Hrvatska udruga otkazodavaca

Najnoviji istupi vodećih ljudi Hrvatske udruge poslodavaca, Ivice Mudrinića kao predsjednika i Davora Majetića kao direktora te interesne organizacije, povodom rezanja kreditnog rejtinga Hrvatske i poslovnih očekivanja u 2013. godini, ponovno su potvrdili kako su HUP i Vlada partneri u tangu u koji se ponekad uspiju uključiti i sindikalisti kao treći sudionik priče o socijalnom partnerstvu u Hrvatskoj.

Tako je Mudrinić, novi šef HUP-a i dugogodišnji predsjednik uprave Hrvatskog telekoma, u subotu objavio pismo podrške Vladi u kojem timu Zorana Milanovića nudi pomoć u sastavljanju “paketa kratkoročnih, ali potentnih mjera koje mogu dati rezultate u kratkom roku te pridobiti povjerenje domaćeg i stranog kapitala”. Mjere koje bi trebale zaustaviti rast nezaposlenosti Mudrinić je Vladi ponudio baš u istom tjednu u kojem je Hrvatski sindikat telekomunikacija održao prosvjed upozorenja ispred zgrade HT-a, strahujući od novih 400 do 600 otkaza. Prije tri tjedna održano je i tradicionalno godišnje druženje HUP-ovaca na kojem su Vladi dali dvojku za postignuto u ovoj godini i ocijenili kako su glavne prepreke u poslovanju u Hrvatskoj i dalje previsoka davanja, nelikvidnost i neplaćanje, kruto radno zakonodavstvo i nekonkurentni uvjeti financiranja.

Mlakost poruka i vječito reteriranje od prvotno izrečenih stavova konstanta su HUP-ove igre s ovom i svim prethodnim vladama, a korijen takvog uzorka ponašanja je u njihovom neraskidivom ekonomskom odnosu, takvom da ne mogu jedni bez drugih.

Iako neupućenom promatraču djeluje jedinstven, HUP je ustvari iznimno rascjepkan interesima različitih skupina, ali glavnu riječ, priznaju HUP-ovci s kojima smo razgovarali pod uvjetom da ih ne imenujemo, vode vlasnik Agrokora Ivica Todorić i bankari. Todorić, šefovi Zagrebačke i Privredne banke Franjo Luković i Božo Prka te vlasnik rovinjskog Adrisa Ante Vlahović ključni su ljudi koji sjede u Savjetu HUP-a kao njegovi bivši predsjednici.

Todorića i Lukovića veže partnerski i prijateljski odnos još iz prve polovice devedesetih i slavnog Zabinog kredita od 50 milijuna maraka kojim je Todorić dobio ključni novac za širenje Agrokora uz blagoslov Franje Tuđmana. Todorić ima i čvrste poslovne odnose s Vlahovićem, zajedno s kojim drži distribuciju i maloprodaju tiska u zemlji, a i Vlahović dio svojeg poslovnog uspjeha ima zahvaliti Zabi.

Agrokoru, bankarima i Ini, kao još jednom velikom i utjecajnom članom HUP-a, zajedničko je to da je njihova moć neodvojiva od svemoćne države, kroz koju prolazi gotovo polovica BDP-a. Agrokor je vodeći privatni poslodavac s preko 30.000 radnika, ali i jedan od glavnih dobavljača države za niz njezinih ministarstava i agencija koji, prema izvorima iz HUP-a, uvijek može priprijetiti otpuštanjem određenog broja radnika, čime bi izazvao sasvim dovoljnu socijalnu nervozu. No, riječ je o plesu po tankoj žici za obje strane, upravo zbog kupovne moći države i njezine vječite spremnosti da na različite načine pomogne Todoriću.

A kupovnu moć države aktivno održavaju banke, koje su najvjerniji financijeri kratkoročnog zaduživanja Ministarstva financija za osnovne potrebe. Iste te banke, a u Hrvatskoj su najmoćnije Lukovićeva Zaba i Prkin PBZ, zajedno sa svojim mirovinskim fondovima najbolji su kupci državnih obveznica. Kao financijeri Vlade, bankari imaju ogroman utjecaj. Kako je to pojasnio jedan od HUP-ovaca: “Bankari uvijek mogu nazvati Linića i reći mu da neće kupiti sljedeće izdanje obveznica ili trezorskih zapisa.” Ipak, oni su na malom hrvatskom tržištu, u situaciji u kojoj ne žele povoljnije kreditirati mala i srednja poduzeća, osuđeni na kreditiranje države.

