Šegrti za Mrsićevo maslo

Sustav tzv. Mrsićevih volontera uveden je prije pola godine s najavom da će smanjiti nezaposlenost, pri čemu je poseban naglasak stavljen na mlade ljude koji su tek završili školovanje i još nemaju nikakvoga radnog iskustva. Volontiranje/stažiranje za 1.600 kuna uvedeno je kao mjera za poticanje zapošljavanja mladih i tom je prilikom o navedenom donesen bijedni zakon od svega 18 članaka. Da zakon ima svega 18 članaka na prvi je pogled redundantna informacija, no to nam govori da Vlada nije promislila o sustavu koji uvodi: nije čak ni dobro proučila britanski model na koji se pozivala, kao ni prepreke na koje taj model danas nailazi. A i misao o tome da Vlada o nečem nije dobro promislila česta je iluzija koju još uvijek imamo i koja stoji samo ako se kao pretpostavka uzme da je Vladi u interesu kvalitetno zakonski regulirati zaštitu radnika i osigurati im kakvo-takvo ljudsko dostojanstvo.

Zakonima i mjerama koje Vlada provodi posljednjih nekoliko godina zajednička je brutalna diskrepancija između onoga što se najavljuje kao cilj mjere i ono što ta mjera zapravo proizvodi. Pogrešno je misliti da su te diskrepancije slučajne i da vlade ne znaju što rade. Stoga bi, za potrebe ovog članka, trebalo razmotriti tri razine upravljanja. Prva je ono što se najavljuje u političkim programima, poput fraza “mjerama štednje do gospodarskog čuda”. Druga bi razina bila implementacija tih mjera štednje, koje se svode na smanjenje poreznih davanja za zdravstveni sustav sa 15 na sedam posto, provođenje programskih ugovora na javnim sveučilištima, što je model kojeg se ne bi postidjela nijedna fašističkim načelima kontrole vođena politika, rezanje kolektivnih ugovora, rezanje dodatnih prava radnicima, pa i najnovije izjave ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića koje bi sve redom zaslužile ući u rubriku “Grejtest šits” (poput one iz “Jutarnjeg lista” od 12. prosinca: “Raditi u javnoj službi je privilegij i obaveza. Svi se moramo solidarizirati s dijelom realnog sektora koji je izgubio plaće i radna mjesta, koji je na Zavodu za zapošljavanje” ili one kojom je najavio hitne izmjene Zakona o radu: “Ponovno će se definirati što je to plaća, a osnovica plaće ubuduće se neće moći odrediti pravilnikom o radu, nego će je poslodavci dogovarati sa socijalnim partnerima”, koju je JL prenio 15. prosinca), a koje kao posljedicu imaju po život opasnu degradaciju radnih prava i ljudskog dostojanstva. Treća bi, pak, razina bile posljedice mjera implementiranih pod legitimitetom naših izbornih glasova povjerenih političkim programima.

S obzirom na to da je prošlo pola godine otkako su uvedene mjere volontiranja/stažiranja za 1.600 kuna, neki su rezultati već vidljivi. Kakve su, dakle, posljedice te mjere? Prvo se nameće pitanje je li se u Hrvatskoj smanjio broj nezaposlenih. Odgovor je negativan. Posljednji podaci govore da se nezaposlenost dodatno povećala. Trenutačno Zavod za zapošljavanje broji 350.355 nezaposlenih osoba, od čega je 150.000 dugotrajno nezaposlenih. Od početka 2008. broj zaposlenih smanjio se za 140.000. Dakle, osim što ljudi gube posao, ne mogu ga ni pronaći, jer radnih mjesta naprosto nema. Nova se ne otvaraju dovoljnom brzinom da apsorbiraju broj radnih mjesta koja se zatvaraju, a postojeća radna mjesta sve brže nestaju. Kronična nezaposlenost mladih već se u krugovima tzv. stručnjaka počinje nazivati prijetećom socijalnom bombom.

U takvoj nas situaciji dočekuje Mrsićeva mjera volontiranja za 1.600 kuna koja jednostavno ne može riješiti problem prevelike nezaposlenosti jer ne otvara nova radna mjesta. Ono što ta mjera zapravo radi jest da, primjerice, osobama zaposlenima na ugovor o djelu dokida radna mjesta s plaćom u rasponu od minimalca pa do prosječnoga hrvatskog primanja i na njih zapošljava volontere/stažiste. U sklopu mjera štednje, u zapošljavanju volontera/stažista prednjači upravo državni sektor. “Narodne novine” pune su natječaja za volontiranje/stažiranje u raznim ministarstvima i ostalim tijelima državne uprave. No, ti natječaji ne znače otvaranje novih radnih mjesta, nego otpuštanje ljudi zaposlenih na ugovor o djelu i zapošljavanje volontera/stažista. Takva praksa ne samo da ne rješava problem nego ga produbljuje: umjesto da zaposli nezaposlene, njome se ugrožava socijalna egzistencija dvostrukog broja ljudi – onih koji su zbog nje izgubili posao i onih koji su zbog nje “zaposleni”.

