Veliki Franjo Hrvatski

Hrvati proglašavaju Franju Tuđmana svecem – zabrujali su ovih dana mediji u Srbiji, od kojih neki uz napomenu “bolesno”; premda se mahom radi o žutim i polužutim izdanjima, zaustavili su, barem nekima od nas s ove strane Dunava, knedlu u grlu. Neka vrsta sakralizacije Tuđmana zaista se događa, iako ne baš u ovako banalnom smislu kako tvrde spomenuti mediji. Oni su se uhvatili izjave šibenskog biskupa Ante Ivasa na nedavnom “znanstvenom” skupu u Zadru povodom 13. godišnjice Tuđmanove smrti, gdje je biskup izjavio da prvi hrvatski predsjednik zbog iznimnih državotvornih zasluga zaslužuje da ga se zove Veliki Franjo Hrvatski.

Na tom skupu nadrobljeno je i koješta drugo. Između ostalog, s ponosom je podvučeno da je Tuđman doktorirao na zadarskom Filozofskom fakultetu jer mu je to drugdje bilo onemogućeno, iako je notorno da to nije bilo zbog nekakve zabrane jugokomunističkih vlast, nego zato što mu je doktorat bio klasični plagijat (s četiri petine prepisanog teksta od povjesničara Ljube Bobana). Dakle, navlas isto kao i ovaj današnji copy-diplomski Milijana Brkića, zbog kojeg je pobožni Karamarkov pobočnik morao, avaj, i pod novom hrvatskom vlašću snositi konzekvence i napustiti saborske klupe.

Iako je već iz ovoga očito da se iz Zadra nije moglo čuti nijedne pametne, čak je i smušenjacima i nadriznanstvenicima koji su se tamo okupili uspjelo sastaviti jednu relativno suvislu rečenicu. A to je da se oko Tuđmanove povijesne uloge sve više postiže konsenzus u hrvatskoj političkoj javnosti, što se lijepo da potkrijepiti i pismom podrške koje je u Zadar poslao predsjednik Ivo Josipović, u kojem veli da je Tuđman u “ključnim trenucima imao najvažniju ulogu u stvaranju hrvatske države”. O da, predsjednik je pozvao tuđmanonostalgičare na zadarskom skupu i da “objektivno” sagledaju ukupnu ulogu prvog predsjednika, što zvuči otprilike kao preporuka zaluđenim nogometnim navijačima da nepristrano prate utakmicu. A i sam se, uostalom, nije ponio puno drukčije. Jer, tvrditi da je Tuđman najzaslužniji za stvaranje hrvatske države, znajući da su svoju državu devedesetih stekli čak i oni koji su joj se izričito suprotstavljali (Sarajevo, Skoplje), prva je lažna cigla u mitologiji hrvatskog državotvorstva. I sasvim dovoljno jamstvo da će se ta mitologija poslije tretirati kao nešto potpuno samodovoljno i neovisno, čemu nije dozvoljeno, čak nije ni moguće, suprotstaviti išta što bi je dovelo u pitanje. Prije svega, ne može se postaviti pitanje cijene u ljudskim žrtvama koja je plaćena za hrvatsko državno osamostaljenje. A te je cijene svjestan, barem na riječima, i Josipović, u suprotnom ne bi nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču izjavio da Hrvatska sada treba kazniti one koji su krivi za počinjene zločine.

Ali Josipović bi trebao biti svjestan i da procesuiranje tih zločina kao nečeg nepovezanog jednog s drugim nije cijela pravda, zapravo nije ni pola pravde. Ono što povezuje te zločine u koherentnu cjelinu upravo je Tuđmanova politika prema Srbima u Hrvatskoj, i ako sadašnji državni vrh, prije svega on i premijer Zoran Milanović, ne osude tu politiku, bit će to čak i u slučaju najtežih kazni, da one u vezi Kerestinca i Koranskog mosta ne spominjemo, samo imitacija pravde. To će biti iz jednostavnog razloga što ubojstvo nekoliko stotina i etničko čišćenje nekoliko stotina hiljada Srba ostaju bez imenovanog krivca, štoviše, nakon oslobađajuće presude dvojici generala, i iz Haaga je stigao neizrečeni pristanak da tako bude. A to znači ostaviti netaknutim jedan od glavnih, zapravo najvažniji motiv rata.