A što HUP uopće želi? HUP u javnim istupima inzistira na nižim porezima i fleksibilizaciji tržišta rada, odnosno pojeftinjenju troškova otpuštanja, što je zajednički interes svih koji su za stalno i dugo zaposlene obvezni isplaćivati velike otpremnine žele li ih se riješiti zakonskim putem, od Todorića i bankara, do Adrisa i Ine. Dok su niži porezi, ukidanje parafiskalnih nameta i smanjenje troškova države legitimni ciljevi s kojima se slažu i sindikati kao socijalni partner, HUP-ovcima na ruku nije išlo zadnje istraživanje konzultanata kuće Deloitte, koje kaže da su troškovi otpuštanja u Hrvatskoj iznimno niski. To znači da problem hrvatske konkurentnosti možda nije u rigidnosti radnog zakonodavstva, nego leži i u nedostatku mašte poslodavaca. Makar bio u pravu, možda nije bilo na ministru financija Slavku Liniću da on, kao glavni haračlija u zemlji, to izgovori.

Jedan HUP-ovac ocijenio je inzistiranje na dodatnom olakšavanju otpuštanja promašajem, na kojem unutar HUP-a rade oni koji su u svojim privatiziranim tvrtkama naslijedili kolektivne ugovore s nizom materijalnih prava koja nemaju veze sa Zakonom o radu. Naš sugovornik tumači kako ti poslodavci nemaju snage ni hrabrosti to sami raskinuti i upućuje, primjerice, na HEP, koji je i dalje u državnom vlasništvu, ali i na privatizirane banke i HT, koji redom imaju jake sindikate.

Drugi naš sugovornik iz HUP-a smatra da je Zakon o radu problematičan jer omogućava cijeli niz zaštićenih kategorija, ali priznaje i kako je inzistiranje na fleksibilizaciji dogovoreno sa svakom dosadašnjom vladom jer je tu riječ o pritisku na sindikate zaposlenih u javnim službama, s kojima se nijedna vlada nije htjela sama suočiti.

A kako iskomunicirati te ciljeve i dovesti do njihovog prihvaćanja u javnosti, ne samo od strane naklonjenih i servilnih medija, posebno je problematično za HUP. Todorić je zbog svoje nepopularnosti odabrao malo i rijetko se pojavljivati u javnosti. Umjesto toga, na čelo HUP-a od 2007. do početka 2011. bio je postavio svojeg menadžera Damira Kuštraka, koji se nastupajući preko HUP-a uspio profilirati tako da ga se gotovo nije povezivalo s Agrokorom.

Novoizabrani predsjednik HUP-a Mudrinić ipak je nezahvalan kao čovjek koji govori o konkurentnosti, a na čelu je tvrtke koja je donedavno bila monopolist u fiksnoj i mobilnoj telefoniji. HUP je i prije njega nakratko za vršitelja dužnosti predsjednika imao Ivana Miloložu, većinskog vlasnika i šampiona netransparentne i štetne privatizacije tvornice akumulatora Munja.

No zanimljiv je period HUP-a nakon Kuštraka i prije privremenog dolaska Milolože u svibnju ove godine, pa do Mudrinićevog izbora u rujnu. Kuštraka je početkom 2011. naslijedio domaći industrijalac Ivan Ergović, od kojeg se puno očekivalo jer se njegovo imenovanje tumačilo kao pobjeda netodorićevske frakcije poduzetnika i jer je u medijima glasio za dobrog lokalnog poslodavca. No jedan od najvećih HUP-ovih PR gafova bio je kada su radnici tvrtki iz njegove Nexe grupe došli pred prostorije HUP-a demonstrirati zbog neisplaćenih plaća. Ergovićeva Nexe grupa, bazirana na proizvodnji cementa i materijala za posrnulu građevinsku industriju, zapala je u teške poslovne probleme, što je druga struja u HUP-u iskoristila kao povod za njegovu izvanrednu smjenu.