Kako bismo lakše procijenili moguće nastavke afere “Volontiraj za 1.600 kn”, možda bi bilo dobro pogledati što se s tom mjerom događa u Velikoj Britaniji. Na Otoku se razvija sve veći otpor prema tzv. stažiranju. Britansko stažiranje najvećim dijelom pogađa mlade radnike – apsolvente i friško diplomirane. Stažiranje, odnosno iskustvo, postaje sve važnija stavka u životopisima mladih radnika koji su tek napustili obrazovni sustav. Što više ljudi pristaje na stažiranje (koje je među poslodavcima preferirani oblik stjecanja iskustva jer znači besplatan rad), time staž postaje neizostavnom stavkom nečijeg životopisa. Stažiranje automatski utječe na tržište rada, stvarajući strmoglavljujuću spiralu koja ruši cijenu rada i istovremeno povećava konkurenciju među novim radnicima.

Stažisti su zapravo besplatna radna snaga i dokle god bude postojao pritisak stavke stažiranja u životopisima, toliko će postojati dotok besplatne radne snage. Što je konkurencija jača, to su veće i barijere pri pronalasku posla; da bi se pronašao plaćeni posao, nužno je imati radno iskustvo. Međutim, stažiranje, dakle neplaćeni rad, mogu si priuštiti samo oni iz bolje stojećih obitelji, koji imaju pokrivene troškove života. Oni kojima posao treba radi osiguravanja životne egzistencije ne mogu si priuštiti neplaćeni rad, pa će rijetko biti u prilici prihvatiti stažiranje, koje za pojedine, pogotovo više cijenjene profesije, postaje sve većim prioritetom. To onemogućuje vertikalnu socijalnu mobilnost i dovodi do cementiranja polariziranosti socijalnih pozicija.

Ostaje nam da vidimo hoće li se i situacija u Hrvatskoj razvijati slično: hoće li Mrsićevi volonteri postati socijalna bomba i jedan u nizu trigera velikih socijalnih nemira uzrokovanih mjerama štednje i višegodišnjom ekonomskom krizom.

Slučaj zdravstvenih struka

Za mišljenje o volontiranju/stažiranju pitali smo prvostupnicu visokog zdravstvenog učilišta Jelenu Kranjec.

– Slučaj zdravstvenih struka je paradigmatičan za kaos na tržištu rada u Hrvatskoj. Nesnalaženje pojedinih ministara u situaciji u kojoj na naredbe odozgo moraju jednostavno izbacivati stavke proračuna svojih resora dovodi do apsurda da je u potpunosti zaustavljen priliv radnika većeg dijela zdravstvenih struka. Uz notorno netransparentan proračun zdravstva, o čemu je pisala Nataša Škaričić, i nekontrolirano otvaranje zdravstvenih studija pod projektom “zemlja znanja” bivšeg ministra Dragana Primorca, trenutno je stanje takvo da 750 prvostupnika inače deficitarnih zanimanja čeka u limbu između diplome i licence za samostalan rad. Do sada je put do licence bila godina dana stažiranja, preko natječaja HZZO-a plaćena sa 75 posto plaće za njihovo radno mjesto. Sada odjednom novca ni natječaja više nema, ministar sliježe ramenima, liječnici su ipak nekako riješeni, a za ostale se prelijeva iz šupljeg u prazno. Sve se češće čuju varijante o tzv. Mrsićevom modelu, no to za nas nije moguće jer, kako kažu iz HZZ-a, takav oblik stručnog osposobljavanja za rad “…je potpuno dobrovoljan, dok stažiranje svih zdravstvenih djelatnika predstavlja obvezu prema jasnim pravilima njihove struke i nije dobrovoljno jer predstavlja obvezni dio obrazovanja i reguliran je zakonima, pravilnicima i kolektivnim ugovorima”. Najnovije je to da je ministar zdravlja izmijenio pravilnik po kojem stažiramo, izbacivši dva članka, tako da sada svi možemo biti “volonteri” i ustanove nas ne moraju uopće plaćati. Pa se vi pitajte zašto se osobi koja vas hrani u bolnici ili vam vadi krv tresu ruke. Možda je gladna jer ne prima plaću.