niti jednom spomenuto (premda su o toj aferi napisane čitave plahte za i protiv)!!! Stoga naprosto, jer dotični vojvoda nije imao nikakve veze s Mominim književnim nastupom i sudjelovanjem na Danu kanadskih Srba (koji se okupljaju jednom godišnje, kao što to rade i brojni pripadnici drugih etničkih i/ili nacionalnih skupina, izbjeglih/istjeranih iz domovine/otadžbine, zar ne?). Kapor je najprije održao književno predavanje na akademiji u Torontu, a onda su ga ljubazni (ili pretvorno-udbaški) domaćini pozvali na masovno druženje, na čašćenje i fotografiranje s posjetiteljima. Jedan informbiroovski listić (srpska provenijencija) rastrubio je taj događaj, a nasjeo je najprije Zvizdić, pa onda i partijski komiteti poprijeko i uzduž tadašnje Juge (zapečativši Kaporovu sudbinu onako kako su započeli još 1972., kad je u Sarajevu bila zabranjena njegova kazališna drama “Vox humana”!). Tako se ovaj “laki” pisac učvrstio na teškom položaju državnoga neprijatelja, no baš je pravda u soc-kom. tadašnjem društvu htjela drukčije – Kapor je na zagrebačkom sudu bio oslobođen klevete (a difamator je novčano kažnjen!). I kako danas jedan novi difamator smije u čitavu priču uvoditi nekoga vojvodu Đujića, kad bi se mogao o svemu tome raspitati kod Momina tadašnjeg odvjetnika – Silvija Degena?! A, ne ovako: pljuni pa prilijepi, otrgni etiketu s kraste, poliži etiketu i ponovno je zalijepi na čovjeka (kako je Pešorda napravio, neznalački nasljeđujući Jergovićevo nabacivanje na Momu, poradi nekakve navodne “mržnje prema Sarajevu”!).

Za vrijeme tog procesa koji je, s prekidima, trajao oko godinu dana, bili smo uz Momu, nas nekolicina, a i vodili smo ga doma, na večere. Da ne luta po restoranima. Jednom, uz zeca s njokima, ponovio nam je Momo ono što je rekao na sudu: “Moj je život satkan od finesa, ne od preciznih odgovora.” Baš tako treba se odnositi i prema uspomeni na njega!!!