Nasuprot Todoriću, bankarima i ostalim krupnim igračima stoje i male i srednje tvrtke, koje su u nezahvalnom položaju prema vodećim članovima HUP-a, prije svega prema Agrokoru, koji im je beziznimno moćan kupac s nemjerljivom tržišnom snagom ukoliko proizvode bilo kakvu robu široke potrošnje. Na listi njima najmanje omiljenih slijede bankari. Visoki troškovi financiranja su među četiri najveće prepreke poslovanju iz HUP-ove ocjene poslovanja u Hrvatskoj, a veliki bankari nisu u HUP-u zastupljeni samostalno već i kroz Hrvatsku udrugu banaka kao pridruženog člana. Cijena i dostupnost kredita konstantna je točka prijepora u HUP-u.

Naravno, ono što sami HUP-ovci sebi rado daju u zasluge je sposobnost da svoje sukobe rješavaju unutar kuće, odnosno da o tome šute prema vani, ponovno zbog međusobnih poslovnih veza i ovisnosti. No, mala i srednja poduzeća ipak vide svoj interes u članstvu, jer HUP godišnje provede niz savjetovanja za članove i sudjeluje u izradi svih vrsta pravilnika koji utječu na poslovanje tvrtki u Hrvatskoj, godišnje se njihov pravnički tim očituje o stotinama odluka Vlade, lokalnih samouprava, raznih ustanova i agencija te svoje članove obavještava o tome i upozorava ih na nove prakse.

Tu je i njihovo nezadovoljstvo radom Hrvatske gospodarske komore kojoj je na čelu neuništivi Nadan Vidošević, a koja bi po svojem ustroju i načinu financiranja trebala puno više raditi na promociji interesa malih i srednjih poduzeća, pa su boljeg glasnogovornika našli u Petru Lovriću, sveprisutnom i glasnom predsjedniku HUP-ove Udruge malih i srednjih poduzetnika.

No, rasjedi među članicama su i sektorski. Članovi Croindustrije stalno vode bitke s moćnim predstavnicima HEP-a i Ine zbog cijena struje, nafte i plina, gdje interesi velikih stalno pobjeđuju, a za očekivati je da će i dalje baš zbog tog strasnog zagrljaja države i vodećih igrača HUP-a.

Predstavnika trećeg socijalnog partnera, predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata i Gospodarsko-socijalnog vijeća Krešimira Severa, razočarava to što se od HUP-a ne može očekivati da ide do kraja s onim oko čega se buni. Sever kaže da se često događa i da se HUP sa sindikatima složi oko neke zajedničke kritike Vlade, pa onda HUP na sjednici GSV-a odustane i prikloni se Vladi. To je i jedan od razloga zbog kojih je HUP kao socijalni partner izgubio dobar dio povjerenja sindikata. Sever od HUP-a kao partnera u GSV-u očekuje više dosljednosti, da se drži vlastitih stavova koje javno iznosi prije nego se o njima može glasati na GSV-u.

– Valjda je riječ o tome da koga je molit, nije ga srdit – kaže Sever i dodaje da su baš zbog velike ovisnosti o državi HUP-ovci zaboravili da bi se više trebali baviti vlastitom konkurentnošću i izlaskom na nova tržišta, gdje bi za partnera u razgovorima mogli imati sindikate.

Zanimljivo je kada ovaj sindikalist kaže da su se upravo poslodavci “previše zakačili za državno vime, pa su zaboravili na tržište”. Da su zaboravili na tržište, kako kaže Sever, ukazuje i to što se HUP ne bavi pitanjima monopola i prevladavajućih tržišnih položaja, kakvi postoje u maloprodaji, na tržištu cigareta ili naftnih derivata, iako je zaštita ravnopravnog tržišnog natjecanja jedno od temeljnih načela djelovanja udruge.

Razlozi za to su u opisanoj strukturi te udruge i činjenici da u HUP-u glavnu riječ imaju oni koji na ovakvom tržištu dominiraju. Na kraju, nijedna reforma koja bi dovela do promjene odnosa društvene i ekonomske moći u zemlji dolaskom novih ulagača i povećanjem broja zaposlenih ne odgovara HUP-ovoj ekonomskoj eliti.