Kada se svojedobno u Saboru govorilo o povratku srpskih izbjeglica, Anto Đapić, danas beznačajni ali svojedobno važni trbuhozborac Tuđmanovog režima, otvoreno se tome suprotstavio riječima da se time briše glavni razlog zbog kojeg je Hrvatska ratovala. I o tome se ovdje radi. Protjerivanje etnički drukčijih nigdje na prostoru ex-Jugoslavije devedesetih nije bilo posljedica nego uzrok ratova, a u slučaju Hrvatske tome treba dodati i ovo. Masovni odlazak Srba je, kada se sve zbroji i oduzme, jedino “postignuće” Tuđmanove politike koje je preživjelo i nepunih desetljeće i pol nakon njegove smrti. Ostalo je izblijedjelo ili više nije u nadležnosti hrvatske politike. Odnosi se to čak i na pljačku u privatizaciji i na razbijanje Bosne i Hercegovine, dva ponajveća krimena Tuđmanove vlasti koji su, međutim, sada postali dio nečega što se rješava na razini međunarodne politike i nisu više u hrvatskim rukama.

Zato se postavlja pitanje što zapravo znače pozivi na povratak Tuđmanu, u kojima prednjači Karamarkov HDZ, ali mu, vidjesmo, sekundiraju i neki kojima tu nikako ne bi smjelo biti mjesto. Očito, ne znači ništa. Što, pobogu, današnja članica NATO-a Hrvatska može uzeti od čovjeka koji je svojedobno u Martin Brodu skoro zaratio s tim istim NATO-om? Što može uzeti od čovjeka koji je Hrvatsku nudio Evropskoj uniji kao njeno strateško “kršćansko predziđe”, a sada ondje ulazi na vrata za poslugu ili tu negdje?

Sav taj mahniti suverenistički juriš na nebo poslužio je samo tome da se zatim brže i dublje padne, s tim da sada neki novi juriš nije moguć jer prostora za zalet jednostavno više nema. Zato Karamarkovo gromko zazivanje nekakve “retuđmanizacije” HDZ-a i Hrvatske znači samo jalov pokušaj da se zaustavi vrijeme i da se tako prikrije da HDZ ne zna što bi sa zemljom koja mu sutra opet može biti dana na upravljanje, isto koliko ni sa samim sobom. Drugim riječima, iz jednog ništa pokušava se pobjeći u drugo, još veće ništa; očekivati da se iz te dvostruke nule može sastaviti neka suvisla politika ravno je ludosti. Uostalom, Karamarko je imao dosad koliko hoće prilika da ispuni nečim to beskrajno ništavilo i kaže što mu povratak Tuđmanu, dođavola, znači. I nije izustio ni slova. Osim, pazite sada, o nečemu što ovdje već spomenuh kao jedini važan izuzetak. Nazvao je sramotom dosadašnje sudjelovanje srpskih predstavnika u hrvatskoj izvršnoj vlasti, što se ne može shvatiti drukčije nego u Đapićevom smislu da je rat služio tome da se Hrvatska riješi Srba, i što tu Ivo Sanader, Jadranka Kosor i sada Milanović imaju kvariti taj plan.

Zanimljivo je to. Čovjek čak može priznati do neke mjere Karamarku da “kreativno” čita Tuđmana, jer je kod njega nešto više klerikalizma, antikomunizma i otkapanja kostiju, a manje pomirbe, antiamerikanizma i antievropeizma. Ali, samo dok se ne dođe do Srba u Hrvatskoj, tu su na dlaku isti. I zato je ovoj najnovijoj tuđmanomaniji pravo ime srbofobija, ne vidim bolje i prikladnije.